Dok sam se bavila objašnjavanjem matematike, shvatila sam koliko se plašimo razmišljanja. Koliko nam je ono bauk. I koliko smo komotni u dosadnim pešačkim zadacima. U onim beskrajnim nizovima jednako. Jednako. Jednako. =. =. =. U kojima se sprovode neka jednostavna pravila. Tehnikalije. Sa pola mozga. Bez razmišljanja. I videla sam kako se mrštimo. Kočimo. Obustavljamo disanje. Čim treba da razmislimo
A matematika počinje upravo u tim momentima. Kada nema automatike. Beskrajnih ponavljajućih nizova. Jednako. Jednako. Nego valja da zastanemo. Udahnemo. Odahnemo Propustimo kroz sebe. Razmislimo. Skiciramo. I dok još jednom udahnemo, rešenje je već tu. Potrebno je samo da poverujemo sebi. Da poslušamo odgovor. Matematika je samo hrabrost da se poveruje sebi. I svom zdravom razumu. Koji nam je podaren isto kao što nam je podareno i disanje.
Uvek sam se ljutila kad čujem da matematiku brkaju sa računom. Sa kalkulacijom. Kad čujem da misle da nas matematika uči da budemo živi digitroni. Kad smo već kod digitrona, ja sam završila matematički fakultet bez njega. Bez ijednog napisanog broja.
I to je bio moj glavni zadatak kao profesorke matematike. Najpre da objasnim da matematika nije bauk. Niti je digitron. Kalkulacija. Mali račun. Nego je prijatelj. A onda da relaksiram ljude. Da se ne boje izlaska iz beskrajnog dosadnog automatizma. Učila sam ih da se zgusnu. Da udahnu. Oslušnu. Da poveruju sebi. Da probaju prvo rešenje koje im prođe kroz glavu. Pa ako im ono ne radi – neka ne odustanu. Neka probaju još jednom. I to je čitava filzofija matematike.
Isto to radim i danas. Ljudi dođu kod mene kad njihov automatizam prestane da im radi. Kada ih dovede do ćorsokaka. Do zida. Do nekakve zavrzlame. Čije rešenje ne vide. I nemaju gotov odgovor. Pa pomisle da ga neće ni znati. I već unapred se mršte. Baš kao što su se mrštili moji đaci od svakog nelinearnog zadatka.
Ovih dana sam baš često slušala o temi automatskog pilota. Izraženoj na različite načine. Neko radi posao koji ne voli 18 godina. Neko živi u stanu koji ne podnosi 18 godina. Neko je živeo u braku koji nije voleo 18 godina. Najbolja prijateljica im ide po živcima 18 godina. O čemu se tu radi? Želela sam da razumem. Da li naše nezadovoljstvo mora da dostigne punoletstvo da bismo poverovali sebi? I da bismo uradili nešto sa njim?
Pa sam primenila moj omiljeni recept rešavanja životnih zavrzlama. Sedneš. Umiriš se. Udahneš. Odahneš. Postaviš sebi pitanje. Oslušneš sebe. I napišeš odgovor. Bez mnogo razmišljanja. I preispitivanja. Prosto poveruješ sebi. I evo me sad u rešavanju zadatka čije rešenje nisam znala. Ali ću ga rasplitati dok ne dođem do odgovora.
Dok pričamo o punoletstvu njihovog nezadovoljstva čujem njihove upitanosti. Kako to da su između onoga što vole i onoga što je njihovo okruženje volelo, izabrali ovo drugo? Zašto su izabrali ekonomiju umesto umetnosti? Pràvo umesto svog „hira“? Normalnost umesto autentičnosti? Druge umesto sebe? I zašto su u tome istrajavali 18 godina? I zašto se baš sada posle 18 godina pitaju šta im se to sada dešava? Zašto su nezadovoljni? Odakle to nezadovoljstvo potiče? Zašto pate? Iako svi misle da treba da su srećni? Na tako dobrom poslu rukovodioca sektora. Sa tako zlatnim mužem. Rukovodiocem sektora. U tako dobrom stanu. Sa tako zlatnom prijateljicom.
Dolazimo do raznih odgovora. Povezuju 18 godina svoje trpnje sa istrajavanjem. Koje vodi uspehu. I koje je za njih veliki kvalitet. Naspram odustajanja. Kako ga nazivaju. Koje je po njima luzerstvo. Ili predomišljanje. Koje im zvuči kao neki vrbov klin. Kao pobegulja. Kao kukavica. Kao ćoškara. Kao pregaziti svoju reč.
