Čekajući Muze

Često sa ljudima pričam o njihovim upitanostima. Šta mogu da daju svetu? Kako da doprinesu? Šta je njihova darma? Najdublji poziv? Ikkigai? Slična pitanja sebi postavljaju i umetničke duše. Koje su na izlazu iz nekog kockastijeg sveta. Šta je to što bi oni dali? Šta im je tema? Pitaju se. Voleli bi da doprinesu. Samo ne znaju odakle da krenu? Kao neko istraživanje da rade. Šta bi svetu trebalo? Šta bi imalo prođu? Koje su potrebe ciljne grupe? Kakav proizvod da  im ponude? Koji unosan posao bi od toga mogao da se napravi? Veruju da moraju da imaju biznis plan za svoje stvaralaštvo.

Vrlo često na pitanja odgovaram zamenom teza. Pa i na ova. Ovaj princip istraživanja tržišta čini mi se kao siguran put u fijasko. To da se odnosimo najpre prema svetu. Da vidimo šta mu treba. Šta se traži. Pa da mu to onda na naš način upakujemo. Ja sam na taj način živela u donatorskom svetu projekata. Neko raspiše konkurs. Nagovesti šta bi finansirao. A mi smo od te ponude pravili nešto kao svoje. Nešto što je najviše ličilo na nas.

I možda baš zato ti projekti nikada nisu zaživeli. Zato što su bili obrnuti. Živeli su na veštačkom disanju spoljne donatorske pomoći. Dok je trajala. A onda bi usahnuli. Jer više nikoga nisu naročito interesovali. Niti ložili. I tako su se ugasili milioni donatorske pomoći. Posle kratkotrajnog bljeska. Kao da ih nikada nije ni bilo.

U stvari, to je taj princip uklapanja u svet. Kojem smo učeni. To je princip odnošenja prema drugima. Obuzdavanja sebe. I svoje divljine. Dok se dovoljno ne smanjimo. Da možemo da stanemo u neku postojeću kutiju. U kojoj bi nam bilo najmanje nepodnošljivo. Po principu najmanjeg zla.

Po tom principu su nas učili i posao da nađemo. Da pogledamo šta se nudi. Pa da izaberemo nešto što pomalo podseća na nas. Da razumemo šta se u zamišljenom foto-robotu traži. Kakva svojstva su poželjna. Pa da vežbamo da postanemo slični željenom foto-robotu. Da bismo ušli u neku postojeću kutijicu. Da budemo nešto što baš i nismo. Što baš i nije lak zadatak.

Ovaj put koji kojem smo učeni mogao bi da bude razvojni put jednog birokrate. Ali nikako umetnika. Stvaranje i lični izraz idu upravo obrnutim smerom. To je ta zamena teza. Kao odgovor na ono pitanje. Sa početka. Pre nego što spasimo svet, dobro je da spasimo sebe.

Dakle mesto u koje valja da se zagledamo smo mi. A onda sledi još jedna zamena teza. Odnosno promena smera gledanja. Pre nego što zagledani u daleke horizonte krenemo da namišljamo koja bi nam tema legla, dobro je da se osvrnemo oko sebe. Sada. Oko svog trenutnog stanja. Sada. Jer odgovori obično čuče tu pred našim očima. U našim rukama. Dok mi čkiljimo zagledani u beskraje. To je jedan od mojih životno omiljenih principa. Koji sam naučila od svetog Franje Asiškog. I koji vrlo rezonuje sa mojim bićem. Potrebno – moguće – nemoguće. Prvo učini ono što je potrebno. Potom ono što je moguće. I odjednom ćeš početi da činiš i nemoguće.

