Šampioni davanja

Nemoj trčati. Ništa ne nose. Rekla je moja mama. Svojoj sestri. Kada su bile skroz male devojčice. I kada se mala tetka zatrčala da dočeka goste. Za koje je mala mama iskusno znala da ništa ne nose. Pa ju je uhvatila za ruke. I objasnila joj kako stoje stvari.

Ti naši dolasci koliko su rečiti… Kad te vidim na sokaku. Poznajem te po koraku. I ja znam šta ko donosi. Kada stiže kod mene. U moje odaje. Baš kao i moja mala mama što je znala. Već posle dva-tri susreta mogla bih da kovertiram otvaranje radionice. Kad ko stiže. Šta kaže. I šta donosi.  Da li da se zatrčavam. Ili ne. Ovo sa zatrčavanjem je šala. Ipak, nisam joj odolela.

Neki dan me je na ovu temu podsetila jedna Lilijen. Koja stiže vrlo rečito. Među najprvijima. I kada doputuje iz Londona. I kada su otkazani letovi. Ona stigne. Tako vedro. Lako. Elegantno. Uvek donese i neko lepo sezonsko cveće. I čokoladu. Zanimljivu. Ne baš svakodnevnu. Donese i lepo raspoloženje. I osmeh. Prosto ozari i prostor. I mene. I sve. Koji stižu u svoje vreme. I na svoj način.

Znaš Lilijen, počela si da me navikavaš da stižeš sa čokoladom i cvećem. Što je divno. Danas, kada sam čula prvo zvono… imala sam osećaj da si ti. Kakvo li  nam je cveće Lilijan smislila za danas? Možda opet neki fini slatkiš? Čula sam sebe kako mislim. I da… zatrčala sam se kao devojčica da dočekam Lilijen. Znajući da nam svašta donosi. Pomislila sam i šta bi bilo da jednoga dana Lilijen dođe bez čokolade i cveća?

I ja ne bih bila ja da temu ne izfilozofiram. I odmotam je do beskraja. Ah to naše podrazumevanje… Ta naša sklonost da se naviknemo na darove koje dobijamo redovno. Kao neko sledovanje. Kao da nam pripadaju. Pa onda uđemo u neki začarani krug. Pa umesto da se radujemo kada dobijemo – durimo se kada ne dobijemo. Kada šestog puta Lilijen propusti da donese pune ruke darova, pomislimo: Zamisli ona Lilijen… došla bez cveća. I nikakvu čokoladu nam nije donela.

Na svu sreću, radim na tome da ne ogreznem na čuda. I na svakodnevne darove života. I vežbam da od Lilijen ne očekujem cveće i čokoladu. Da je svaki put dočekam svežim očima. Ja se svaki put zatrčim. Iako dolazi neko ko nema običaj da donese lepe stvari. Niti lepo raspoloženje.

I kad smo već kod teme davanja – nije da mi je nepoznata. I ja sam prepoznatljivog koraka. Stižem prva. Čak i kada kasnim. Ja donosim živu energiju. Ljude sam  naučila na moje dobro raspoloženje. Pa kada se nekim čudom desi da ne dođem crvena, prštava i razigrana, prolazim kroz  Golgotu. Šta je bilo sa tobom? Da li je sve u redu? Jesi li sigurna da je sve u redu? Reci slobodno šta se desilo…. To prosto bude za popizdeti. Kako ljudi reaguju kada ne donesem ono na šta sam ih naučila. Kada stignem „obična“. Toliko me umore svojom zabezeknutošću. I šta mi se desilo pitanjima.Prosto ne znaju da razgovaraju sa mnom.

I to nije samo u prijateljskom svetu. I prodavačice u lokalnim marketima naučila sam da sam srećna komšinica. Kada ne budem u svom uobičajenom vajbu… i oni krenu sa repertoarom pitanja. Šta se desilo sa mnom? Da li sam dobro? Uh.. Pa nisam dobro, kad me ovako smarate. Pomislim.

Zato napravim da imam  barem dve prodavnice. Pored one glavne, potrebna mi je i prodavnica u kojoj sam inkognito. U koju odlazim kada nisam srećna komšinica. Nego jedna obična mušterija. Koja kaže svoje tiho dobar dan. Plati. Ode. I tačka. Isto je i sa pijacom. Na svu sreću, Kalenić je velik. Tih drugačijih dana izbegavam moje pijačne prijatelje. I odlazim u sekciju u kojoj  su smešteni neki drugi prodavci. Koji se neće šokirati kada me vide bez osmeha. I zvonkog prisustva. A gde vam je danas bicikl? Pitaju me. Ah. Znaju me po biciklu. A ja ih pogledam onako zbunjeno. Kao da ne znam o čemu govore. Platim svoj espap. I odem.

