O uticaju rođaka na naš životni put

Ne znam koliko sam stotina puta pričala o značaju okruženja na naš životni put. Ni koliko puta sam o njemu pisala. I evo ponovo pišem. Jer vidim da nije bilo dovoljno. Da temu nisam dovoljno produbila. I obrazložila. I evo me. Krećem. Još jednom. Jer mi se svakoga dana i na svakoj radionici bar neko požali na uticaj rođaka na svoj herojski put. Na najbliže. Na mame. Na najbolje drugarice. Na partnere. Na zabrinute rođake.

A ja onda otvorim te jednu te istu stranicu na mojoj tabli. Koja je uvek tu. Zajedno sa još nekoliko stranica. Na kojima su osnovni principi herojskog putovanja. Na ovoj stranici sam skicirala proces razvoja ideje. Prvi i prethodni korak jeste da se na miru pozabavimo razvojem svoje ideje. Zajedno sa onima koji se takođe bave ostvarivanjem svojih ideja. Podvučeno crvenim. I govorom i gestikulacijom naglašeno. I tako se  naša ideja divno razvija u podržavajućem ambijentu. A sa njom i naša autentičnost. Kada dovoljno dugo istrajavamo u svom izrazu razvija se i naš integritet.  To je korak dva. Ta prva dva koraka zaokružila sam zlatnim flomasterom. I napisala INKUBATOR!!! Sa nekoliko uzvičnika. Jer je esencijalno važno da se ovaj proces razvoja ideje dešava isključivo u inkubatoru. Dok se ne artikuliše. I dovoljno utemelji. I polako dođe do momenta da bude predstavljena svetu.

I tek i samo teki ne pre nego što smo dovoljno razvili svoju ideju… i sebe zajedno sa njom… i kada smo stasali da je pustimo u svet… krećemo. Taj korak zovem fino štelovanje. Najpre nam valja sresti se sa ljudima iz naše farbe. Koji imaju kapacitet da nas razumeju. Koji su nas i do sada podržavali. A sa poslovično zabrnutim svetom, kritičarima i surovim prijateljima srešćemo se najkasnije. Kada naša ideja već dovoljno stasa. Prohoda. I počne samostalno da se kreće. Pa pre nego što protrči… Kada već bude imuna na razne viruse. Strahove. Provere. Provokacije. Negiranja.

Sama sam sebi već postala dosadna tom jednom te istom pričom. A pomalo i frustrirana. Zato je još jednom pišem. Na novi i nešto dublji način. Da pošaljem mojim herojima čim ih čujem da ponovo i ponovo i ponovo padaju na istom koraku. Zvanom najmiliji. Jer… naši najbliži i najzabrinutiji nam se uvek nekako provuku u intimnu zonu. Zvanu inkubator. Po stoti put poverujemo da će nas ovaj put razumeti. I ta-na-na-na… po stoti put nam iskasape ideju dok je još fetus. U nastanku. Ili mala beba. Neotporna na viruse sumnje.

Pitam se šta se to desi pa odaberemo strinu koja se ceo život grčevito držala svog starog troseda, sigurnog posla i nesrećnog braka za glavnog savetnika? Čime se ova strina kvalifikovala da bude savetnik mojoj heroini? Da joj objasni da njen privatni vrtić nije vredan otvaranja?

Strina svakako ne razume ni novo doba. Ni branšu. Ni naše motive. Ni naše čežnje. Ni naš proizvod. Ni veštine koje imamo. Kao ni one koje nemamo. I koje nam valja razviti. Osim što svojim instinktom nepogrešivo oseća našu nesigurnost. Našu sumnju. Naš strah. I kada je pitamo da li da nešto otvorimo? Ili da ne otvorimo? Naravno da će nam reći… da zatvorimo.

