Zubi poklonjenog konja

Naši najbliži su čest usklik u sevdalinkama. Naročito ovih prazničnih dana. Podgrejanih blagdanskim susretima. Trpezom. Hranom. I maliganima. Da li nas uopšte poznaju? Pitamo se. Naši partneri i prijatelji baš i nisu najveštiji u izboru poklona. Od muževa dobijaju neke majušne tanušne prstene. Nevidljive minđuše. One koje nose velik i markantan nakit

.

Uporno istrajavaju u kupovini obrnutih poklona. Darujući grandiozne bukete. Diskretnim i nepretencioznim bićima. Koje pri tom ne vole cveće. A naročito i nikako ne voli grandioznost. Ova divna mlada žena. Koja je sva u diskretnoj majušnosti. Dokle će njena sestra istrajavati u tom svom grandioznom cvetnom izrazu? Koji nema nikakve veze sa njom. Pita se. Žale mi i na tatu dendija. Koji godinama kupuje najskuplje košulje. I pripadajuće najčuvenije beogradske kravate. Svom sinu koji nosi izbledele majice. Sa crtežima vrlo definisane tematike. I koji još nijednom nije obukao ni jednu od onih košulja. Ni kravata. Ah.

Ti obrnuti pokloni me odmah podsete na moju tetku. Koja nam je redovno darivala stvari koje nismo voleli. Uporno nam je štrikala neke svrbeće i bockave džempere. U nekim gadnim meliranim bojama. Koje nikada nisam htela da nosim. I sada me celo telo svrbi kad ih se samo setim. Kakva je to muka bila. Kada je ona stizala u našu kuću. Vadili su se njeni bockavi darovi. Da je ne uvredimo. Jer, poklonjenom konju se u zube ne gleda. I tako mala sam znala da ih je radila danima. Za mene. Dok sam se ja osećala kao đubre nezahvalno. Što ne uvažim taj njen bockavi trud. Ah. Koliko nismo naučili da iskomuniciramo svoje potrebe. Svoje sviđanje. I nesviđanje.

Verujem da ovim potištenim postblagdanskim danima doprinose i ti fulani bockavi darovi. Dok ih raspremamo ispod jelki. Jer ljudi baš i nisu vešti u izboru poklona. Često fulaju. Jer darivanje je veliko umeće. Susret dva sveta. I onog koji daje. I onog koji dobija. I koliko su rečiti naši pokloni. I koliko različitih jezika na ovu temu govorimo.

Odakle im ideja da mi poklone ovako nešto? Često sam se pitala. Kojim delom sebe i u kojoj situaciji sam pokazala da bih mogla da volim ovako nešto? Pokušavala sam da se setim. To mi je govorilo koliko smo daleko. Koliko nemaju pojma ko sam. I šta volim. Da li i ja isto ovako ne vidim i ne čujem njih? Pitala sam se.

Sećam se kada je jedna moja prijateljica nakon dugog posvećivanja drugima poprilično zaboravila na sebe. I na svoje darove. Nije mogla da ih se seti. Osim svog dara da izabere poklon. I da ga lepo upakuje. Sve više uviđam koliko je to veliko dar. Dar da se izabere pravi dar.

I tako se desi da nas svojim poklonom oduva neko skoro nepoznat. Pa se pitamo ko je ovde lud? Nedavno mi je momak moje bratanice doneo jedan potpuno božanstven dar. Paket veganskih bezglutenskih proizvoda. Zanimljivih. I ekstravagantnih. Divno upakovanih. Ah. Neko ko me je sreo jednom u životu zna šta volim. I poštuje moje izbore. Za razliku od najmilijih. Računajući tu  i tetku koja mi je štrikala bockave džempere. I posle 15 godina mog vegetarijanskog života me zvala na ručkove na kojima nije bilo ništa sa mog repertoara. Nego mi je svaki put objašnjavala kako je fino i lepo meso koje je spremila. Nakon mnogo ovakvih ručkova i bockavih džempera prestala sam da odlazim kod nje. Iako smo obe bile u Beogradu. Udaljene dve autobuske stanice. A opet daleko čitav Mlečni Put.

