Jedi. Moli. Voli. Život svoj vodi.

Plaćam drugima da vode moj život. Rekla mi je jedna žena. Jedni nam sređuju kosu. Drugi nokte. Treći nas depiliraju. Spremaju stan. Peglaju nam veš. Seckaju nam salate. Kuvaju naše ručkove. Odgajaju našu decu. Razgovaraju sa našim partnerima. Provode vreme sa našim najmilijima. Biraju im poklone. I na adrese dostavljaju. Dok mi „napredujemo“ na društvenoj lestvici. Vodimo nečije živote. Radimo neke poslove koji nisu naši. I ne radimo poslove koji su naši.

Razgovaram na ovu temu i sa jednom mladom ženom. Deceniju je izgarala u visoko korporativnom svetu. U kojem je bila najviše pozicionirana. I vodila mnoge živote. Osim svog. A njen je vodio neko drugi. Već nekoliko meseci se oporavlja od ovog pregaranja. I faznog pomeraja. Nekoliko meseci je spavala. Sređivala ormane. Ređala. Davala nepotrebno. Sada je u osluškivanju sebe. U periodu između dve karijere. Pred nekim novim bavljenjem. I kao najveći napredak vidi to što kuva sebi. Što se bavi sobom. Negom svog tela. I svoje duše. Što volim kad stignemo do ove tačke.

Oduvek sam mogla da razumem japije. Koji jednog dana reše da odu iz svog visokostatusnog glamuroznog života. I odluče se za život na drugoj strani sveta. Na ulici. Ili u šumi. Kao Dopler. Glavni junak moje omiljene knjige. Koji je došao sebi tek nakon što je pao sa bicikla. I neko vreme ostao da leži na leđima. Tek tako bez daha je shvatio koliko mu je super. Ovako na leđima. I bez daha. Po prvi put posle nekoliko meseci utihnula je dilema. Da li da za kupatilo kupi švedske ili poljske pločice? Utihnula je i nepodnošljiva Teletabis muzika. Koju su njegova deca neprekidno puštala. I koja ga je izluđivala. I rešio je da se preseli u šumu.

Nedavno sam imala priliku da se podsetim sveta kroz koji sam protrčala. Pre 12 godina. I  praznine koju sam osećala na tim visokostatusnim i visokobudžetnim skupovima. Iako mi je uloga bila  da vodim nekakav panel, nisam poželela ni da se predstavim. Da kažem svoje ime. Čime se bavim. Šta me interesuje. Toliko mi je sve to prazno i neživo bilo. I jedva sam čekala da se cela ta parada završi. I da odem na moj ples. Na kom je dočekao Damjan. Moj prijatelj sa Daunovim sindromom. Koliko emocije. Ljubavi. Kakva razmena. Kakav je to ples bio. I koje gošćenje sopstvenim životom. Kao Dopler. U momentu prosvetljenja. 

U vreme kada sam živela nečiji tuđ život, čitala sam Anastasiju. I ložila se na ideju odlaska iz tog neživog sveta. U istinski i iskonski živi život. Anastasija je devojka koja je ceo svoj život provela u sibirskoj tajgi. I koja je otvorila oči i dušu preduzetniku . Koga je do susreta sa njom zanimao isključivo njegov biznis.

Ona ga je dovela do istinskog i iskonskog sebe. Svojim jednostavnim životom. Jednostavnim i običnim a isceljujućim rečima. Biljkama koje je uzgajala. Od semenki koje je oplemenjivala svojim znojem. I svojim DNK. I sa kojima je živela. I razgovarala. I koje su izrastale u biljke koje isceljuju njeno telo. U koje je stavljala mnogo ljubavi. I tek tako ih je unosila u sebe. I vodila život upravo obrnut od onog sa početka priče. Od plaćanja drugih da žive naš život. Koji sam u svetu militantnog mučeništva imala prilike da doživim.

Tada mi je ideal življenja postao taj jedan jednostavan život. Jedi – moli- voli  Život. Živi i iskonski život. Od sistema nezavistan. Skoro manastirski. U kojem u idealnim uslovima uzgajam i svoju hranu. A svakako je što češće samostalno pripremam. Znam samo koliko sam ponosna kad kažem: Ovo je moj bosiljak. Od mene uzgojen. Moj ruzmarin. Moja nana. Iz semena. Ne iz marketa. Bez bar koda. I koliko sam ponosna na svako fino i zdravo jelo koje napravim. Na odlaske na pijacu. Ipak ja nisam Anastasija. Ili Dopler. Ali volim da imam biljke koje sam sama proizvela.