Želim da razumem ove reči. Pa ih stavljam u neke logičke nizove.
Trajanje – istrajavanje – upornost – tvrdoglavost – ludost
Preispitati – predomisliti se – pregaziti svoju reč – izdati
Tu se pojavljuje još jedna reč. Koju smo stavili na pijedestal. Doslednost. Doslednost? Kome i čemu? Pitam ih ja. Pa doslednost svojim izborima. Ekonomiji. Stanu. Mužu. Prijateljici. Trajanju. Osamnaest godina. Punoletstvu.
Obožavam kada dođemo do poente. A ovde vidim poentu. U interpretaciji ovih reči. Zavisi šta za nas znači doslednost? I šta za nas znači odustajanje? Kažem im. Da li odustajanje od ekonomije? Ili od sebe? I od svog najdubljeg poziva?
Bolje se i sa pola puta se vratiti, nego rđavim do kraja ići. Baš sam odrezonovala sa ovom idejom. Zapamtila sam je još iz vremena u kojem smo se bavili narodnim umotvorinama. Zato sam i izlazila iz situacija. Iz profesure. Iz zanimanja za koje sam se ceo život spremala. I iz nekoliko profesija za koje sam se u međuvremenu obučila. Izlazila sam iz stanova koji mi više nisu prijali. Odlazila iz gradova. U neke druge gradove. Odlazila iz odnosa. Koji su prestali da me raduju. Menjala sam svakodnevicu koja je u međuvremenu dotrajala.
Na svu sreću, od sebe nikada nisam odustala. Od traženja dimenzije više. Od čudesnosti. Koju sam prvi put doživela u matematici. U igri staklenih perli. I zahvaljujući kojoj sam znala da čudesnost postoji. I od koje na svu sreću nisam nikada odustala. Ni kada sam se zadesila u raljama života. Kada mi se život učinio mnogo siv i ozbiljan.
I kao što vidite, nisam odustala ni od matematike. Odustala sam od toga da budem prosvetni radnik. Odustala sam da radim i u Elektrotehničkoj školi. I da mi neko propisuje koje ću gradivo objašnjavati. Kao što sam odustala i od svih situacija koje su mi se činile besmislene. Ili me nisu radovale. Uzbuđivale. Davale tu neku dimenziju više.
Danas mi je kristalno jasno da nikada nisam ni prestajala da se bavim matematikom. Odavno mi je jasno da je moj najdublji poziv da razvijem program Matematike u svakodnevnom životu. U kojem ljude podsećam na zdravorazumsko razmišljanje. Na povezivanje uzroka i posledica. Na disanje. Na izlaske iz automatizma. Lepo me je jedna moja heroina naslovila. Profesionalna rasplitačica zamršenih niti u tkanje smisla. I ljubavi. Baš kao što se zove jedna moja omiljena knjiga. Praktikum životnih zavrzlama. Rešenih i nerešenih. I ovaj tekst je čista matematika. Ona najtananija. Verujem da ste to do sada već primetili. Iako u njemu nema brojeva, kvadratnih korena i razlomaka.
Pita me nedavno jedna drugarica da li da istrajava u priči koju je počela? Ili da odustaje? Misli da ceo život živi linijom manjeg otpora. Da se ni oko čega nije cimala. Tražim da mi razloži ove svoje ideje. Liniju manjeg otpora. Istrajavanje. Za razliku od onih ljudi čija je trpnja napunila punoletstvo, ona se nije mnogo cimala. Kaže. Ostajala je tamo gde joj je prijalo. I odlazila je iz situacija koje joj nisu prijale.
Gleda sav taj svet oko sebe. Svu tu trpnju. Pa joj se čini da bi i ona trebala malo da se „iscima“. Da ne izlazi tako lako iz situacija. Da ne odustaje. Zato je sada rešila da ostane na edukaciji koja joj se čini potpuno besmislena. Hoće da popizdi. Ako ostane, dići će ekipu u vazduh. A ako odustane, biće ljuta na sebe. Zbog odustajanja. Zbog linije manjeg otpora. Ah. I evo nas polako stižemo u središte teme. Ovo je izgleda definitivno vruća tema ovih dana.