Blagdanske radioničke sevdalinke o poklonima odvode nas korak dalje. I dublje. Jer darovi su samo spoljašnji pokazatelj poznavanja. Odnosno zainteresovanosti za nečiji svet. Sa onolikim promašenim razmenama… pitamo se koliko nas poznaju naši najmiliji. Čini nam se da nas baš i ne poznaju.  Naši partneri. Sestre. Najbolje prijateljice. A ni naši roditelji. Naše mame. I tate. Koji su nas rodili. I nekada znali svaku našu ćeliju. I svaku našu sklonost. Gde se desi toliko udaljavanje? Pitamo se.

Taman mislim da sam se prosvetlio… a onda odem kući. I shvatim da nisam. Reče neko mudar. A ja ponavljam svakodnevno. Mojim herojima. Kada očajavaju na temu odnosa sa najmilijima. Oni i jesu beskrajni izvor prilika da se unapredimo. Da budemo bolji. Da ih razumemo. Da se ne uzoholimo. Da ne pomislimo da smo svet izmislili. Ni da smo se prosvetlili. Dovoljno je otići kući. I shvatiti koliko je daleko prosvetljenje.

Mene je dugo bolelo što se moji najmiliji nisu zanimali za to kako živim. Ni gde živim. Bolelo me je što moj otac nije bio kod mene. Ni u jednom od mnogih mojih stanova. Ni u Novom Sadu. Ni u  Beogradu. Za to vreme je sa svojom ženom redovno išao u posete kod njene dece. U Nemačku. Austriju. Mađarsku. Mnogo  je bio angažovaniji kao očuh. Nego kao otac.

I baš smo se udaljili. Od mnogo ovakvih nedolazaka. I nebavljenja. I neinteresovanja. U našim retkim susretima prestala sam da mu pričam bilo šta.  Postali smo potpuni stranci. Više nisam znala ni odakle bih krenula. Odakle da mu se predstavim? Da li on uopšte zna za koga sam glasala? Pitala sam se tokom jedne izborne kampanje. Mada je moja politička orijentacija uvek bila vrlo izrazita.

Ne znam ni o čemu smo razgovarali tih naših retkih susreta. Kada bih doputovala da ga posetim. Poslednjih godina njegovog života tome je mnogo doprinosilo i njegovo zdravstveno stanje. Ipak, ruku na srce… situacija nije bila ništa bolja ni dok je bio u punoj snazi.

Izgleda da moj Duško nije bio jedini nezainteresovan roditelj. I da su naše sevdalinke mnogo sličnije nego što mislimo. Podsetim se na svakoj radionici. U svakoj razmeni. Mnogo nas nije imalo prilike da ugosti svoje roditelje. Braću. Sestre. U svojim gradovima. U svojim domovima. Naši „najmiliji“ često nemaju ideju kako živimo. Ima roditelja koji nisu došli da posete ćerku u stanu koji je sama kupila. I koji smatra svojim životnim postignućem. Singl žena u Srbiji. Od svog truda i rada kupila stan. I o čemu se posle priča?

Stvarno treba preživeti blagdane. Bliske susrete treće vrste. U kojima svakim poklonom shvatimo koliko smo daleko jedni od drugih. Koliko se ne poznajemo. Koliko nemamo predstavu šta je našim najmilijima važno. O čemu misle. Za svakom prazničnom trpezom uvidimo da ne znamo ni šta naši najmiliji vole. Ne vole. Jedu. Piju. Koliko smo daleko. Koliko smo stranci.  

I kako se to desi? Da se ovoliko udaljimo? Da se ovako pogubimo? Da jedni drugima ukinemo informacije o svom životu? Gde živimo? Kako živimo? Šta radimo? O čemu razmišljamo? Šta nas loži Šta nas boli?  Kakvu muziku slušamo? Za koga glasamo?