Pa umesto da namišljamo šta bi jednog dana moglo da spasi svet, dobro je da smislimo šta bi moglo da spasi nas. I to sada. Ono što je naša potreba. Ono što nam ne da mira. Što nas loži. Raduje. Boli. Iritira. Oko čega smo strastveni. Vatreni. Teme koje nam se vrzmaju po glavi. Ono što verujemo da je važno. Teme koje i inače pokrećemo u društvu. Ili bismo pokretali. Ono što pričamo sa strašću. Što nas  drži. Ili prži. Ono sa čime najčešće dolazimo u društvo. I kažemo: Zamisli… Jebote… Ne mogu da verujem… Šta sam čuo… video…  

To je moj sledeći životno omiljeni princip. Kome smeta taj sklanja. Nekome smeta nered. Neko vidi neuređenost ulica. Neko neuređenost naših lica. Osmeha. Tela. Garderobe. Neuređenost naših domova. Zgrada. Društva. Kretanja ulicama. I možda niko više na celom svetu ne vidi to što nama smeta. Zato smo i naštelovani tako. Da sklonimo ono što nam smeta. I da napravimo ono što nam nedostaje. Tačka.

Kome smeta, taj sklanja. Čija je ideja, njegova je i realizacija. Ideje nisu ničije vlasništvo. One su eterične. Pokretljive. Dolaze do nas na različite načine. A naše je da vidimo šta ćemo sa njima. Da li nam je dovoljno da ih ispričamo na nekoj kafi. Zamisli… Jebote… Ne mogu da verujem… Ili smo spremni da se malo ozbiljnije pozabavimo nekom od njih.

Tu priču o idejama sam jako dobro razumela jednog mog davnog partija. Slavili smo prvi rođendan Radionice. Šta da donesu? Pitali su me mnogi. Pa i jedna Krisićka. Moja prva asocijacija na nju bila je voda. Uvek je imala vodu sa sobom. I starala se da svi pijemo dosta vode. Da ne dehidriramo. Da nam bude lepa i jedra koža. Bez da sam trepnula, rekla sam joj: vodu. A Kris k’o Kris. Pristupila je temi vrlo posvećeno. I ljubavno. Donela je sto flašica vode. Na svakoj je bila mašnica sa nekom porukom. Idejom do koje smo na radionici došli. Kristinina voda bila je apsolutni naj-hit na partiju. Svi su se slikali sa svojom flašicom. I svojom porukom. Te fotke su i do dan danas žive.

To je bilo mnogo pre nego što je Jana voda napravila svoju kolekciju sa afirmacijama Lujze Hej. Sa porukama na vodi. Da li si videla da je Jana napravia našu priču sa porukama na bocama? Pitala me je. Ima osećaj da su nam uzeli ideju. A meni se čini da ideje nisu vlasništvo. Da nisu naš posed. One prosto siđu u svet. Međ’ ljude. Kada im dođe vreme da se rode. Dolaze nam kao bljesak očaranosti. Kao neko zamisli…. Ili kao neko jebote… kao ne mogu da verujem. A na nama je da odlučimo. Da li ćemo sa njima nešto da uradimo. I to odmah. Sada. Ili ćemo da ih pustimo. Nekom drugom koji je spremniji za njih.

Na temu stvaralaštva, stvari mi se čine poprilično jasne. Pratim jednu divnu mladu dizajnerku. Koja istrajava sa svojim modnim linijama. Sa toaletama visoke mode. Vrlo zahtevnih izvedbi. Koje pri tom i vrlo teško prodaje. Nekim ženama koje ni malo ne liče na nju. I koje ni ona sama ne nosi.

A svi reaguju kada ista ta dizajnerka stavi bilo šta na sebe. Zaustavljaju je na ulici. Zastaje im dah od njenih kreacija. Koje su često vrlo obične. A preinteresantne. Baš kao što je i ona. Kao prugaste pantalone na gumu. I obična majica. Na koju je ona utkala neki deo sebe. I jedan komad nakita. Hoće sve da skinu sa nje. Ne pitaju šta košta. Predložila sam joj da pravi isključivo garderobu koju bi ona nosila. I neka napravi nekoliko istih takvih komada. Pa neka ide svetom kao svoj sopstveni izlog. I neka uvek ima spremnih nekoliko toaleta. U onom svom slatkom ruksaku. Pa kad ljudi vide na njoj i požele da kupe, a ona neka im izvadi. Tako bih ja razvijala brend na njenom mestu. Iz nje. Za potrebe sveta.