Obožavam rasplitanje zamršenih niti. I dolaske u središte razumevanja. Ovaj njen izraz linija manjeg otpora para mi uši. Šta pod njim podrazumeva? Pitam je. Kažem joj za duhovni Zakon najmanjeg napora. I za logički princip zvani Okamova britva.
Volim da učim od prirode. I od njenih zakona. Priroda je nenaporna. Sve se dešava bez napora. Bez otpora. Zemlja se okreće bez truda. Gazela trči čudesno lako. Bez ikakvog napora. Ptica leti bez napora. Cvet cveta. Isto tako lako. Zakonom najmanjeg napora. Zato što je to njihovo svojstvo. Njihova priroda. Ne treba nam napor da bismo živeli sebe. To je Zakon najmanjeg napora.
Slično kaže i drevni logički princip. Zakon Okamove britve. Da je između više sličnih rešenja najbolje ono koje ima najmanji broj koraka. Koje je najelegantnije. I koje iziskuje najmanje truda. Najmanje cimanja.
A cimanje i trud smo izmislili mi. Ljudi. Zajedno sa onim istrajavanjem. Sa početka teksta. Trud je za mene protivprirodni blud. To sam odavno shvatila. Poenta i jeste da izađemo iz automatizma. Iz jednako. Jednako. Da dišemo. I da oslušnemo sebe. Da se podsetimo da nam ne treba nikakav napor da živimo sebe. I ako osećamo napor, trud i zamor to samo znači da ne živimo dosledno sebi. I svojoj istini. Tačka. Baš kao što bi gazeli sigurno ogroman trud bio da leti. Ili ptici da trči. Ili cvetu da ne cveta.
Umesto da pojačamo napor, naš zadatak jeste da malo porazgovaramo sa sobom. Da oslušnemo sebe. I da poverujemo sebi. Da se setimo šta radimo sa najmanje napora. Bez otpora. Linija najmanjeg napora je čista evolucija. Kaže moja matematika.
A cela je zabuna u tome što su nam objasnili da bez muke nema nauke. Da je težak put sigurno dobar put. Da što se više mučimo, bolje će nam biti. Ako ne u ovom, onda u sledećem životu. To su nam objasnili oni učitelji koji veruju da je matematika bauk. I kalkulacija. Pa ako ovu ideju uzmemo kao polaznu tačku, ulazimo u sivi svet Militantnog mučeništva. Od kojeg sam pobegla glavom bez obzira. U kojem nisam istrajala. I od kojeg sam odustala. Nakon dve godine. Ali sva sreća što nisam odustala od sebe. Od svoje lakoće. Dimenzije više. I čudesnosti. Hvala matematici što me je uvek na to podsećala.
I sva sreća što sam za vreme studija matematike čitala Kastanedu. I što sam zapamtila Stazu Srca. I centralno pitanje koje sebi valja postaviti. Da li ova staza ima srce?. Lepo je Don Huan objasnio. Da su sve staze iste. I da ne vode nikuda. Neke staze vode kroz grmlje. Neke u grmlje. Ima li ova staza srce? Glavno je pitanje. Ako staza ima srce, staza je dobra. Ako nema srce, staza je bez vrednosti. Obe staze ne vode nikuda. Ali jedna ima srce. Druga ga nema. Jedna čini da je putovanje veselo, dok njom putuješ, jedno si s njom. Druga će učiniti da proklinješ svoj život. Pre nego što stupiš na bilo koju stazu postavi sebi pitanje: Da li ova staza ima srce? Ako je odgovor ne, to ćeš znati, i tada moraš potražiti drugu stazu.
To je moja polazna tačka. I o tome pričam kada spominjem Zakon manjeg napora. Naspram linije većeg otpora. Truda. Protivprirodnog bluda. Na stazi srca nam ne treba trud. Ne treba da se trudimo da radimo ono što volimo. To nam je svojstveno. Kao ribi voda. Kao ptici let. I gazeli trk. I obrnuto. Moramo mnogo da se trudimo da radimo ono što ne volimo. Tačka.
I verujte mi na reč. Znam šta pričam. Moja matematika je bila jedna čista nenapornost. Linija najmanjeg otpora. Fakultet koji sam završila sa takvim uživanjem. Bez ijednog jedinog napora. Ni sama ne znam kako. Istovremeno sam pratila koliko truda i napora su ulagale moje cimerke. U njihovo pravo. Koje baš i nije bila njihova priroda. I njihova staza. Više je to bila staza koju su nasledile od svojih roditelja.