Sećam se samo sa koliko sam ponosa rekla prijateljici da ribam kupatilo. Kada me je nazvala. Netom nakon izlaska iz militantno mučeničkog sveta. Ona se zabezeknula. Što u sred radnog dana ja ribam kupatilo. Dok je ona implementirala svetske politike. U militantnom mučeništvu. Koliko je meni veliko bilo to moje ribanje. Mog kupatila. Moje firme. Koju sam tada napravila. Naspram svih svetskih implementacija.

U paru sa ovom pričom ide i jedna priča iz davnina. Njeni akteri su moj mladenački momak Bobi. I njegov visoko pozicionirani otac. Dečak Bobi se javio na telefon. Neko je tražio tatu. A on je objasnio da tata kuva. Tata ga je pogledao smrknuto. I nešto mu je signalizirao. Pa se Bobi izvadio. U stvari ne kuva. Nego nešto čita. Rekao je sagovorniku sa druge strane žice.

O tome se radi. Učeni smo da se samo čitanje i učenje broji. I da je naše da učimo. Pa ćemo onda da živimo kao gospoda. A ne da se bavimo tamo nekim besmislenim kućevnim poslovima. Čišćenjem. I ribanjem kupatila.

Danas kao svoje najveće postignuće smatram to što živim sebe. Svoj život. Što održavam svoj život. Nabavljam hranu. Spremam je. Zasadim po neki bosiljak. I nanu. I što sam prvosveštenica svog hrama. Koji održavam. Doduše ne baš potpuno sama. Kroz njega prođe dosta ljudi. I on dvonedeljno zahteva veštu ruku moje domaćice Goce. Ipak, vrlo rado i sve više radim sama.

Vrlo budem ponosna i što imam autonomno grejanje. Što sam kao neki salaš u centru grada. Pa ložim sama. Koliko mi se hoće. I kada mi se hoće. I ne moram da se ljutim na centrale što lože kada je toplo. I što ne lože kada je hladno.

Beskrajno uživam i u kićenju mojih radionica. I pod tim ne mislim samo na temu i materiju kojom se bavimo. Nego i na ambijent. Na zdravu i slasnu a jednostavnu hranu koju nam za radionice spremam. Na čajeve. Kafe koje pijemo. Na muziku. Atmosferu. Svećice. Na čitav ambijent. Holistički. Kako se to danas zove.  

Znam koliko sam se ja ljutila. Kada sam plaćala svoja učenja 300 eura na dan. I na njima se bavila dubokim uvidima duše. Sa najboljim učiteljima. A pri tom sam bila poslužena napolitankama bez fila. Od 50 dinara. I nekim treš kancerogenim grickalicama. Ta dva meni nikada nisu išla zajedno. Kancerogene napolitanke. I dubok rad na najtananijim slojevima duše.

Pre nego što sam srela i zavolela Virtuoza i ja sam se malo zaigrala. Pa sam sve više angažovala Gocu. Da gazduje kućom. I povremeno da kuva. Dok sam ja radila radionice. I individualne konsultacije. U jednom momentu sam se toliko odrodila od sebe… da ni salatu sebi nisam znala da napravim. Ja… koja sam kuvala, mesila i pekla od malih nogu. Stigla sam do toga da kupujem gotovu hranu na Kaleniću. I oko Kalenića. I jela na crvenom svetlu. Na semaforu. Iz moje biciklističke korpe. Da ne dangubim. Virtuoz me je naučio kako se druži sa kućnim bogovima. I kako se biva prvosveštenica svog hrama. Umesto administrator nečijeg tuđeg hrama.

I tek sam tada u potpunosti shvatila koliko negovanje sebe i svog života budi tu jednu negujuću i isceljujuću energiju. Koliko erotizira negovanje sebe. I sveta oko sebe. I baš sam izvodila te zaključe. Kako se lako i prirodno budi ta naša uspavana ženska energija. Kad sam srela jednu ženu. Lepoticu. Toliko negovanu. I doteranu. Sve na njoj je blistavo. Vrlo čisto. Ispeglano. Ne prepeglano. I svaki deo nje je vrlo ponegovan. Namazan. Ukrašen. Svetlucav. Kada stigne da se tako ukrasi? Zapitala sam se. A onda sam shvatila da je to njena molitva. Njena meditacija. Njeno uzgajanje semenki koje jede. Njena samo-nega. Ljubav koju daje sama sebi.  