Danas više nisu u modi neošišani frizeri. I obućari pokidanih cipela. To je taj prvi princip zvani Potrebno. Čini mi se da čovek treba najpre da udesi svoj život. Da uradi sve što je potrebno. Da se picne. Ošiša. Obuče. Sredi sve oko sebe. Svoj krevet. Svoju sobu. Hodnik. Ulicu. A u međuvremenu, delo se stvara samo. To je alhemija koju ja razumem. Koja nastaje čišćenjem prljavog u  čisto. Ružnog u lepo. Olova u zlato.

Ne može se od sjebanog života stvoriti lepa umetnost. Niti neki dobar brend. Umetnik i umetnost su  jedno te isto. Umetnost nastaje kao proces kompletiranja umetnika. Kao njegovo isceljenje. Uceljenje. Ili kao prelivanje iz umetnika. Ako je dovoljno pun sebe. Da ima šta da preliva.

To je prva stanica stvaranja. Naš život. Kome valja da pristupimo kao prvom i prethodnom umetničkom delu. A maternji jezik će se definisati sam. Ima toliko olova koje je potrebno pretvoriti u zlato. I ne treba da idemo u daleke rudnike da ga kopamo. Obično je tu u našem okruženju.

I možda je to prva i najbolja smernica za stvaralaštvo. Ono što smo tako mi. Ono što tako lako, prirodno i nenaporno radimo. Ono čišćenje koje vidimo da treba da se uradi. Neko bi svima ulepšao osmehe. Neko bi ih podšišao. Neko bi ih obukao. Neko bi očistio sve što postoji. Neko bi to lepo poređao. I nije naše da se pitamo da li je dobro. Ili nije. Ni kako se poredi sa drugima. Ni da mislimo kako će ljudi reagovati na njega. Ko će ga platiti. Da li će ga voleti. Naše je samo da ga uradimo.

Ako ga ne izrazimo, naš izraz će istrunuti u nama. Neće ga biti. To je naša jedinstvena vitalna energija. Koja je naš najdublji poziv. To što lako i nenaporno radimo. I to što volimo da radimo. Ili što nas toliko nervira, da prosto moramo da ga sklonimo. Svako ono Zamisli… Jebote… Nećeš verovati.

Ja sam tako za sebe uradila. Mene je uvek nervirao taj princip male kutije. To što smo  naučeni da se odnosimo i uklapamo sa svetom. Da pratimo šta mu treba. Pa sam kao svoju dužnost doživela da ohrabrim ljude. Da izađu iz tih malih kutija.  A pre toga sam ih ohrabrivala da se pojačaju. Da se izraze. Da žacnu svet sobom. Svojom divljinom. Svojom ličnom ludošću. Koja je meni tako bliska. I koje sam uvek željna. I koju moja duša ište.

Zato ja to i radim. Da imam sebi društvo. A ne da spasem svet. A ako se desi da ga ipak spasem, biću presrećna. Zato što sam oduvek bila podstrekač lične ludosti. U potrazi za dobrim društvom. I  mnoge mame mi se nisu radovale. Kada bih dolazila po njihovu decu. Znale su da im se sprema neka akcija. Koja baš i nije stajala u njihove kutije.

Dobila sam još jedno Jebote. Kojim sam morala da se pozabavim. Od svojih prvih dana nisam poverovala učiteljima koji su me učili. Videla sam da ne razumeju. Da je uglavnom obrnuto od onoga što su nam objašnjavali. Pa sam navežbala zamenu teza. I vremenom sam shvatila da je to moj zadatak. Umesto da se ljutim na one koje nisu razumeli. Da sama razumem. I da to podelim sa svetom. Dosta jednostavan princip.

U tim pripremama za male kutije, desila nam se još jedna zamena teza. A to je komplikacija. Prestali smo da verujemo u jednostavne stvari. U ono što nam je blizu. Na dohvat ruke. Dostupno. I zaljubili smo se u komplikaciju. U daleko. U nemoguće. Zato nas ja podsećam i na onaj princip jednostavnosti. Princip najkraćeg i najelegantnijeg rešenja. Sa što manje komplikacije.

U međuvremenu sam zavolela još jedan princip. Zvani Oduvek. Po njemu sam napravila i svoju Radionicu. Sve što ste oduvek želeli. A niste znali kako. Mi znamo naše vizije. Oduvek. I način na koji smo želeli da živimo život. Samo smo ga u međuvremenu, u pripremama za male kutije smetnuli s’ uma. Na svu sreću, taj tihi glas uvek tinja u nama. I čeka svoj čas.