Tema koju je cvećem i čokoladom otvorila Lilijen, samo se nastavila sa uvidima. Oni su se dešavali na radionici na kojoj sam ja bila učenik. Zadatak je bio da u paru raspričavamo temu: Mene je dobro voleti zato što…

Mene je dobro voleti zato što imam životnu radost. Zato što napravim lep život. Magičnu svakodnevicu. Zanimljivo je sa mnom. Smejemo se. I lako je sa mnom. Ništa mi nije teško. I smem sve. Mene je dobro voleti zato što mi idu stvari od ruke. Pored mene sve cveta i buja. I cveće i životinje. I ljudi. Lepo je biti voljen od mene. Ljudi se osećaju da rastu. Idu mi stvari od ruke. Ta moja Srićkovićkost je prenosna. Talična sam. Pored mene svima počinje da se otvara. Volim ljude. Onako suštinski. Verujem da su u svom središtu dobri. I ne osuđujem ih. Razumem ih. Prihvatam ih. Lako opraštam. I šta god da bude, opet ih na kraju volim. Lepo je biti voljen od mene. Rekla sam u dahu.

A onda je usledila druga strana vežbe. Šta me sklanja od ljubavi? Hm… Od ljubavi me sklanja smorenost. Ljudi koji su smoreni. Smara me bezidejnost. Neinicijativa. Kada neko ne zna šta bi sa sobom. Smaraju me i oni koje treba zabavljati. Oni koji me nazovu telefonom. I ćute. Oni koji dođu da ćute. Koji očekuju da im uvek nešto smislim. Da imam inicijativu. A onda još procenjuju moje inicijative. Pa se dure. Kada ne budu zadovoljni izvedbom. Sa nekima se osećam kao dizač lopti. Dok oni smečiraju. Zakucavaju. Od ljubavim me sklanja sivost. Mrkost. Strogost. Nadrkanost. Koju treba da razigram. Kao da sam dizalica u Mostogradnji. Tako se nekada osećam. A onda mi se još i sudi. Kada nisam dobra dizalica. Pun mi je kofer dizanja drugih. Neka meni neko malo napravi Holivud. I životnu radost. Tačka. Uzvičnik.  Počela sam da se ljutim.

Zanimljivo je kako u vežbama uvek dobijete partnera čija tema je vrlo bliska vašoj. I Marina sa kojom sam radila vežbu ima skoro isti rukopis. Nju je dobro voleti zato što može sve. I što hoće sve. I zna sve. A onda je to isto i sklanja od ljubavi. Što ljudi očekuju od nje da sve. Može. Zna. Hoće. I uradi. I baš je bila ljuta.

I onda kako to već obično biva, kada mi neka tema uđe u život, ona se prosto odvija. Teče. Dolaze mi ljudi sa istim temama. I dilemama. Dok ih ne raspišem. Poređam. Razumem. I tako su nakon Lilijen, ovih dana kroz moj život defilovali Šampioni Davanja.

Jedna od šampiona davanja je moja prijateljica. Maestresa specijalnih efekata. To kako ona zna da očara… Pa to je spektakularno. Ona je ta koja će doći po vas. Iznenaditi vas. Odvesti vas na neki kraj sveta. Koji bi bio idealna lokacija za najlepši film. A zna da nasluti i film koji bi vam tebao. Koji vam se gleda. A niste ni znali da vam se gleda. A onda vam ga i napravi. Sa sve specijalnim efektima.

Ponudi vam sve što volite. I sve što još uvek niste ni znali da volite. I te senzacije se smenjuju. I traju. Čaj. Čajna ceremonija. Prve jagode. Balone. Vruće domaće pogačice. Vatru. Zeleno. Pogled. Grad. Koncert u prirodi. Sa pogledom.  Pobrine se i na šta gledate. Dok se film odvija. U svakom kadru su neki svetlosni efekti. Razmišlja bogami i o osvetljenju. Ima taj magični sat. Deo dana kada su stvari još magičnije nego inače. Dogovori se i sa nebeskim silama. Pa baš kada treba u priči treba… pojavi se Sunce. A onda opet, filmski, padne kiša. Pa duga. Ah. Od njenih specijalnih efekata nekada mi se prosto zavrti u glavi.