Kad izaberemo savetnika… izabrali smo savet. To je za mene jedna od najznačajniji ideja. Sećam se kada sam pre sto godina nazvala Majušku. Moju najgalantniju prijateljicu. Bila sam u Italiji. U Trentu. U vreme kada je roming koštao kao kajgana Svetog Petra. Spazila sam čizme. Za kojima sam otkinula. Koštale su više stotina eura. I to je bilo skoro sav moj tadašnji imetak. Najgalantnija osoba na svetu mi je naravno rekla da ih obavezno kupim. To sam mogla da znam i da je nisam zvala. Shvatila sam kada smo završile razgovor. Mogla sam da uštedim barem tih 50 eura za savet. To sam tada shvatila. Većina prijateljica dala bi mi drugačiji savet. I to je srž priče o savetnicima.

Ako pitamo nekoga ko nikada ništa nije pokušao… i ko drži neku svoju „sigurnost“ sa 4 ruke i noge… da li da nešto promenimo… odgovor je naravno jasan. I unapred znan. Njegov način razmišljanja je provereno dezintegrisao i raskomadao svaku njegovu ideju. I svaku nameru da sa svojim životom nešto uradi. I ostavio ga u najčuvanijem zatvoru sa rešetkama od „sigurnosti“. 

Prvo i pre nego što sa nekim prozborimo o svojim idejama… važno je da malo bolje pogledamo njihov život. Koliko ga on kvalifikuje da razume, obuhvati i komentariše nas. Našu temu. I našu ideju. Jer naši životi su naša najbolja poruka. Ne moramo  mnogo da pričamo. Ni da pitamo. I sami možemo da zaključimo. Ako koza laže… rog ne laže. I zato nikada nisam verovala debelim popovim. Zadriglim lekarima. Neošišanim frizerima. Zarozanim krojačima. Niti sam ih konsultovala. Moj savetnik morao je najpre da poveruje sam sebi. I da svoje znanje isproba na sebi. I to uspešno.

I zahvaljujući tome što sam bila okružena mnogim nekvalifikovanim savetnicima od prvih dana… nisam imala druge… nego da poverujem sebi. I svom misaonom procesu. Što je jedna od glavnih stvari koje učim moje studente. Pa kada poverujemo svom misaonom procesu… i razvijemo ga do jedne mere… dobro je osvrnuti se oko sebe. I videti ko je već stigao tamo gde smo mi krenuli. I pitati ga kako je tamo stigao. Kako je ostvario svoj san.

Čitava jedna nauka nastala je razumevanjem izvrsnosti. Iz pitanja… a šta to rade majstori ostvarenja? I kako to rade? I naravno… zašto to rade? Mudro je učiti od najboljih. Od onih koji su već ostvarili to što mi želimo. Ili neku varijaciju toga. I uspešni su u tome. Odnosno najuspešniji.

I tek onda kada smo se dovoljno utemeljili i učvrstili u svojoj ideji… ima smisla razgovarati i sa onima koji nisu uspeli. Koji su bankrotirali. Pitati ih šta bi danas uradili drugačije? I gde je zapelo? Šta je učinilo da ne uspeju. Ovo su vrlo dragocene informacije. Ali ne zato da nas blokiraju. Nego da čujemo gde se nalaze rupe na putu. Da bismo ih izbegli.

A na temu ostvarenja svakako nikako i nikada i ni pod kojim uslovima ne razgovarati sa onima koji nikada nisu ništa pokušali. Njihov život je već sasvim dovoljan odgovor. Tek ako jednoga dana požele da krenu svojim putem… onda ste vi ti koji ćete njima biti savetnik. Obrnuto nikako.

Najvažnije na svetu je sa kime razgovaramo. Naročito u vreme razvoja naših ideja. Ostvareni ljudi kažu da je najvažnije naše okruženja. Kažu da smo mi prosek pet ljudi sa kojima pijemo kafu. Ako sam ja najpametniji u prostoriji… znam da treba da idem. Kaže Rambo. Kada sam jednog velikog čoveka pitala u čemu je tajna njegovog srećnog 100 godišnjaštva… rekao mi je da se uvek sklanjao od negativnih ljudi. I malih razgovora. Ja to zovem high-spirit ekipa. Pleme. I mogu vam reći da sam vrlo striktna po tom pitanju. Sa kim o svojim idejama razgovaram.