Ja sam uvek izgledala kao umetnica. I kada sam bila koordinatorka đubretarskog projekta. I kada sam na tren ušla u administraciju. U donatorske projekte. Iz mene je izbijalo to moje obuzdavano biće. Na sve strane. I zato znam da vidim to subverzivno biće. Čak i kada je neko u strogoj uniformi. Ono izbija kroz nokte. Kroz osmeh. Kroz pogled.

Zato sam i napravila Radionicu. Sve što ste oduvek želeli…. Da nas podsetim našeg poziva. Našeg stvaralaštva. A ja sam oduvek želela da budem učitelj. Čija je specijalnost zamena teza.

I oduvek sam želela da budem pisac. Toliko sam želela da budem pisac. Da nisam čak smela to ni da izgovorim. Niti da pitam nekoga kako se to postaje. Ipak, uvek sam imala neku moju divnu svesku. U koju sam pisala. Nekom divnom olovkom. Toliko sam pisala. Čak i kada ništa nisam pisala. Dnevničke misli. Upitanosti. Želje. Dobre recepte. Sve mudro što sam čula. Decenijama sam zapisivala neke jake reči. Ideje.

A onda kada su one počele da se množe, shvatila sam i kako se moje sveske zovu. Eh da sam ovo nekada znala. To je moje veliko delo. Moj kuvar. Skup svih korisnih, pametnih, zanimljivih, duhovitih ideja koje sam čula. I kada sam razumela šta su moje zlatne niti, iz sveg onog olova, počela sam da ih povezujem. Da ređam uzroke i posledice. Da radim zamenu teza. Da se igram. Na moj način.

Šta je moja tema opet sam shvatila iz onog jebote… ne mogu da verujem od čega ljudi naprave priču. Pa umesto da umanjujem njihove priče, skontala sam koliko toga imam. Nije više trebalo da namišljam šta bih mogla da pišem. Šta bi moja tema bila. Pored onolikih dogodovština. I avantura. Koje je moja lična ludost stvarala. I stvara. Svaki dan po ceo dan. Treba mi još dva života da ih sve zapišem. Eh da je imao neko to da mi kaže. Da je život mnogo kreativniji i zanimljiviji od svakog našeg namišljanja. Da sam to nekada znala. Još jedan od mojih omiljenih principa. Malih, svakodnevnih Eureka.

I godinama sam pisala. I pisala. Projekte. Izveštaje. Pravila radionice. Beleške sa sastanaka. Sa mentoringa. Pisala sam sve što mi je došlo pod ruke. Moje biće se bunilo. Durilo. Što je moje pisanje bilo smešteno u neku kutiju malih dimenzija. Želelo je širi potez. Slobodnu temu. Moju temu. Ipak sam pisala. Iako sam se durila. U očekivanju tog mog velikog dela. Pravila sam estetiku i poetiku čak i u đubretarskom projektu. I pisala. I pisala. U sveske. U izveštaje.

I toliko sam naučila da pišem. Bilo šta što mi je došlo pod ruke. Kada sam napisala sve što sam imala da napišem iz projektnog sveta, samo sam nastavila da pišem. Bez plana i ideje šta ću. Od upitanosti koje sam imala. Koje su mi se vrzmale po glavi. Koje mi nisu davale mira. O kojima sam žustro raspravljala. Koje su me nervirale. Pa sam ih sto puta ponavljala. A nije mi se ponavljalo sto puta. Pa sam rešila da ih pišem. Imala sam toliko tih Zamisli… Jebote… Nećeš verovati… Da nisam morala ništa da namišljam. Sve je tu. U nama. Oko nas. U našem najbližem okruženju. I to sada.