Za mene je ljubav zainteresovanost za drugog. Želja da izađemo izvan sebe. I upoznamo tog nekog. Njegov svet. Da ga razumemo. Šta voli…. a šta ne voli. Šta mu je važno. Da znamo da mu izaberemo poklon. I zato mi je totalno ljubavno kada čujem kako moji prijatelji idu svetom. Da posete svoju decu. Da vide kako žive. I šta rade. Na Ibici. U Ljubljani. Amsterdamu. Gracu.

A isto tako mi je ljubavno kako je moja prijateljica u odnosu sa svojom činčilom. Kako se trudi da je razume. Šta voli. A šta ne voli. Njena Činča je vrlo ćudljiva. Nekada voli listove nane. A već za dva dana ih ne voli. Pa ih onda ponovo voli. U stvari, samo je nutricionistički vrlo svesno biće. Pa neće tri dana za redom da jede istu hranu. Gledam je kako se trudi oko nje. I opet se podsetim koliko se mi ne poznajemo. Ne vidimo. Ne čujemo. Iako smo ista vrsta. Govorimo isti jezik. I pri tom smo izabrali da provedemo život jedni sa drugima…

Kad smo već kod darova… ja baš i nisam neko ko ide po tržnim centrima. Ni po prodavnicama. I kupuje. Sebi ili drugima. Ali zato redovno idem po prijateljskim parohijama. Obilazim ih. Da vidim kako žive. Redovno odlazim u Sombor. U Novi Sad. Na Siciliju. U Njujork. Kopenhagen. Berlin. Skopje. Zagreb. Za odmor biram mesta na kojima žive moji prijatelji. I najveći dar koji umem da dam je kvalitet moje pažnje.

I mogla sam da razumem koliko je značilo mojoj prijateljici koja živi u Njujorku što je neko njen došao da vidi kako ona živi. Kakav joj je dan. Kojim putanjama se kreće. Koji joj je svakodnevni pejzaž. Gde pije kafu. Sa kim se druži. Ne možemo reći da poznajemo čoveka dok nismo videli njegovu kuću. Dok nismo videli kako živi.

Ja sam ona koja dolazi. I neguje svoje svetove. I u njih donosi neke nove ideje. Nova učenja. Svežinu. Jeste da ne idem po tržnim centrima. Ali uvek imam neko novo učenje. Neko moje loženje. U koje ulažem većinu svoje energije. Vremena. Novca. I volim da podelim ta svoja saznanja. U raznim formatima. U formi dobrog razgovora. Dobrog teksta. Promišljanja. Dobrog smeha. Zajedničkih veličanstvenih momenata. I dobrog provoda. To je moj jezik ljubavi. Na mestima na kojima je on dobrodošao.

Ovih dana blagdanskog bluza najbliži su nam definitivno česta tema. Prijatelji. Partneri. Sestre. Osim neadekvatnih poklona.. boli nas još svašta nešto. Svako ima neku svoju meru kojom meri bliskost. Nešto što mu je važno. I što očekuje da njegovi najbliži znaju. Kakvu kafu pije. I da li je pije. Da ne mora deseti put da nam ponavlja da ne pije kafu. Šta voli da jede. I šta ne jede. Ili kako se zove njegov najbolji prijatelj. Dela koja su napisali. Objavili. Nastupi na kojima su predstavljali svoj rad. Nagrade koje su dobili.

Mnogo je toga. Koliko je ljudi… toliko je i ćudi. Raznim ljudima su razne stvari bitne. I ako nam nije važno to što je njima važno… gotovi smo. Izgubili smo se. I vrlo brzo ćemo postati daleki. I nepoznati. Ako nismo sigurni… danas je to makar lako proveriti. Na društvenim mrežema se nalazi toliko toga. Spremite se za čas. Zavirite šta vaši najmiliji postavljaju na mrežama. Da li je to hrana? Putovanja? Ljubimci? Priroda? Kafe? Delikatesi? Deca? Ostvarenje? Provod? Da li je intiman – pa ga nema na mrežama?