Najvažnije na svetu je sa kim razgovaramo. Ljudi su naša ogledala. I ako pogledamo u lica nama najbližih… sa kojima provodimo najviše vremena… i razgovaramo… i kao u nekoj hologramskoj slici izmešamo njihove likove… njihove živote… njihove mentalne i emotivne procese… njihove realnosti… dobijamo svoj lik. Svoj život. I svoju realnost. Iz te hologramske rezultante zaključujemo koliko je velik i prijateljski Svet. I šta je moguće. A šta nije. I šta je lako. A šta teško.

Mark Tven je to ovako rekao: Kada radite na tome da ostvarite svoje planove i želje, pazite sa kime se družite. Provodite vreme sa ljudima koji slično razmišljaju i žele. I čiji su životi takođe ispunjeni smislom. Sklonite se od ljudi koji žele da omalovaže vaše ambicije. Mali ljudi to rade, dok oni istinski veliki čine da i vi osećate da možete postati veliki. I vi budite takav prijatelj svojim prijateljima. I nimalo se nije šalio kada je ovo rekao. Drugovao je sa Teslom.

Razumevanje i podrška koju očekuju od najbližih je vrlo čest usklik u sevdalinkama herojskog sveta. Boli ih to što ih ne razumeju njihovi najmiliji. Njihovi prijatelji. Partneri. Mame. Strine. I što se često smeju njihovim odlukama da sa svojim životom nešto naprave. Ako vam se ne smeju, to samo znači da vaša ideja i nije bila neka naročita ideja, kažem im. Podsetim ih i na Šopenhauerovu poruku. Da nam se najpre smeju. Pa nas onda napadaju. Da bismo na kraju pobedili. Odnosno svoju ideju ostvarili.

To su predvidivi koraci na putovanju heroja. Zato se i zove herojsko putovanje. Zato što najverovatnije nećemo dobiti podršku i blagoslov naših najmilijih. Nego će nam se smejati. I napadati nas. A naše je da vidimo kako ćemo se sa tim odnositi. Koliko ćemo ih puštati u intimnu zonu razvoja svoje ideje. I da li ćemo od svog puta odustati. Ili ćemo nastaviti svoje herojsko putovanje. Inače… Džozef Kembel… autor koncepta putovanja heroja… je ova prisustva koja nas odvraćaju sa našeg putovanja, nazvao ljudožderima. Pa sad vi vidite… Mnogo su opasniji nego što na prvi pogled deluju.

Tačno znam kada moji studenti svrate kod svojih roditelja. Pa se vrate zabrinuti. Od mama koje su živele potpuno drugačiji život. Porodica. Muž. Dvoje dece. Siguran posao. Jednom kupljeni regali. Za vjeki vekova. Mamine vrednosti se vrlo jasno očitavaju iz njenih izbora. I naravno da je mama vrlo zabrinuta što njena ćerka nije zadovoljila ništa ovih njenih vrednosti. Što živi neki drugi život. Koji ona ne razume. U nekoj tamo državi. Bez muža. Bez dece. Ni kučeta. Ni mačeta. Završila je postdoktorske studije. I još uvek nešto uči. Nema stalan posao. Nema čak ni svoj stan. Nema čak ni pošten regal. I naravno da je smatra neuspešnom. I neostvarenom. I naravno da mama koja živi jednu sasvim drugu realnost… i pored sve ljubavi koju ima… ne može da razume svoju ćerku. Tačka.