Pričamo o davanju. I o primanju. Zašto nas je dobro voleti. I šta nas sklanja od ljubavi. Dosadilo joj je što su ljudi naučili da im ona osmisli. Pa se nekada pita da li je vole samo zbog toga što zna da načini ceo taj performans? Da li bi je voleli i onako običnu? Bez svega toga što ume, zna, hoće i može da osmisli? U svakom slučaju, dugo nije probala kako bi to bilo. Da samo dođe. I da ćuti.

Pa je u novim situacijama počela da se predstavlja na novi način. Bez svih tih specijalnih efekata. Uspeva joj neko vreme da se predstavlja tako obično. Tiho. Nespektakularno. Ali, opet iz njenog bića prosto izbija taj majstor specijalnih efekata. I ne prođe mnogo… a već se zadesite u nekom njenom filmu. U kom ste glavni junak. I u kojem je je napravljeno samo za vas. I zbog vas.

U njenom prisustvu i ja prestajem da budem Nindža. Njen Spilberg prosto izdominira. Dođe po mene. Smisli  mi sve. A Nindža, ponekad umoran od onolikog deljenja životne radosti sa svetom, prepusti se njenim specijalnim efektima. Pa sam se tako za tili čas i ja našla u njenoj publici. U očekivanju nekog dobrog filma. Da mi smisli. Tako sam i počela sam da razumem one prijatelje. Koji bi me samo nazvali. I ćutali.

Pričamo i o tome kako radimo. Ona kada napravi svoj rad – tu nema niko više ništa da doda. Niko nema primedbi. Kao u onom vicu sa malim Crnogorcem. Koji je godinama ćutao. Jer nije imao primjedbu. Kada pogledaju njen rad. I sve te njene specijalne efekte. I način na koji ona to upakuje. Jedino mogućeje je da se zaćuti. Pa ljudi vremenom nauče na njen rad. Ogreznu na kvalitet. I brzinu. Pa se još dure koliko joj vreme treba da ga napravi.

Prepoznajem ovo pasiviziranje ljudi. I sama sam davala previše ljudima sa kojima radim. Preuradim. Preobjasnim. Nekada sam toliko objašnjavala stvari. Da prosto niko nije imao nikakvu primjedbu. Niko me ništa ne pita. Svima je sve jasno. Sve sam rekla. Predupredila sam sva pitanja. Sve nejasnoće. Moja publika je sve čula. Sve je rečeno. Sve su razumeli. Ne ostane im ni jedan atom radoznalosti. Koji bi ih uključio u diskusiju. Koji bi ih aktivirao. Imam sklonost da ljudima dam tri parčeta torte. Rekao mi je jednom učitelj. U tim momentima sam shvatila šta to znači. Dok bi svoje studente videla tako pasivizirane. Dok vare tri parčeta torte. Bez ikakvih pitanja. Niti primjedbi.

A videla sam i predavače koji tek nešto kažu. Zagolicaju publiku. Kao sa onim keksićem koji ide uz kafu. Umesto tri parčeta torte. Pa ljudi krenu sa pitanjima. Primedbama. Aktiviraju se. Svidelo mi se to. Pa sam počela da dajaem jedno parče torte. Za početak. I čašu vode. Pa pratim kako na to reaguju.

Isto sam uradila i sa muškarcem kojim sam svojim zvala. Toliko sam davala sebe. Sve ono što sam nabrojala. Zbog čega me je dobro voleti. Inicijativu. Životnu radost. Organizovanje. Planiranje. Polako, ali sigurno preuzimala sam resor po resor… Suvereno. Sve sam znala. Htela. Mogla. Ja kad nešto uradim… nema mu premca. A on se polako isključivao iz naših poslova. Prosto nije bilo potrebe. Sve sam pokrivala.

A i u njegovom svetu sam polako postajala sve. I žena. I ljubavnica. I najbolji prijatelj. I ortak sa kojim se najbolje provodi. I sestra. I sekretarica. I šefica. I šef nabavke. I organizator kulturno-zabavnih aktivnosti.  Da bi mi na našem poslednjem ručku rekao da se pored mene oseća tako malim. Sve sam ja. I sve mogu ja. Oseća da on ništa. Pri tom dobijam i toliko ljubavi sa raznih strana. Od mojih prijatelja. Heroja. Studenata. Čitalaca. Da se prosto pitao da li mi je potrebna i njegova ljubav?