A i forma mi se definisala sama. Imala sam mnogo bliskih prijatelja. Širom sveta. U raznim gradovima. I nije mi se sto puta ponavljalo jedno te isto. Ono što mi se dešavalo. Pa sam paralelno sa đubretarskim projektom razvijala i priču Lepi moj Svete. Godina sam svoja pisma prijateljskom Univerzumu započinjala upravo tako: Mili moj Univerzume. Ni sama ne  znam kada je Mili moj Univerzum postao Lepi moj Svet. Danas ga tako doživljavam. Alaj’ lep ovaj Svet. A lep je i Univerzum. No, Svet mi je bliži. Sada. I ovde. Oko mene.

I toliko sam pisala da sam očistila viškove. Sve olovo. I stigla do moje zlatne žile. Pisala, pisala i pisala.. i postala pisac. Volim tu bazičnu logiku. U međuvremenu mi se i stil  definisao. U početku to su bile vrlo dugačke rečenice. U dahovima. Na mah. Razgovor sa prijateljima. Sa lepim mojim svetom. Dakle ništa nisam namišljala. Smišljala. Sve mi je život stavio u naručje. Moje je bilo samo da uradim ono što je bilo potrebno. I moguće. Da bih stigla i do nemogućeg.

I dolazim do mog omiljenog principa. A to je da nema izgubljenog vremena. Da ni jednu kafu nismo popili bez veze. Svako iskustvo i avantura su bili put na kojem se razvijala naša veština. Naša alhemija. Da bismo je jednog dana alhemičarski stavili u pogon. I puf… Veliko delo se dešava. Čim od svog života napravimo umetničko delo. Jer kakav je život. Takva nam je i umetnost.

Razumela sam još jedan princip stvaralaštva. Što sam bliža sebi, bliža sam i tebi. Što sam ja svojija i istinitija, to je i moje delo istinitije. I vodi vas u središte vašeg bića. Što je moj najdublji poziv. Da nas pozovem u središte sebe. I to su moji najdraži komplimenti. Kada mi moji dragi čitaoci kažu da se identifukuju sa mojim rečima. Kao da su ih oni napisali. Da ih oni približavaju njihovim odgovorima.

Neki mi predlažu da budem opreznija. Da ne pričam o svojim padovima. Misliće da i nisam neki učitelj životnih veština. Kada prolazim kroz svoje krize. Upitanosti. Kada sam zbunjena. I tužna. A ja se samo nasmešim. I nastavim po svom. Baš zato što sam učitelj životnih veština. Važno je da budem izlog svog dućana. Da vide ljudi kako odgovaram na situacije koje mi život donese.

I to je jedna od velikih privilegija mog poziva. Što se u svakom od mojih cunamija zapitam: Šta ću reći mojim herojima? Šta ću napisati?  Kako sam postupila u ovoj situaciji? Pa onda uradim ono što ću voleti da ispričam. I napišem. I tako postajem bolja osoba. Svakoga dana. Svakoga teksta. Tako čistim svoje olovo. I pretvaram ga u zlatni prah.

A upravo te moje tekstove u kojima sam najbliža sebi, najbliža sam i vama. I najviše ih volite. Ako je guru Grujić zapeo, u redu je da i ja zapnem. A onda mi je nekako lakše i da krenem. Ako znam da je ok da se i ugruvam. Zezaju me moji heroji. A meni se duša smeje. Od miline. Jer to i jeste centralni princip moga rada. Ne bojte se pada. Nula. Grešaka. Nije ništa strašno. Igrajte se sa svojim greškama. Učite iz njih.

I svaki tekst koji sam pisala iz sebe.. za sebe.. da pomognem sebi.. da poređam.. raspletem.. razumem… bio je i vaš omiljeni tekst. Što nas vodi na početak. To znači da smo zaokružili temu. Stvaralaštvo nastaje iz nas. A svetu ako se svidi – svidi. A ako ne… vi ste uradili ono šte je bilo potrebno.

Potrebno. Moguće. Pa nemoguće.

I ne čuvajte svoju kreativnost za neka velika dela. Za nekada. Negujte je stalno. Za početak se picnite. Malo više se izrazite. Kupite neki buket narcisa. Razvijajte poetiku đubretarskih projekata. Upravo je to svetu potrebno od vas.

A muze će vam doći. Ne čekajte ih. Samo im redovno pravite dobar ambijent. Svaki dan. Po ceo dan. Doći će sigurno.

Novi Sad, 10. april 2018.