Ljudi me često povezuju sa revolucijom. Aaa, krenuli ste kod Marije. Uskoro vas čeka davanje otkaza. Ili razvod. Dešavalo se da mi se tokom prvih radionica novopristigli heroji izvinjavaju što još uvek nisu dali otkaz. Znaš… moram da mislimo na egzistenciju… Pa još uvek nismo dali otkaz…
Uh… Zajapurim se tada. Odakle im ta ideja? Zato sam i rešila da napišem ovaj tekst. Da demantujem tu površnu i nedomišljenu ideju. Da je otkaz ono što se broji. Ono što je postignuće u bavljenju sobom. I da pojasnim da je moja Radionica Putovanje Ostvarenja. Koje traje jednu godinu. Najmanje. I dve godine za one posvećene. I željne radosti saznanja. Tokom kojih osluškujemo, razumevamo i izražavamo svoju ličnu neponovljivost. Da ne kažem autentičnost. Svoju jedinstvenu životnu energiju. A koja ima toliko raznih oblika. U svakom slučaju to je putovanje promene. U kojem ili menjamo odnos prema poslu. Ili način na koji ga radimo. Ili menjamo posao. Zavisi od toga šta je naš najdublji poziv.
Ideja mog bavljenja jeste izlazak iz trpnog stanja. Koje nam kazuje da smo skrenuli sa svog puta. Podsećam ljude na lakoću življenja. Da je ili lako. Ili je nikako. Da je teško samo znak da smo zalutali. Da smo sišli sa svog puta. Iz svog kvaliteta. Ljudima se ja pojavim u životu kada budu nezadovoljni sobom. Svojim životom. Poslom. Odnosima. Kada im staro i pohabano postane nedovoljno. Iako se to staro drugima možda čini vrlo divno. I veliko.
Najpre ih podsetim koliko je velik život. I koliko je širok svet. I koliko toga ima izvan te jedne male putanje, zvane kuća – posao. Prvo proverim da li su samo propisno umorni? Pa im treba odmora? Sna? A ako su umorni ili iscrpljeni, što je danas čest slučaj u sevdalinkama, kažem im neka se odmore. Naspavaju. Neka uzmu odsustvo. Da se malo presaberu.
I neka, pre nego što puknu ili daju otkaz, malo pobegnu sa časa. Neka uzmu slobodne dane. Godišnji odmor. Na kojem neće putovati svetom. Nego će biti sa sobom. I raditi ništa. Neka uzmu bolovanje. I svakako neka malo manje izgaraju. Neka za početak odluče da će sa posla odlaziti u 5. I da neće ostajati do 7-8. Bez obzira na šeficine prekorne poglede. Izgaranje je osnovni princip militantnog mučeništva. A moja uloga je da ljude povedem iz ovog mučeničkog kola. Naravno, kada i ako to sami žele.
Danas sam pričala sa divnom mladom ženom. Koja je već sa 30 godina bila prva osoba jedne moćne globalne kompanije. I koja je vodila mnogo ljudi. I procesa. Izašla je iz tog sveta. Posle 10 godina izgaranja. Prvo što sam u njenom CV-ju uočila, pored impresivnih ovozemaljskih ostvarenja, je njena naglašena dostupnost 24 sata. Sedam dana u nedelji. I sve mi je odmah bilo jasno.
Godinu dana se oporavlja od ovog decenijskog izgaranja. Od njene lične borbe za savršenstvom. Kaže. I naravno da nikada nije odsustvovala sa posla. Da je ostajala koliko god je trebalo. I duže. Priča mi i kako su je nervirale Ruskinje. Koje su posao završavale u 5. I žurile napolje. Da nađu muža. Smejemo se. Danas sve to gleda i doživljava drugačije. Ah. Da. Svašta čovek može da razume za godinu dana bavljenja sobom.
