Prijateljstvo u šok sobi

Moja prijateljica ovih dana prolazi kroz post-operativni period. Pratimo reakcije ljudi u novonastaloj situaciji. Kao i obično, ljudi su beskrajan uzrok našeg čuđenja. I potrebe da ih razumemo. Ovih dana ređaju se mnogi. Da je posete. Prijatelji. Kolege. Rodbina. Kako joj prijaju? Pitam je. Na njenom licu mogla sam da očitam čitav spektar raznih emocija. Hmmm…. Onako. Kako ko. I kako kad. Različito. Kaže.

Jedni stalno zovu. Preporučuju se. Insistiraju da dođu. Drugi žele da saznaju svaki mikro detalj operacije. I sve strašne momente našeg zdravstva. Treći operaciju ni ne spominju. Razgovaraju kao da se ništa nije desilo. Pričaju o proleću. O narcisima. Neki dolaze prezabrinuti. Žao im je što ju je snašla zla hud. Neki dolaze prepuni nekih svojih tema. I upitanosti. Ne stignu ni da je pitaju kako je.

Neki opet deluju kao da su se temeljno pripremili za posetu. Podsećajući se svih svojih rana. Pa zajedno prolaze kroz sve te razne rane. U ovoj grupi se nalazi i sekcija koja je sakupila sve poznate i nepoznate slučajeve. Koji su prošli kroz ozbiljne životne izazove. Pa pričaju o njihovim teškim ranama. I kako su ih vidali. Uspešno ili neuspešno. Verujući verovatno da će njihove rane izvidati njene. Neki joj sami po sebi budu toliko teški i naporni, da joj se rana čini malom macom. U odnosu na njihovo smaranje.

Odakle ovolika nespretnost? Pitamo se. Ovolika nesenzibilnost? Pa krećemo u naš omiljeni projekat. Razumeti ljude. Koji je možda najbolje početi razumevanjem sebe. Dobra polazna tačka bila bi da ljudi uglavnom nemaju pojma kako smo. Ni kako se osećamo. Ni šta nam treba. Ni kako da nam ugode. Često ni partneri sa kojima provodimo život nisu najveštiji u nalaženju naše žice. Možda bi redosled bio taj da najpre mi razumemo sebe. Pa da svetu iskomuniciramo kako da nas tretira. I kako da nas ne tretira. Haj’ me voli na moj način. To je moj skovani i često pevušeni stih.

A naročito u periodima kada se zadesimo u utrobi kita. Kada nas život skloni od svakodnevnih tokova. Upravo sa zadatkom da reorganizujemo svakodnevicu. Osluškujući najpre sebe. I svoje potrebe. U tišini. Bez buke sveta.

Vreme u kojem prolazimo kroz svoje isceljenje je vrlo lično i intimno vreme. U utrobi kita važi jedno veliko pravilo: Rasteš ili umireš. I baš zato što su ulozi veliki, važno je da se sa njime odnosimo svesno. I posvećeno. Da bismo pretekli. I narasli.

Naš glavni zadatak je da oslušnemo sebe. U miru. Tišini. Neuznemireni spoljnim šumovima. Da bismo mogli da ozvučimo svoje najtananije misli. Strahove. Sumnje. Slutnje. Da preispitamo odnose. Da proverimo koliko nam prijaju. A koliko nam jedu džigericu. Ili piju krv. Ili skaču po grbači. Ili po živcima. Ili nas dave. I smaraju. I da li nam je od njih muka. Ili nam srce raduju. I dušu vesele. A mi smo odgovorni da sebi napravimo svoj mir. Tišinu. Da podarimo sebi neuznemirenost.

Utroba kita je idealno vreme za ponovnu procenu šta nam prija. A šta nam ne prija. Šta nam se radi. Ko nam prija. I koliko. A ko baš i ne. A ključni deo isceljenja je da razumemo i ispoštujemo sebe. I svoje prijanje. Da primimo samo one koji nam prijaju. I nikako one koji nam ne prijaju. Možda deo naših simptoma dolazi od toga što smo naučili da trpimo ono što nam ne prija. I one koji nam krv piju. Pa bi ovo bila idealna prilika da sačuvamo svoju krv. I odjebemo vampire svakog tipa. Vampirima ipak nije mesto u šok – sobi.

Kako je većina ljudi nespretna u situacijama šok sobe, čini mi se da je ona ta koja treba da ih vodi. Kažem mojoj prijateljici. Da im kaže koje teme joj prijaju. I one koje joj nikako ne prijaju. Da im kaže kada i koliko mogu da budu. I da im predloži kako mogu da joj budu od pomoći. Dosta jednostavno. Što je već preduslov za dobra rešenja.

Šok sobe su odlična prilika da se očitaju naši lični vampiri. Oni koji su naučili da im uvek dajemo određenu vrstu energije. Pa se odjednom naljute. Što im više nismo dostupni. Što nema energije za njih. Pa podivljaju. Ne pada sneg da pokrije breg. Već da svaka zver pokaže svoj trag. Kaže moja prijateljica. Poučena svojim novim iskustvom. I ljudima koji se baš i nisu pokazali kao neka velika podrška.