Istovremeno je moj roditelj pravnik gunđao. On je verovao u liniju najvećeg otpora. Govorio je da ta moja matematika nije ništa. Nikada me nije video da učim. Da se mučim. Trudim. Da istrajavam. Lepršam kao neka ptica. Skakućem kao gazela. Bez muke nema nauke. Podsećao me je. Na svu sreću, od sebe i od svoje lakoće nikada nisam odustala. Ni od staze srca. Na kojoj se skakuće linijom najmanjeg napora.
I da se ne ogrešim o pravnike. I o pravo. Ipak je to staza kojom su moji roditelji hodili. I moja sestra. I mnogi moji prijatelji. A baš juče sam razgovarala sa advokatom. Koji mnogo decenija voli svoj posao. Kao što voli i gitaru. Sa kojom je obišao skoro ceo svet.
Ima još jedna velika istina koja se bavi kretanjem po životnim stazama. I koja može da nam da neke odgovore na ova pitanja. Ako uđemo u pogrešan voz, sve su nam stanice pogrešne. Važno je da se zapitamo kako smo? I kako nam prija putovanje? Pa ako uvidimo da smo umorni od putovanja. Da nam treba ogroman napor. Da se mučimo. Da nas naše putovanje ne raduje. Da nema srca. Dobro je da izađemo napolje. Čak i ako putujemo 18 godina. Naročito ako putujemo 18 godina.
Dobro je s vremena na vreme sići sa staze. Otići u staničnu restoraciju. Na prvoj sledećoj stanici. Za početak se malo okrepiti. Popiti kafu ili čaj. Osvrnuti se oko sebe. Podsetiti se sebe. Svoje lakoće. Svog srca. Život uvek ima neka rešenja za nas. Potrebno je samo da se osvrnemo oko sebe. Da zavirimo u sebe. I da poverujemo sebi. And the rest will follow. I da se ne žurimo. Da ne pokušavamo da se odjednom vratimo na polaznu stanicu. Ipak smo mnogo godina putovali.
Pa onda da krenemo teorijom malih koraka. Ili Zakonom velikih brojeva. Kako matematika kaže. Mnogo je lakše nego što mislimo. Formula za povratak na stazu srca je prilično jednostavna. Pratiti šta nas raduje. Odmara. Šta nam je lakoća. I obrnuto. Šta nas smara. Pa polako svakoga dana raditi nešto što nas odmara. I polako smanjivanti ono što nas smara. I tako svakoga dana u svakom pogledu. Matematika kaže da je puno puta malo jako puno. I da ćemo uskoro po cele dane raditi ono što nas raduje. Kao ptica u letu. Kao gazela u trku. Kao cvet u cvetanju.
A prva tačka je izlazak iz automatizma. Iz onog beskrajnog niza jednako. Jednako. Odlazak u staničnu restoraciju. Udah. Odah. Osluškivanje sebe. Možda kao ja, primetite da ste zatvorili putnu čakru. Da dugo niste putovali nigde van svoja četiri grada. I možda rešite da se otvorite. To ne mora odmah da bude prekookeansko putovanje. Matematika kaže da je dovoljno da otputujete u bilo koji novi grad. Selo. Na planinu. Važno je samo da izađete iz šina kojima ste dugo koračali.
Ako primetite da ste se zaukali. Navukli na putovanja. Da više ne možete da zamislite da provedete vikend kod svoje kuće. Probajte kako je jedan vikend provesti drugačije. Kod svoje kuće. Krenite u potragu za čudesnošću u svom komšiluku.
Ako vam se telo zapeklo od dugog napornog putovanja linijom najvećeg otpora, odmorite ga. Razmrdajte ga nekom dobrom đuskom. Za početak je jedna pesma sasvim dovoljna. Izđuskajte se. Kad vas niko ne vidi. Da vam ne bude neprijatno. Niko ne očekuje da postanete plesač preko noći.
Razumela sam da je moj automatizam rad. Pisanje. Vežbanje. Radionice. Rešavanje životnih zavrzlama. Do granice poroka. Shvatila sam da sam prošli put u Beogradu provela 5 dana u radionici. Rešavajući sa herojima njihove životne zavrzlame. I da nisam videla Belog grada. Da sam ušla u mučeništvo. U liniju većeg otpora.Pa sam rešila da to ovaj put modifikujem. Pored radionica, zakazala sam i druženja sa prijateljima. A neke heroje koje sam trebala da primim, nisam primila. Uputila sam ih na skajp. Na nekog drugog. Na dolazak kod mene u Novi Sad. Kad ja izlazim iz automatizma, pozivam i svet oko sebe na isto to. Da urade nešto novo. Da izađemo iz šina na koje smo se navikli.