Kao što je moja molitva moje pisanje. I moje jutro. I moje vežbanje. I  spremanje hrane. Već mesec dana spremam 5 obroka dnevno. Vrlo slasnih, zdravih i čudesnih obroka. Po jednom božanstvenom nutricionističkom programu. Koji se zove clean eating. Kako i kada ću stići da spremim, kuvam i seckam tih pet obroka? U najvećem tempu? U foto-finišu godine? Čula sam sebe. A već u sledećoj misli sam sebi i odgovorila. Naravno da ću stići. Jer mi je to važno.  Prioritet. Što znači PRE SVEGA. Jedi. Moli. Voli. To mi je najvažniji posao. Sve ostalo je nakon toga.

Jer džaba mi sva bavljenja i sva ostvarenja ako jedem kancerogenu treš hranu. I džaba mi sva bavljenja ako ne stignem da vodim svoj život. Svoj zdrav život. Molitva i meditacija nisu  samo kada 20 minuta sedim u lotos položaju. Ili kada plešem svoje molitve. I spremanje hrane je molitva. I to kakva. I tako je moja ljubav prema sebi počela da se očitava na još jedan način. U spremanju najslasnijih i najzdravijih obroka. Koji su mi prioritet. Evo upravo sam doručkovala granole sa kokosovim uljem, bademima, suncukretom, golicom, kokosovim uljem. I pila ih sa bademovim mlekom. Mmmmm…. Clean eating – clean living. Mislim nešto ja.

I kad smo već kod hrane… sabiram da već 15 godina nosim hranu sa sobom. Od kada sam prestala da jedem meso. I uobičajenu tradicionalnu hranu. Koja se tada mogla nabaviti. Sećam se jedne epizode. Iz militantno mučeničkog sveta. Išli smo u Koceljevu. Generalni sekretar i ja. Ja sam ponela moj florentinski pasulj. Moj zaštitni znak. Hranu koju pravim barem jednom nedeljno. Koju totalno obožavam. I nosim na putovanja. Kao siguran prvi obrok. Da ne lutam. I ne tražim šta ću da jedem.

Negde na pola puta desio nam se gumi defekt. A ja sam izvadila kompletan obrok. Iz Armani kese. Za koju me je gensek onoliko zezao. On je mislio da ja imam neke fascikle. Neku pamet u njima. A ne pasulj. Baš kao iz Bobijeve priče sa tata Belim. Koji u stvari čita. A ne kuva. I u tašni nosi knjige. A ne hranu. Ipak, dok nismo popravili kola, vrlo smo se osladili mojim florentinskim pasuljem. I nastavili dalje.

Ova epizoda je za genseka bila totalno čudesna i neočekivana avantura. Godinama ju je prepričavao. A u tom svetu ostala sam poznata i kao MG sa florentinskim pasuljem u Armani kesi. Baš kao što su nekadašnji trgovački putnici u svojim akten tašnama nosili slaninu. Ko zna – zna.

Kad god sam izlazila iz spremanja svoje hrane… kad god sam više radila nego što sam sebe tretirala… nisam se dobro osećala. Moje telo se bunilo. I iskazivalo mi to osećajem tromosti. Nadutosti. Kilama koje su se gomilale. Jer su zahtevale neki drugi tretman.

I tek sam onako suštinski u tim iskustvima shvatila ideju manje je više. Kada sam najviše radila… i vodila nečiji život.. a ne baš svoj… dok sam poplaćala svima da žive moj život… ništa mi nije ostajalo. Osim jedne velike praznine. Ničim popunjive. Koja je zjapila u mom biću.

Nekada sam živela zanimljive živote svojih klijenata. Danas pravim da je moj život zanimljiv. Kaže mi jedna heroina. Najlakše je ušetati u gotov posao. U nečiji tuđ život. A umetnost življenja je upravo napraviti svoj život. Da nam bude lep. I po našoj meri. I čini mi se da nam je to i najvažniji zadatak.