Ni malo mi se ovo nije svidelo. To što se u mom prisustvu  oseća malim. Uuuh. Znala sam da posle ovoga nema dalje. Ovo se uveliko kosilo se sa mojom osnovnom premisom. Mojim pozivom. I mojom željom. Da ljudi pored mene rastu. Da. Do jedne mere rastu. Ali oni koji su mnogo sa mnom, kao moj muškarac, pored mene prosto utrne. Atrofira. Smanji se. Uh. Znala sam da moram da uradim nešto sa svojim davanjem. Postala sam šampionka davanja. Tri parčeta torte. Od kojih nikome ne bude dobro.

To je tako česta tema u muško ženskim odnosima. Žene koje mogu sve. I znaju sve. I hoće sve. I muškarci koji se pored njih osećaju malima. Posle se svi čude kada muškarci nađu potrebite žene. U jednoj knjizi zovu ih žene bez ruku. Njima treba sve. I njihovo imanje. I znanje. Kojima će oni biti veliki. Čude se često otkud da su muškarci izabrali takvu ženu? Koja često nema ni neke velike škole. Ni veliko znanje. Ni ne izgleda baš. A nije ni razgovorljiva baš. Ni prijatna. I čini se da takve žene nemaju baš mnogo da daju. Da nemaju neke velike kvalitete. Ali imaju jedan vrlo važan kvalitet. A to je da se pored njih, mušarac oseća potreban. Velik. Važan. Oko njih je potrebno da se trudi. Da se cima. Da ih osvaja.

I prosto je logično da oni koji imaju svašta da daju se privuku sa potrebitima. Sa ljudima bez ruku. Kojima svašta treba. Šestoručica i šestoruki bi napravili samo gužvu u prostoru. Davnih godina kada sam želela da se aktiviram u njenoj kuhinji, tatina žena mi je rekla: Sine gde si videla radionicu sa dva majstora?

Jedna od Šampionki davanja žali mi se na svoju prijateljicu. Zove je samo kada joj nešto treba. Nikada je ne pita kako je? Šta ona želi? Šta joj treba? Posle mnogo godina počela je da broji. U pet od šest puta joj je nešto trebalo. A i onaj šesti put je imala neku malu potrebicu. Tek da ostane u kondiciji.

Na ovo se nadovezala i priča Maestrese specijalnih efekata. Čak i kada joj jedna izuzetno potrebita priljateljica više nije bila na srcu, ona je nastavila da obavlja svoju ulogu. Da daje. I da pravi specijalne efekte. To se kod nje nije dovodilo u pitanje. Pa iako se već godinama ne druže, ne viđaju i ne čuju, potrebita prijateljica se nije ustručavala da se s vremena na vreme javi. I da traži uslugu. A Maestresa bi bez pitanja razvijala scenario za film. Vadila rekvizite. I kretala u akciju. Tako se i ovih dana spremala da prevali put od hiljadu kilometara. Za dva dana. Iako joj auto baš nije spreman. Iako je imala druga svoja posla. Kad joj se upalila lampica za crveno. Priča mi kako je rešila da preskoči ovaj film. Čini joj se da ovaj film baš i nije više njen. Uh što sam volela.

Da. Baš kao što je počela da vežba i da ne uradi posao onako kako ga je radila. Nego da u proces stvaranja uključi i svoje partnere. Da svoje radove ostavi nedorečenim. Da još neko ima neki prostor da se izrazi. Da kaže. Da se uključi. Baš kao što i ja vežbam. Tu nedorečenost. Polu-dorečenost. To jedno parče torte. I na svojim radionicama. I u svojim tekstovima. Da ostavim prostora da još neko nešto kaže. Pita. Uradi. Da učestvuje.

Nakon one radionice na kojoj sam ja bila učenik. I na kojoj sam uvidela da je ono zbog čega je mene dobro voleti isto ono što me od ljubavi i sklanja. I smara. I da me je sasvim dobro voleti zato što prihvatam. I ne osuđujem. I da je to sasvim dovoljan kvalitet. Što se mene tiče. A još kada imam životne radosti. Crvene. Taličnosti. Avanture. Ushićenja. Koje bih podelila sa drugima…. Ihaaaaj. Počela sam da vežbam da među ljude dolazim i obična. Bez hajpa. Bez prštanja. Bez darova. Bez čokolade i cveća. I specijalnih efekata.

Nek’ se naviknu. Da ne moram da tražim druge pijace. Druge prodavnice. Druge prijatelje. Kad baš nisam najbolje raspoložena. A ako nekada neka devojčica svojoj sestri kaže: Nemoj trčati. Ne nosi ništa. Ja ću je iznenaditi. I iz džepa izvaditi i čokoladu. I cveće. I još neki specijalni efekat.

Beograd, 10. jul 2018.