Ako nas ne zanima ono oko čega je neko naš strastven… čak ni na nivou  elementarne ljubopitljivosti… velika je verovatnoća da ćemo se razići. I  da uskoro nećemo imati drugih tema. Osim vremenske prognoze. Kao moj tata Duško i ja. Danas bih Duška smestila u kola. I dovela bih ga u moj stan. Pričala bih mu o sebi. O čemu maštam. Šta želim. Šta planiram. O čemu razmišljam. Šta čitam. Pričala bih mu i o svojim prijateljima. O svojim ljubavima. Insistirala bih da me sluša. Ili bih mu pisala. Pa neka pročita kada bude raspoložen. Što nije isključeno da ću uskoro i uraditi. Pa makar i posthumno.

Kada mi se heroji žale kako ih najmiliji ne razumeju… i dovoljno ne poznaju… ja ih podsetim da oni samo drže ogledalo za nas. I pokazuju nam jedino mesto na kojem možemo nešto da učinimo. A to smo naravno mi. Mudar čovek bi se požalio da je on taj koji nedovoljno razume svet. Daj ono što želiš da dobiješ. Često govorim. Želiš da te neko razume? Budi ti taj koji ćeš razumeti. Koji će uneti razumevanje u odnos. A ne duriti se što u odnosu nema razumevanja. Želiš da te poznaju? Pokaži svoje interesovanje. I upoznaj ljude. To je uvek prvi korak. Čini mi se. Dati ono što želiš da dobiješ. Posejati ono što želiš da nikne.

I pre nego što krenemo u svet, dobro je najpre okrenuti ogledalo na svoju stranu. Napraviti selfi. Upoznati i razumeti sebe. To nam je svakako prvi i najvažniji zadatak. Volim da nas sve podsetim. Jer kada razumemo sebe… mi ćemo prosto biti osoba koja je shvaćena. I nećemo imati toliko snažnu potrebu da nas drugi razumeju. Lakše će nam biti da iskomuniciramo sebe. Da kažemo šta volimo. Šta nam je važno. A šta nikako ne volimo.

Oni onda neće morati da nas dokučuju. Nekim svojim metafizičkim metodama. Kao što se dokučuje činčila. Nego ćemo im mi reći. Kako da nas vole na naš način. Koji poklon nam se sviđa. A koji baš i nije naša šolja čaja. Mora da i mi negde grešimo… kada nam 20 godina stižu pokloni koje ne podnosimo. Mora da nešto nismo dobro objasnili.

Važno je da sa našim najmilijima razgovaramo o tome što nam je važno. Oko čega smo strastveni. Da im ispričamo šta radimo. O čemu razmišljamo. Šta nas brine. Nekada su naši poslovi bili očigledniji. Pekar… lekar.. apotekar. Danas svi sedimo pred nekim kompjuterom. I nešto kuckamo. Obrađujemo. Pišemo neke mejlove. Kada sa njima počnemo da delimo neke naše suštinske momente… sigurna sam da može da se desi svašta.

Čak i kada smo umorni. I kada nas to smara. Mislim da vredi da podelimo najznačajnije elemente svoga dana. Da ne kažemo samo… ma bila sam na radionici. Nego da pokušamo da im približimo to što nam je važno. Da demistifikujemo. Da ih uključimo. A onda ih pitajte i za njihove poslove. Za ono što je njima važno.

Nedavno me je oduševio jedan muž. Čija je žena tek završila prvu radionicu. On se odmah priključio. Već na sledećoj intro-večeri. Zanima ga to što njegovu ženu zanima. I on će se priključiti sledećoj generaciji. Svako će prolaziti svoju radionicu. U različitim grupama. Kako bi oboje bili slobodni. I kako bi mogli da dele zajedničko interesovanje. Wow.