Na ovu temu pričam sa jednim božanstvenim mladim parom. Zovu ih Jeca i Aca Kozica. Zato što su otišli iz poznatog sveta. Sa udobnih rukovodećih poslova. I sa nekih seksi mesta. Koje bi mame i strine volele. I smatrale uspehom. I krenuli da se bave uzgojem koza. Možete da naslutite kako su reagovale njihove mame i strine. I većina prijatelja. Kakav im se učinio taj put vijanja koza po ispašama. Umesto onog na kojem kao gospoda sede. I pišu mejlove. Redosled je naravno bio Šopenhauerov. Prvo su im se smejali. Onda su ih napadali. Kada su videli da ne odustaju. I da u posao sa kozicama ulažu ozbiljne resurse. A kada su dobili nagradu Najbolje iz Srbije… njihovi najbliži bili su ganuti. Ponosni. I činilo im se da su ih uvek podržavali. Na sebi svojstven način. Što je u stvari vrlo tačno.

Kada sam pre četvrt veka krenula svojim putem… najteže mi je bilo to što nisam imala sagovornike. Ne želim ni da pomislim gde bih sada bila da sam o svojim upitanostima razgovarala sa 99.9999 % ljudi koje poznajem. Na svu sreću… naučila sam da verujem sebi. Svojim impulsima. I svom misaonom procesu. A najmiliji mi se svojim životom baš i nisu kvalifikovali kao neki savetnici. Brinuli su se za mene. I za moje luckaste izbore. Prognozirali su mi propast. I veliku patnju. Vrlo brzo su digli ruke od mene. I od mojih ludosti. Na svu sreću. I bili su mi daleko. I držala sam se daleko. I prostorno. I vremenski. I nikada ih nisam ozbiljno shvatala. Niti dozvoljavala da o mojim izborima govore. To se valjda zove integritet.

Često se setim jedne davne scene. Iz doba mog odrastanja. Kada je jedna tetka rekla mojoj sestri da joj se ni malo ne sviđa kako se obukla. To što se tebi ne sviđa… je za mene najveći kompliment. Odgovorila joj je mlađana devojčica Jovana. Svojim britkim i brzim umom. E… pa baš se o tome radi.

Lepo Japanci kažu. Da je svaki čovek naš učitelj. Naš savetnik. Neki su savetnici za to kako treba. A neki za to kako ne treba. Ili kako možemo da skončamo ako ništa sa svojim životom ne uradimo. Važno je samo da njihove reči ne uzimamo zdravo za gotovo. Da ih ne primimo direktno. Nego da ih propustimo kroz sebe. I kroz svoj doživljaj. I prevedemo na naš jezik.

I baš zato što sam vrlo svesna da je najvažnije na svetu sa kim razgovaram… vrlo sam pažljiva u izboru sagovornika. I u izboru teme. Naročito dok mi je ideja mlada. I u povoju. Dok je ne učvrstim. I ne utemeljim u sebi. Razgovaram sa onima koji su razvili kvalitete koje ja vrednujem. Da razmenimo iskustva. Bez trenja. I trvenja. I objašnjavanja. I od kojih mogu nešto da naučim. Ovih dana sam imala beskrajno inspirativne razgovore sa Rambom. Dobila neke nove ideje. I podsetila se koliko je važno ne biti najpametniji u prostoriji.

Na početku svog herojskog putovanja nisam imala sagovornike. Skoro nikakve. Jer sam ovim putem kretala davno. Prva od meni znanog sveta. I bila preteča izlaska iz sistema. Pre četvrt veka. Kada sam imala četvrt veka. Morala sam da poverujem sebi. Svojim impulsima. I svojim misaonim procesima. I nisam smela da razgovaram sa onima koji za moje putovanje nemaju kapacitet. Što je  bilo 99.9999% ljudi. A čim sam poverovala sebi i krenula… u život su mi ulazili novi i novi sagovornici. Koji su blago i blagoslov mog života. A moj sadašnji život je jedna divna hologramska mešavina svih njih.  