Današnji sistemi svojim imbecilnim zahtevima, od nas normalnih ljudi prave šefice koje rade 24/7. I koje se malo preigraju. Pa očekuju da i njihovi zaposleni rade isto toliko. I zato često podsećam moje heroje da je hrabrost o kojoj ja pričam ona mala, svakodnevna hrabrost. Ona koja znači poštovati svoje DA. I svoje NE. Reći DA kada nam srce kaže DA. I reći NE kada nam srce kaže NE. Hrabrost o kojoj ja govorim nije ona koja se manifestuje jednom u životu. U kojoj nam pukne film. Pa puknemo. Samo zato što nismo rekli sva ona „mala“ i svakodnevna NE. Pa na kraju kažemo sve. Jer ionako uvek kažemo sve. Pre ili kasnije.
I zato je jedan od prvih zadataka koji dajem mojim herojima uhvaćenima u ralje života da oslušnu šta im prija. I šta im se radi. Da li im se uči nešto novo? Ili im se druži? Ili im se šeta? Igra? Pravi nešto rukama? Priključuje nekoj grupi? Boravi u prirodi? Da li ih loži neki drugi posao? Neko drugo bavljenje. Na radionicama često spominjem moj omiljeni princip. Krešendo novog. I dekrešendo starog. Evolucija. A ne revolucija.
To za mene znači podsetiti se sebe. Onoga što nam prija. Što nam se radi. I polako organizovati život tako da se svakog dana bavimo našim prijanjem. Da se prema svojim idejama odnosimo ozbiljno. Da ih razvijamo. Prvo i pre svega. Pre svih drugih aktivnosti. Čak i na poslu. Dok drugi ljudi sede. Dangube. Ogovaraju. Kukaju na vreme. Na politiku. Svekrvu. Na najbolju prijateljicu. Na muža. A oni neka urone u sebe. I u svoju ideju. Neka to bude njihov mali predah. Jer, kad god uđemo u svoj kvalitet, mi se odmaramo. To je ta lakoća življenja u svom kvalitetu. I obrnuto. Kad god se smore od tuđih zahteva, neka se odmore sobom. I onim što ih interesuje. Raduje. Loži. I neka polako PRAVE vreme za to.
Skoro svaki dan kažem nekome i da se vreme ne nalazi. Nego se STVARA. I ako mi ne napravimo vreme za sebe i za svoje, to neće učiniti niko za nas. Verovatno smo razmazili šefove i saradnike. Svojom besprekornošću. Svojim pregalaštvom. Svojom početnom ponudom da se dajemo u ritmu 24/7. Da ostajemo do kasno. I da budemo uvek dostupni. Kao i svaka nova metla. Koja dobro čisti. Pa se brzo pohaba.
Niko nam neće naći muža. Ako to sami ne uradimo. I ne stavimo kao vrhunski prioritet. Znaju Ruskinje. I niko nam neće naći novi posao. Ili napraviti novi posao. Niti brendirati našu ličnu ludost. Ako to sami ne uradimo.
I zato posebno najebu singlovi. Za koje svi smatraju da mogu i treba da ostaju na poslu. Ionako nemaju pametnija posla. Misle. I govore. Ionako ih kod kuće ne čeka niko. Nemaju ni kučeta ni mačeta.
Jedan od najdovitljivijih fazona na ovu temu napravio je jedan mlad singl čovek. Koga nezajažljiva šefica nikako nije puštala kući. Angažovala ga je i privatno. I poslovno. I svakako. Pa je u želji da se spase kupio velikog psa. Koji je zahtevao njegovo prisustvo. Odjednom je i on upao u kategoriju onih „neradnika“ koji moraju kući. Njegov ogroman pas bi mu u protivnom pojeo stan.
I pre nego što puknete… ili date otkaz… smislite nešto kreativno. Neku alternativnu medicinu. Neko odsustvo. Plaćeno. Neplaćeno. Neko bolovanje. Dušu da iscelite. Koje će vam napraviti vreme u komadu. U kojem ćete napraviti prostor vašim idejama da se začnu. A onda i svakodnevno vreme. U kojem ćete se baviti sobom. I svojim prijanjem. I polako, ali sigurno razvijati svoju ideju. Dok ona, polako i neprimetno ne postane vaša svakodnevica. Vaš novi izraz. Hobi. Posao.