I mislim da nam je to najvažniji zadatak. Ujedno i tema godine. Kako bi nam sledećeg decembra Deda Mraz doneo prave poklone. Kažite šta volite. Šta vam treba. Komunicirajte svoje potrebe. Na lep način im kažite da vas bole njihovi bockavi darovi. I nemojte da neko mora da je stručno lice da bi vam pogodio poklon. Ona moja prijateljica sa početka priče koja zna da izabere i upakuje darove je psiholog. Homeopata. I isceliteljka. I naravno da zna da nam izabere poklon. Ali nije svako psiholog. Homeopata. Iscelitelj.

A i ako najmiliji promaše… život se uvek postara. Uvek je tu neki znalac. Koji će vam pomaziti dušu svojim poklonom. Kao meni što je dušu pomazio momak moje bratanice. Punom korpom bezglutenskim proizvoda.

A onda okrenite kameru i na drugu stranu. Pa ih gledajte. Fotkajte. Zagledajte se u fotku. Ako na njima ne vidite žutu boju… ne kupujte im ništa žuto. I ako na njima vidite velike minđuše… ne kupujte im male. Ako nemaju cveće u stanu… nemojte da vaš cvetak bude jedan jedini. Naročito ne krećite u rukotvorine. Umetnička dela. I komade koji su vrlo lični. Specifični. Pogledajte ih. Slušajte ih. Pitajte ih. Ako ne pre.. a ono krajem novembra. Šta ih zanima. Šta su kupili? Šta ih je obradovalo? Šta im je bio najomiljeniji poklon prošle godine? Pitajte se koliko vaš poklon liči na njih?

Ja sam izgleda jasno komunicirala sebe. Dok sam ove godine dobila ovolike božanstvene darove. Skoro svi su po mojoj meri. Hvala svima koji su ih birali. I pokušali da me dokuče. Ja mnogo volim cveće. Mada ga i sama redovno kupujem. I ne čekam da ga dobijem. Uvek se obradujem dobrom čaju. Zelenom. Japanskom. Ne volim crni čaj. Vrhunskom kakau. Kafi. Naravno da obožavam čajnike. I setove za japanski čaj. Kafu. Kakao. Volim da dobijem začine. Zanimljivu vegansku hranu. Ili jedno parče nekog božanstvenog kolača. Volim presvlake za sto. Stonjake. Salvete. Sve oko stola. Sveće. Svećnjake. Činijice. Činije. Keramiku volim. Metal ne volim. Knjižarski materijal je uvek dobrodošao. Sveske. Dobre olovke. Organajzeri.

Imam svoju ličnu bibliotekarku. I ne volim da mi se kupuju knjige. Niti karmini. Jer nosim ukpuno 2 nijanse. Ni parfem. Ni garderoba. Jer tu sve treba da me se pogodi i uklopi na šestu decimalu. I skoro nikada mi se nije svidelo. Ne volim ni da mi se kupuju slike sa biciklovima. Jer ja vozim bicikl. A ne nosim ga na aplikacijama. Možda bi me obradovao biciklistički aksesoar. Kao što me je obradovala kabanica iz Amsterdama.

A ipak najviše volim kvalitetne razmene. Za mene je najveći dar kvalitetno provedeno vreme. Dobar ples. Dobar razgovor. Dobar smeh. I uvek me obradujete kada se interesujete za moje stvaralaštvo. Kada mi kažete da su vam značili moji tekstovi. Kada se interesujete za moje Radionice.

Temo o poklonjenom konju zaokružiću najluđom razmenom ove godine. Desila se sa mojim kumom. Nas dvoje smo prijatelji od prvog dana njegovog života. Kada se on rodio. Novembra ’69. Par meseci posle mene. On je ujedno i najveći svetski putnik koga poznajem. Kada smo se posle nekoliko meseci njegovih egzotičnih putovanja sreli… spremili smo male znakove pažnje jedno za drugog. Ja sam za njega spremila zeleni ulong čaj. I slatko od ljutih papričica. A on je meni spremio skoro isto to. Čaj. Doduše crni gruzijski. Ljute papričice i sapun iz Nepala. A gde je sapun? Pitao me je. Kada je otvorio svoj poklon.

Beograd, 21. januar 2019.