Sve as do asa. Majuška za najtananija pitanja duše. I za velikodušne izbore. Staša mi je savetnik za nestandardne iskorake. Luna Lu mi je velika podrška. I inspiracija da je moguće živeti sebe. I brendirati svoju ličnu ludost. Još od mladih dana. Baš kao i Rambo. Kako misliti slobodno. I ekstravagantno. Kako spajati nespojivo. I naizgled nemoguće. I dobro se zabavljati. Virtuoz je moj savetnik za emocionalno bogatstvo. I za zdrav razum. Nesputan tuđim mišljenima. I naučenim stereotipima. Cecka mi je takođe savetnica zdravog razuma. Sa kojom nađem lakoću i smeh u svakoj temi. Marina mi je savetnik za lakoću življenja. I za lakoću ostvarenja. Druu mi je savetnik za to kako se gleda Svet. U svim njegovim tananostima. Sekana mi je savetnik na temu kako praviti najbolje partije i sa sto godina. Tijana mi je ispiracija za to kako biti Marija Terezija. Viteškinja kulture. Majka. Supruga. I kraljica. Milostiva je kraljica odvažnosti u poslovanju. I savetnik za porodično preduzeće. Ljubinka mi je, kao što joj ime kaže, savetnik za ljubav. I voljene. A Ira mi je podsetnik na sebe mlađahnu. Sigurna kuća. I porodica.

I last.. but not the least… moji heroji. Moje pleme. Svet moje beskrajne inspiracije. Radosti. Razmene. I ostvarenja. Sa kojima redovno delim zajedničke veličanstvene momente. Privilegija i blagoslov mog života.

I još jednom… last but not the least. Veliki blagoslov mog života. Moj učitelj. Dušan Milojević. Koji se u mom životu pojavio kada sam za njega bila spremna. I koga ne cimam tek tako. Još od onih čizama u Trentu razumela sam da smo izabrali savet onog trenutka kada smo izabrali Savetnika. Pa se pitam šta bi mi Dušan rekao? Propustim to kroz sebe. Pitam se koliko mi odgovara ta ideja. I dejstvujem po svome. To se valjda zove integritet.

Zahvaljujući tome što na temu duše razgovaram sa mnogim ljudima… sa mojim čitaocima… publikom… i naravno sa mojim herojima… stičem nove i nove sagovornike. I kreativno ih biram. Neki dan sam imala božanstvenu skajp kafu sa Nadeždom. Savetnicom za ljubavne odnose iz ugla singl ostvarene svetske žene. Koja razume Svet. Balkan. I naravno… sebe.

Ako biste mene pitali…. rekla bih vam da vam ne trebaju mnoge pripreme. Rekla bih vam da u tišini oslušnete svoj Poziv. I da krenete. Čim ga razumete. Sve ostalo već imate. I dobićete od puta. Usput. Što se više pripremate… manja je verovatnoća da ćete krenuti. Samo se zakopavate. Sve dublje i dublje. I naravno… da pazite s kim razgovarate. I koga pitate za putovanje. Najbolje je da pitate one koji su već na vašem putu bili. I one koji su korak ispred vas. Svašta vam mogu reći. A uvek uradite po svom. Verujte svojim impulsima. Svom misaonom procesima. I svojoj intuiciji. Idite tamo gde vam se ide. I gde vam prija. I nemojte ići tamo gde vam se ne ide. Dosta jednostavno. I da ne zaboravim… svaka komplikacija je znak da nešto nismo razumeli. Najbolja rešenja su ona najjednostavnija. Sa najmanje koraka.

I nemojte da ste tužni ako vas ne razumeju vaši najbliži. Mama. Najbolja prijateljica. Partner. Strina. Ima dana. Setite se Šopenhauera. Biće srećni jednoga dana. Što ih niste poslušali. Što ih niste pitali za savet. Što ste narasli. A kada dobijete plaketu Najbolje iz Srbije… učiniće im se da su vam upravo oni rekli da tim putem krenete. I da su vas uvek podržavali. Što na neki način i jeste tačno.

Beograd, Boka i Zlatibor, 30. april 2019.