Prvi korak je objaviti svetu svoje nove granice. Svoje nove satnice. I biti herojski rešen sa njima. A da bismo mogli svim tim ometačima da kažemo NE, potrebno je da imamo naše veliko DA. Naše bavljenje. Naše putovanje. Da znamo kad smo sa tog puta skrenuli. Kao one Ruskinje. Koje su u 17h kretale da traže muža.
Ekstremno je važno da ne pričamo okolo čime se bavimo. Da nam ljudi ne raskomadaju ideju. Dok je još mlada i nejaka. Da nas ne ismeju. I ne ponukaju. Dok smo još mladi i zeleni. Tako se ljudi ponašaju kada vide da gube člana kluba. Idealno je da ćutimo i dejstvujemo. Kada pričamo o svojim idejama, one gube potenciju. Impuls. Zadovoljimo se njima na nivou dobre priče.
Možete im reći da učite nešto novo. Da idete na neki kurs. Šta god. Na kurs kompjutera. Učite eksel. Unapređujete svoj Word. Da biste još bolje radili posao. I što besmisleniju priču smislite – to bolje. U tom slučaju postoji mogućnost da vas i podrže. Možete da kažete i da tražite muža. To je društveno vrlo razumljiva i prihvatljiva ideja. Da vam biološki sat tako snažno kuca. Da prosto morate da idete da ga utišate. Ili da ste se zaljubili. I to ljudi razumeju. Vole. I saučestvuju. Samo držite u tajnosti da ste se zaljubili u sebe. To ne vole. To je najveća revolucija. I subverzija. Koju sigurno neće podržati. Verujte mi na reč.
To je ono što od prvoga dana govorim mojim studentima. Da je važno da svoje ideje razvijaju u inkubatoru. U krugu istomišljenika. Ljudi koji se takođe bave svojim idejama. I svojim ostvarenjem. Da su osim svoga rada, dužni da isplaniraju i svoje slobodno vreme. Svoj odmor. Svoju igru. Odnose sa ljudima. Rast i razvoj. Svoj legat. Doprinos svetu oko sebe. Prvi i najvažniji korak je izaći iz moda zvani kuća – posao. Jer pun i ostvaren život podrazumeva mnogo više od toga. Najpre je biti. Pa tek onda raditi. I igrati. I dati. I još mnogo mnogo toga. Velik i širok je svet.
Nakon toga, mojim studentima volim da ispričam priču. U kojoj je jedan čovek razmišljao da li da se preseli iz svoga grada. Stavljao je na kantar razloge za i protiv. I nije mogao da se odluči. Pa je rešio da ode do drugog grada. Za koji je verovao da bi mogao da ga usreći. Na kapijama grada sedeo je mudrac. Kakvi ljudi žive u ovom gradu? Pitao je mudraca. A kakvi ljudi žive u tvom gradu? Uzvratio mu je mudrac pitanjem. Ah. Grozni, teški ljudi. Sve sam go prevarant. Odgovorio mu je čovek. E pa isti takvi ljudi žive i u ovom gradu. Reče mu mudrac. Uskoro je naišao još jedan čovek. Koji se interesovao za novi grad. Kakvi ljudi žive u njemu? Pitao je mudraca. A kakvi ljudi žive u tvom gradu? Uzvratio mu je mudrac istim pitanjem. Dragi, ljubazni, ljubavni ljudi. Divne komšije. Reče drugi čovek. E pa isti takvi ljudi žive i ovde.
O tome se radi. Isti ljudi žive i ovde. I onde. U svim našim gradovima.