Dotakle smo još jednu važnu temu. Ona je od onih koja je uvek dobro. Koja uvek sve može. Hoće. Sve joj je lako. I kad nije. Prosto je naučila da bude dobro. Često spominjemo princip Fake it, until you make it. Proglasi da si dobro. Pa šta bilo. U post-operativnom procesu, ovaj princip nije joj baš uvek pomagao. Naročito kada se osećala vrlo slabo. Pa je pokušavala da bude mnogo bolje nego što je zapravo bila. Da ne zabrine drage ljude. Kao što je mama. Prijatelji.

Oko ove teme priključila nam se zajednička prijateljica. Okeanska, duboka, beskrajna i sverazumevajuća Majuška. Kojoj su dijagnostika i isceliteljstvo najdublja svojstva. Koja je dobro ispolirala u životnim situacijama. Po šok sobama. I utrobama kitova. Svojim sveobuhvatnim i jasnovidim pogledom naša Isceliteljka nam je objasnila kada je ovaj princip dobar. A kada nije.

Nekada je dobro da se dižemo. Da proglasimo da smo dobro. I to svakako uvek treba pokušati. Međutim, skupila je usta Isceliteljka, ako nam to pravljenje da smo dobro oduzima više energije nego što nam daje… onda treba da se pustimo. Da se pustimo da nismo dobro. I to je u redu. Da nismo dobro. Ponovila je. A energiju koju bismo uložili u fejkovanje neka uložimo u svoje isceljenje. A ne da se bavimo time da li će se oko naše bolesti zabrinuti ovaj ili onaj. Mame, frajeri i ekipa neka vide šta će sa našom slabošću. To je njihovo. A ne naše. I upravo se tu dešava isceljenje. Tačka.

Baš je objasnila. Kakav uvid. Meni koja se navažbala u ulozi  Dobro sam. Dobro sam. Dobro sam. Baš sam razumela. I uzela olovku da zapišem recept. Mera je naše stanje. Sumirala je Isceliteljka. Probaš da si dobro. Pa ako ti se biće složi – super. Ako tvoje biće neće da igra ovu igru – pustiš  ga da se oseća kako mu se hoće. I to je takođe u redu.

Nastavile smo razradu teme. Želeći da razumemo toliku trapavost na temu prijateljstva u šok- sobi. Ako neko razume, Isceliteljka razume. Odakle tolika nesenzibilnost? Nema senzibilnosti, gde nema iskustva. Uzmem olovku da zabeležim i ovu jezgrovitu mudrost. Da mi ne iščili. Obožavam tu jasnoću. To razumevanje. I setim se odjednom sijaset situacija u kojima su ljudi bili trapavi. Samo zato što nisu imali iskustvo.

Prvi put sam to vrlo intenzivno osetila kada je mama umrla. Gledala sam kako su ljudi nestali. Kako je od pune, naša kuća postala prazna. Kako su se  ljudi sklanjali od nas. I bukvalno prelazili ulicu. Samo da nas ne sretnu. A i ako bismo se baš sudarili, bili su tako slatko zbunjeni. Crveneli. Izvinjavali se. Mucali. Uh. Smišljali izgovore. Pričali o tome koliko im je teško. Šta ih je sve snašlo u životu. Neko bi se zaplakao. Deco moja. Jadna siročadi. I lupetali neke slične budalaštine. A mi smo ih tešili. Da ipak nije sve tako crno. Da život ide dalje. I da svaki dan ima neku svoju lepotu.

Danas mi je jasno da nisu imali senzibilitet. Zato što nisu imali iskustvo. A nisu bili dovoljno vešti da nas pitaju: Kako možemo da vam budemo na usluzi? Mi bismo im već rekle. Samo da dođu. Ili da ne dođu. Kako ko. Da donesu neki dobar kolač. Neki dobar fazon. Ja sam toga bila željna. Najobičnijih razgovora. A volela sam i da čujem neke lepe priče o njoj. Nešto što nisam znala. Neke delove nje koje nisam imala prilike da upoznam. I danas, 32 godine nakon njenog odlaska, volim kada mi ljudi ispričaju neku anegdotu. U kojoj je ona uglavnom bila puna duha. Duhovitosti. Dobrih štosova. I spremnosti da od sebe nešto da. I baš mi bude puno srce.

I usled tolikog nerazumevanja, tih dana mi je naročito važno prijateljevanje sa Majuškom i Sašom. Koje su skoro istih dana ostale bez njihove mame. Koja kao da je bila drugarica naše mame. A imale smo slične situacije i sa tatama. Sa njihovim novim porodicama. Sa svim tim paketima. Na koje smo trebale da se naučimo. Bilo je to jedno od najdubljih iskustava. Koje nas je povezalo na najdubljem nivou. I mogle smo jedna drugu da razumemo. Da prigrlimo tu neizrecivu pustoš u nama. I da razumemo somborsko groblje.