U izlasku sam ostala do jedan. Uživala u šetnji noćnim Beogradom. Onako tinejdžerski sam zastajala u razgovoru sa drugaricom. Nekadašnjom koleginicom. Sa kojom se nisam videla još od militantnog mučeništva. Ima tome 12 godina. Jedne smo od retkih koje su iz njega otišle. Većina je ostala. Idu ka punoletstvu. Linijom većeg napora.
Pričamo o životu. Obe smo nakon onog mučeništva imale ispunjen život. I obema nam je žao što smo u mučeništvu istrajale onako dugo. Ja sam istrajavala dve godine. A ona osam. Ni za čim u životu ne žali. Kaže. Osim za tih osam godina. Kaže. Najpotentnije godine svog života provela je nadmudrujući se sa ravnateljicom militantnog mučeništva. I sa njenim mučeničkim principima. Žao joj je te silne energije koju je protraćila. Na ništa. Ni na šta.
I pre i posle toga vodila je bogat i ispunjen život. Živa. Živahna. Aktivna. Zainteresovana. Zainteresovana je i za moj rad. Došla je na info-veče. Kada sam pričala o svom radu. O radionici. O matematici u svakodnevnom životu. Bilo je to jedno spektakularno i božanstveno veče. Atmosfera je bila čarobna. Pričali smo. Smejali smo se. Kao da znanci smo stari.
U jednom momentu moja koleginica je morala da ode. Dogovorila se već sa nekim. Posle se javljala. Divno je bilo na info-večeri. Toliko joj je žao što je napustila čarobnu atmosferu. I ne govori to zbog mene. Nego zbog sebe. Kaže. Otišla je zbog onog dogovora po automatizmu. I prekinula je čaroliju. A jednostavno je mogla da otkaže. Da kaže da se predomislila. Da javi da neće doći. Na onom dogovorenom sastanku bilo joj je skroz bezveze. A onda se skoro pa ljutila na onog sagovornika što je onoliko običan. I nezanimljiv.
To je to veliko pitanje. O kojem se u ovom matematičkom zadatku radu. Zašto smo naučili da odemo od tamo gde nam je lepo? I zašto nismo naučili da otkažemo tamo gde nam se ne ide?
A ja ne bih bila profesorka matematika da ova dva ne dovedem u vezu. Odlazak sa mesta uživanja. Na mesto moranja. Po mom razumevanju to je onaj isti kvalitet koji nas zadržava godinama u militantnom mučeništvu. Iako imamo i Moskvu. I Atinu. I mnoga druga mesta uživanja. Na stazu srca vraća se ostancima na mestima uživanja. I otkazivanjem, predomišljanjem, odustajanjem od mesta trpnje. Moranja. Počinje se malim koracima. Kaže moja matematika.
Zato sam i ostala one večeri u kafan do kraja. Do kraja sam ostala i na plesu. Iako sam običavala da izađem koji minut ranije. Da stignem i ovo i ono. Ovaj put sam javila da ću malo kasniti. I to za mene nije mnogo uobičajeno. A to mi je i tema meseca. Izlazak iz automatizma. Istrajavanje u svom uživanju. I odustajanje od trpnji.
Tako sam ćejfila i ovaj tekst. Sebi za dušu. Nisam htela da ga zbrzam. Da bi bio spreman u ponedeljak. Iako ste ga možda očekivali. Sigurna sam da vam je prijao i danas. Živela linija manjeg otpora.
Volim da nas za kraj podsetim Don Huanovih reči. Ako ideš sa zadovoljstvom, znači da je to tvoj put. Ako se osećaš loše – u svakom trenutku možeš sići sa njega. Bez obzira koliko daleko da si otišao. I to će biti ispravno.
Bolje se i sa pola puta vratiti, nego rđavim do kraja ići. Bolje ikad, nego nikad.
PS. I verujem da sam vam ovim tekstom pokazala da matematika nije kalkulacija. Ni bauk. Ni da sam ja hodajući digitron. Nego da je matematika jedna čudesna igra života. Koju je uživancija igrati. Za nju je potrebno da udahneš. Da poveruješ sebi. I svom osećaju.
Novi Sad, 1. mart 2018.