Često se setim i varijacije ove priče. Koju je davnih godina mom prijatelju ispričao njegov stric. Boem. Poznavalac života. I žena. Kada je Bane rešio da se razvede od svoje prve žene, strikan mu je objasnio da je bezveze da se razvodi. Jer se ne radi o njima. Nego o njemu. Sve su žene iste. A ako želi da se razvodi, onda neka se ponovo ne ženi. Neka odluči. Tada nam je strikanov predlog delovao potpuno sumanuto.
Danas tek počinjem da razumem strikana. I mudraca. Da su svi poslovi isti. I da su sve žene iste. I da isti ljudi žive u svim našim gradovima. Isti onakvi ljudi kakvi žive u našem svetu. Jer su oni odraz nas. I naših najdubljih uverenja. O životu. Ljudima. Odnosima. I kakve naša duša stavlja pred nas. I isti takvi ljudi će živeti i u našim novim gradovima. I na novom poslu. I u novom braku. Nit’ Lestrigonce nit’ Kiklopa sresti nećeš… ako ih duša tvoja ne stavlja preda te. Kažem im stih. Iz jedne moje omiljene poeme.
Ne radi se o tome da nađemo drugi posao. Pošto će na drugom poslu biti isto kao i na prethodnom. Ista konstelacija. Isti zadaci. Koje na prethodnom poslu nismo završili. Da postavimo granice. Da znamo šta nam je DA. A šta nam je NE. I da to iskomuniciramo. Da ne budemo dežurni Đuka. Koji rešava svaku frku. Koji je centralni stub firme. I mučenik prvoga reda. Da izađemo sa posla. A šefica neka ostaje i do ponoći ako hoće. Razumeće i ona jednoga dana o čemu se radi.
I opet im kažem isto. Da su „male“ stvari te koje prave ogromnu razliku. Neka za početak naprave pauzu. Neka ne ručaju pored kompjutera. Neka donesu svoj ručak. Još bolje neka ga pripreme. Neka ne ručaju kupovnu iseckanu salatu. Koju im je napravio neko drugi. I neka ne jedu gledajući projekat. I neka izađu malo ranije sa posla. U najgorem slučaju neka sa posla izađu na vreme. I kada se umore neka traže slobodan dan. Ili neka odu na bolovanje. Ako im duša pati. Nije telo jedino kome treba godišnji odmor. I duši je potrebna nega. Neki dobar razgovor. Prijatelji. Bliski i dragi sagovornici. Sve to ulazi u zdravlje. I ako toga nemamo razboljevamo se.
Sa današnjim razumevanjem odlazila bih na dopust svaki put kad bi mi telo zakukalo. Ili duša zaiskala. I ne bih imala problem da tražim bolovanje. I ne bih se hvalila time da nemam dana bolovanja. Da sam radila i sa upalom pluća. I sa raznim simptomima. Koje mi je telo slalo. Ne bi li me zadržalo van radnog prostora. Čega se pametan stidi, time se lud ponosi. Govorio je moj deda.
Ima još priča i pričica koje pričam mojim herojima. U zavisnosti od toga u kojoj fazi odnosa se nalaze sa svojim poslom. Otkaz nije jedino rešenje. Opet ih podsećam. Kada vidim da su se smorili. I da otaljavaju poslove. Da se štekaju. Kažem im da ih ne umara rad. Nego ideja da rad umara. Neka se puste poslu. I neka rade svim srcem. I neka sebi daju rok. Mesec dana, na primer. Neka vide kako je kada se daju svim srcem. Kada im traže košulju, a oni neka daju i haljinu. A ako traže da sa njima idu milju, a oni neka idu dve. Samo neka se daju.
Ali svakako neka poštuju svoju pauzu. Svoj ručak. I svoje radno vreme. Neka obavezno idu kući na vreme. Neka kažu da traže muža. Ili neka pozajme nečijeg bernandinca. Pa neka se onda isto tako svojski bave i sobom. I svojim idejama. Štekanjem još niko ništa nije dobio. Što se više dajemo, to se više imamo. Kažem takođe skoro svakog dana.