Jedan herojski par priča mi o svojoj radosti dok „šetaju jarčeve“. Kako njihovu delatnost uzgoja koza zove njihovo okruženje. Koje baš i nije oduševljeno njihovim odlaskom iz visokobudžetnih i glamuroznih svetovnih pozicija. Na kojima su vodili sve osim svog života.

Taj spoljašnji sjaj može da nam bude zanimljiv neko vreme.  No on nas svakako dugoročno ne može usrećiti. Jer nismo dobili svoj život. Da bismo vodili nečiji tuđ život. I dobijali novac. Da platimo da neko drugi vodi naš život. U ovom faznom pomeraju nastao je čitav niz usluga i proizvoda. Koji su izmišljeni. Da bi nadoknadili ta pomeranja. I rupe. Koje su u stvari nenadoknadive. I nenapunjive.

A ovo je u stvari priča o napretku. Na moj način. I o dizanju standarda. I o povratku sebi. Svom iskonskom biću. Kome je u stvari vrlo malo potrebno. Jer manje je često mnogo više.

I pre nego što se preselite u šumu ili odete u sibirske tajge… za početak vam želim da napravite što više vremena. Da se bavite sobom. I svojim životom. Da vodite svoja posla. I da što manje vodite tuđa posla. Želim vam da što češće živite taj osnovni iskonski JEDI MOLI VOLI život. Da napravite vreme da sebi zgotivite barem jedan slastan i zdrav obrok dnevno. Koji će vas ponegovati. I obradovati. I da ne zaboravite ni na svoju dušu. I ona svakodnevno želi da bude uvežena. I istretirana. I da svoje telo uvažite barem jednom dnevno. Nekim dobrim negovanjem. Vežbanjem. Plesom. Šetnjom. Picnjavanjem.

I da ne pomislite da sam baš totalna prvosveštenica svog hrama. Beskrajno sam uživala tokom pet dana. Kojima sam se častila. I tokom kojih mi je svih pet obroka spremala Tanja. Mentorka mog JEDI segmenta. Dobijala sam najslasniju zdravu hranu u teglicama. Na kojima je pisalo sve. Doručak u 8. Užina 1 u 11. Ručak u 13h. Užina 2. Večera u 19. Jednom sam se čak počastila da ni ne operem tu teglu. Nego sam je prosto bacila.

I shvatila sam da čovek može da se odmori na različite načine. Od sebe. I od svog života. Ne mora nužno da otputuje na Tajland. Može da poruči  da mu pet dana svaki obrok spremi neko drugi. A bogami mi je odmor i što mi danas dolazi domaćica kuće Goca. A ja ću da se gostim svojim životom. Što i vama želim.

I za kraj ovog teksta u kojem sam se toliko bavila hranom… jedini smislen i logičan način za završtiti ga jeste… pogodićete… receptom za florentinski pasulj. Koji sam pre 100 godina dobila od Minje. I još mi nikada ali nikada nije dosadio.

Florentinski pasulj

Potrebni sastojci

300 gr šarenog pasulja trešnjevca

1 crni luk, sitno iseckan

2 dl maslinovog ulja

       Listovi sveže ili osušene žalfije

       Nekoliko čenova belog luka

300 gr pasiranog paradajza

I naravno, so, biber i tucana ljuta paprika

Očišćen i opran pasulj nalijte vodom. I stavite ga da se kuva. Zajedno sa seckanim lukom. Prospite prvu vodu nakon što je pasulji provrio. Ponovo nalijte vodu. I kuvajte dok pasulj ne omekša. Ali ne čekajte da se raskuva. Pa ga procedite.

U tiganj stavite dosta maslinovog ulja. I nekoliko listića žalfije. Sačekajte da ulje bude baš vrelo. A zatim dodajte pasulj. Začiniti solju i biberom. I ostavite da se uprži dok ne upije ulje. Povremeno protresite. Dodajte beli luk. I pasirani paradajz. Kada se sve dobro sjedini, skloniti sa vatre. 

I uživajte. Pogostite se svojim životom.

Beograd, 20. decembar 2018.

Tekst posvećujem Tanji. Koja je najpre hranom iscelila svoj kancer. A onda i  bolesti mnogih. Ovom čudesnom ishranom. I koja nas uči da živimo jedan iskonski JEDI MOLI VOLI život.