Bila sam vrlo blizu Majuške. Kada joj se pre 18 godina desila saobraćajka. I šok – soba. Posle koje više ništa nije bilo isto. Sa njom sam dobila jedno sasvim novo iskustvo sveta. U kojem sam spoznala da hodanje baš i nije nešto što se podrazumeva. Pokušavajući da naslutim kako mogu da budem od pomoći. Bivajući često trapava. Često zaboravljajući na stepenice. Tek sam tada uvidela koliko svet može da bude nepristupačan. Zato što su ga pravili oni koji nemaju iskustvo. A ko nema iskustvo – uglavnom nema ni senzibilnost.

I to je ono o čemu se u ovom tekst radi. Ko ima iskustvo – taj ima odgovornost da senzibiliše ljude. Da im objasni svoju perspektivu. Kako je to biti u njihovim cipelama. I kako bi drugi mogli da doprinesu. Ljudi ionako samo čekaju instrukcije. Da im se kaže. Da ne moraju da namišljaju. Drago mi je da je danas sve više pokreta koji se bave ovim pitanjima. Pristupačnosti. I nepristupačnosti. Za razne ljude.

Jer svi mi imamo neku svoju nepristupačnost. Svoju utrobu kita. I važno je da je razumemo. I da je na lep i ljubavan način iskomuniciramo svetu. Ne zamerajući mu što ne zna. Jer lepo kaže moja Isceliteljka. Ko nema iskustvo – uglavnom nema ni senziblitet.

Izgleda da su ovih dana utrobe kita vrlo živahna mesta. Još jedna prijateljica prolazi trenutno kroz svoju. Ovo joj nije prvi put. Gledam je kako se izveštila. Samo se odjavila. I rekla da ide da bude sama sa sobom. Da joj je važno da bude u visokoj frekvenciji. I da ni slučajno ne sme da bude blizu onih koji je uvode u strah, zabrinutost, negativnost. Pa je vrlo selektivna. U tome ko može da dođe u utrobu kita. I određena. Kako da joj budu na usluzi. Što i jeste jedan jedan od glavnih zadataka isceljenja. Ponovo proceniti odnose. Ažurirati ih iz nove perspektive. Ne pada sneg da zaveje breg… Nego da svaka zver pokaže svoj trag. A mi da vidimo koji tragovi nam prijaju. A koji baš i ne.

Skontala sam i koliko se razbacujemo svojom vitalnom snagom. Svojom energijom. Trošimo je na situacije. I na ljude. Od kojih nam posle treba mnogo vremena da se vratimo sebi. Pa nam nekada treba šok – soba da to uvidimo. I promenimo.

Sretnem ovih dana jednu božanstvenu mladu Zvezdu mog Univerzuma. Koja je napravila toliko beskrajno mnogo toga. I pravi svakodnevno. Da sam već prestala da mogu da pratim sva ta njena silna ostvarenja. Ovih dana je malo zapela. Razišla se sa frajerom. Vratila se kući. Zatvorila je radnju. Kaže mi. I povukla se. Već je skontala koliko ljudi umeju da je razvale i iskasape svojim pitanjima. Svojom neveštošću.  Postavljaju glupa pitanja. Jao šta ćeš sada… jadna moja mala… Uh. Pa je rešila da se malo povuče. I da proceni sa kim razgovara. A sa kim ne. I nije slučajno što je tako mlada postala tako velika Zvezda. Kada je već vešta i u baratanju utrobama kita.

Baš joj je prijao ovaj post-operativni period. Kao neki odmor. Kao neki odmak. Od sebe. Od svoje svakodnevice. Kaže moja prijateljica. Kojoj rana već uveliko zarasta. I sprema se da bude samo jedan ožiljak. Jedno sećanje na utrobu kita. Tako joj smešno i simpatično danas deluju njene kolege. Kada ufurnjane dođu kod nje. Sa njihovim temama. I brigama. Ova utroba kita je napravila neko novo rearanžiranje u njenom životu. Nešto je iskočilo u prvi plan. Nešto se pokazalo kao potpuni višak. Baš kao i ljudi. A nešto je dobilo svoju novu meru. Ja je slušam. I uživam. Jer znam da se iscelila. I da je ova utroba kita ispunila svoju ulogu.

Ovaj tekst posvećujem svima vama koje život na neko vreme skloni iz svakodnevnih tokova. U neku utrobu kita. Sa željom da je iskoristite. Da u njoj narastete. I da se ne ljutite na ljude oko sebe. Ako nemaju mnogo senzibiliteta. Jer, ko nema iskustvo – nema ni senzibilitet. To je već vaš zadatak. Da ih senziblišete za vašu temu. Nežno. I ljubavno. Srećno.

Novi Sad, 15. april 2018.