Jako je važno i da vrednujemo sebe i svoj rad. Na pravi način. Da razvijamo i negujemo svoj integritet. Da naplatimo svoj rad. Da tražimo povišicu. Ako mislimo da smo je zaslužili. Ako ne vrednujemo sebe, na kraju ćemo se naljutiti na posao. I na ljude. Koji nam ništa nisu krivi. Nego smo mi bili dežurni Đuka. Mučenik prvoga reda. Koji nije imao hrabrosti da traži povišicu. Da vrednuje svoj rad.
To je hrabrost o kojoj ja pričam. Koja je potrebna za Putovanje Ostvarenja. Mala svakodnevna hrabrost. Da kažemo ono što mislimo. Da tražimo ono što verujemo da nam pripada. Svaki put kada to ne uradimo, mi se smanjimo. I manja nam je vrednost. U svojim očima. A i u očima drugih. A samim tim i na tržištu rada. Neće nam niko dati povišicu, ako je sami ne osvestimo. I ne tražimo. Baš kao što nam niko neće muža. Niti napraviti Svet po našoj meri. To je naš zadatak.
I tako postojeći posao može postati divna stipendija. Od godinu – dve dana. Važno je da sebi damo rok. Tokom kojeg razvijamo svoju priču. Dekrešendo starog. I krešendo novog sveta. Kažem sto puta na dan. I onda jednoga dana, stari svet samo prestane da postoji. A novi se napravi. I ta smena se desi tako prirodno. Neprimetno. Sama od sebe. I to je ono čime je se ja bavim. Stvaranjem novih svetova. Po meri našeg prijanja. Kreacijom. Konstrukcijom. A ne destrukcijom. Da se zna. Velika je razlika.
Do toga sam došla posle sto revolucija. Pregaranja. Izgaranja. Otkaza. Odlazaka. Razlaza. Izlazaka iz svetova koji mi nisu prijali. Sve u potrazi za Svetom po mojoj meri. Zato što nisam poverovala Banetovom strikanu. Da su svi gradovi isti. I da su sve žene iste. I da su svi poslovi isti. Jer su samo odraz našeg unutrašnjeg sveta. A onda mi je jednoga dana moj učitelj Dušan objasnio da gotov Raj ne postoji. Da Raj nije konfekcijska roba. Da se on ne nalazi. Nego se pravi. Polako. I po svojoj meri. I da ako želim da živim u Svetu po svojoj meri, neka zasučem rukave. I neka ga sama napravim.
I posle svih tih mojih sto revolucija i olupavanja, koje sam vodila u mnogim branšama i na mnogim mestima ovog našeg sveta, krenula sam putem evolucije. Kreacije. I konstrukcije. Zasukala sam rukave. I počela da pravim svoj svet. I kada sam ga napravila skoro skroz, zatvorila sam svoj stari svet. Tako elegantno. I graciozno. Na dan onog čuvenog smaka sveta. 20. decembra 2012. Koji jeste bio kraj, ali ne i smak moga sveta. Bio je to jedan divan prolazak kroz novi portal. U novi svet. Krešendo novog. I dekrešendo starog.
I pošto me mnogi povezuju sa revolucijom… sa davanjem otkaza… žale mi se kako nemaju hrabrosti da daju otkaz. Ne radi se o hrabrosti. Kažem im. Nego im nedostaje znanja i veština kako se pravi novi svet. Jer ne radi se o davanju otkaza. Nego o veštini stvaranja novog sveta.
Gledam i kako u maju i junu ljudi dođu do granice pucanja. Kako njihova isrcpljenost stiže do tačke ključanja. I kako najavljuju odlaske. Otkaze. A onda se desi… godišnji odmor. Pa otputuju. Na neke poželjne destinacije. Na neka opšta mesta. Umesto da se naspavaju. Spreme ormane. I promisle šta žele. I kako da naprave taj svoj novi svet. Oni još uvek veruju da će nekada i negde naći neki gotov raj. Po njihovoj meri skrojen. A kada se vrate u kancelarije, pišu mi ovakva pisma.
Draga moja Marija,
Vratih se sa dužeg odmora i nekako, bez onog mog „šćućurivanja“ uletoh u svet „supsidijarnosti“. Pa mi je trebalo malo više vremena da ti se javim. Često se pitam, kako je moguće da je potrebno toliko mnogo vremena da se „resetujem“, a tako malo da nestane onaj sjaj posle godišnjeg. U 8:00 sam stigla osunčana energijom sreće, a u 16:00 sam bila rosa u podne.
To pričam sa mojim herojima. Da nas nikoji odmor ne može odmoriti od puta koji nije naš. I da nikoji novac ne može biti kompenzacija za posao koji ne volimo. To sam imala prilike da se podsetim ovih dana. Kada sam prvi put od 20. 12. 2012. na tren ušla u onaj svet supsidijarnosti. U koji su me pozvali prijatelji. Ah. Uh. Eh. Koliko sam energije potrošila. Koliko sam se mučila. Izdrenirala. Koliko je moje biće odbijalo da uradi nešto što nije moje. I koliko sam se osećala mala. Nesigurna. Neadekvatna. Nisam imala želju čak ni da se predstavim. Da kažem kako se zovem. U tom svetu ne broji se ništa moje. Pa sam preskočila da to i spomenem. Ah. Neću više ići na tu stranu. Ma koliko da me lepo i prijateljski mole. Ma koliko da me plate. Taj put prosto nije moj. Tačka.
A gledam i one koji skupe „hrabrost“. Pa daju otkaz. Pa malo putuju svetom. Luduju. Istutnje se. Potroše ušteđevinu. I… u septembru se vrate na posao. Na isti posao. Jer svi su poslovi isti. Dok smo mi isti. Ja taj čin svakako ne doživljavam kao hrabrost. Više mi liči na nepromišljenost. Nespremnost. Sa elementima ludosti.
I zato mi se ne sviđa današnja moda davanja otkaza. Zato što se ne radi o davanju otkaza. O revoluciji. Nego o evoluciji. O stvaranju novoga Sveta. Za koje je potrebno vreme. I znanje. I mnoge veštine. Kojima u životu baš i nismo učeni. Jer nije imao ko da nas nauči. Kako se pravi novi svet. A, ruku na srce, to je uostalom upravo naš zadatak. Da razumemo sebe. I napravimo svet po svojoj meri.
Zato sam i napisala ovaj tekst. Da kažem da se u mom opusu ne radi o revoluciji. O davanju otkaza. Nego o evoluciji. I o stvaranju novog sveta. Za koje je potrebno vreme. Najmanje godinu dana. I to vrlo posvećenih. Zasukati rukave. I podsetiti se sebe. Svog prijanja. Oslušnuti svoje ideje. Izabrati jednu. I posvećeno se baviti njome. Svakoga dana. U svakom pogledu. Pre svih drugih bavljenja. I pre svih drugih svetova. I biti hrabar. Pa reći NE šefici. Izaći s posla na vreme. Uzeti slobodan dan. Odmor. Bolovanje. Kada nam duša ište. Vrednovati sebe. Tražiti povišicu. Napraviti vreme za sebe. I svoju ideju. Pričati sa ljudima koji mogu da nas razumeju. I nikako ne pričati sa onima koji nemaju kapacitet za našu priču. Pridružiti se nekoj družini. Koja se bavi sobom. I koja zna kako se prave neki novi svetovi. And the rest will follow. Krešendo novog. I dekrešendo starog.
A ako vam je ovaj tekst stigao sa malim zakašnjenjem… pa ste već dali otkaz… ili vam je na postojećem poslu apsolutno neizdrživo… i mislite da ćete se dezintegrisati… strpite se do sledećeg teksta. U kojem ću pričati o tome kako može da se napravi novi svet.