Nebeska mehanika sklapanja i rasklapanja

Kada je vreme da počnemo da slavimo? Zapitao se Aleksa. U procesu kupovine stana. Toliko toga je bilo da se sredi. Složi. Nakon našeg prvog susreta u liftu. Čudesnog nad čudesnim. Kada je transakcija sa stanom suštinski završena. U našim srcima. I u našim glavama. Ostalo je još samo da se ispoštuju nebeske i administrativne procedure za dobijanje kredita.

Bilo je mnogo vrata za otvoriti. Iako smo verovali u projekat… prećutno i uzajamno smo znali da je mačka ipak u džaku. I da ni gotovo dok ni gotovo. Da je potrebno da fokusiramo energiju na rešavanje. I da je ne rasplinjavamo na priču. Svi smo iskustveno znali koliko priča o poslu potroši impuls potreban za akciju. I bili smo tihi sa rečima. A posvećeni akciji. Što bi se reklo. Ćutali smo. I radili. I razgovarali samo sa onima koji su bili uključeni u proces.

Od prvog susreta naš susret je bio toliko čudesno čudesan. Pa smo sa našim kupcima postali zaverenici u tom načem zajedničkom čudu. Naš mladi kupac je izdržao da nikome od svojih prijatelja ne spomene kupovinu stana. Znali su samo njegove žene. Žena i majka. I to je bilo to. A kredit nije dobio u prvoj banci. Ali jeste u drugoj. Nakon što je u prvoj razvio mišiće za savladavanje bankarskih procedura. I naklonost bankarskih službenika. U drugoj je prošao samo tako. Puf. Za tren. I još jednom se potvrdila moja omiljena premisa…. lako ili nikako.

I tako smo ćutali. Radili. I nebeski se uštimavali skoro četiri meseca. Vežbali smo nano tehnologiju ostvarenja. Zateži… puštaj… dopuštaj…ne prepuštaj. Uhvati ritam. Prati ritam. Orkestriraj sve te tanane elemente. Mala dnevna čuda smo delili jedni sa drugima. Kada je druga banka dala svoj amin na kredit… u orkestraciju čuda uključila se i lepa notarka. Koja prati moj rad. I koja mi je to najdivnije na svetu iskomunicirala. I kod koje smo završili proceduru primopredaje stana… na večito. A sve se dešavalo 25. decembra. Na dan kada smo se Virtuoz i ja pre četiri godine upoznali.

Nakon lepe notarke… Aleksa je postavio ovo veliko pitanje. A kada ćemo da počnemo da slavimo? Kada slavlje počinje? Jer… trebalo je da sačekamo još par dana. Da nam banka prebaci novac na račun. I da sve bude baš skroz gotovo. Tog trenutka Virtuoz je proglasio slavlje. Ako sada ne proslavimo… ne nazdravimo… vatromet u našem biću će se ovlažiti… zalediti… i posle od naše radosti ništa retroaktivno biti neće. Ipak postoji prirodni tok. Koji ako ne uvažimo… samo splasne.

A ja sam odrecitovala moju omiljenu Itaku.

Kada kreneš na put za Itaku
zaželi da dug to bude put,
pothvata pun, opasnosti i saznanja.
Lestrigonaca, Kiklopa
i srditog Posejdona ne plaši se!
Na takve nikada naići nećeš
sve dok misao je tvoja uzvišena
i dok birana se osećanja tiču tvoga duha i tvog tijela.
Niti Lestrigonce, nit Kiklopa
niti divljeg Posejdona ti susresti nećeš
ako ne nosiš ih u samome sebi
i ako ih duša tvoja ne iznosi preda te.
Zaželi da dug bude to put
svitanja letnjih pun
u koja ćeš – kolike li radosti – 
ulazit u luke prvi put viđene.
Pred feničkim zastani tezgama
i snabdij se finim stvarčicama:
sedefom, koraljom, ambrom, slonovačom;
uzmi svakovrsnih razbludnih mirisa,
što više upravo raskošnih mirisa.
Pođi u mnoge gradove misirske
da učiš, i da poučiš se kod mudraca njinih.
I na umu uvijek Itaku zadrži.
Stići na nju tvoja je sudbina.
Al’ nipošto ne žuri na tom putu.
Bolje neka mnogo godina potraje
da na otok pristaneš ko starac
bogat onim što na putu stekao si
ne očekujući da Itaka bogatstvo ti dadne.
Ona ti je dala divno putovanje.
Bez nje ne bi ni krenuo na put.
No ništa ti više ona nema dati.
A ako je siromašnom nađeš, znaj prevarila te nije.
Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima
shvatićeš već šta Itake znače.

I podsetila nas koliko su važna ta mala slavlja usput. I putovanje. Jer Itaka ionako nema šta da nam da. Osim tih divnih momenata putovanja. Razbludnih mirisa. Letnjih svitanja. Mudraca na putu. Učenja. Bogatstvo toga ko smo postali. I divnog stana u kojem će njih dvoje da žive. Pa smo uradili retrospektivu Čuda. Od našeg slučajnog prvog susreta u liftu…. preko sinhroniciteta kojima je ceo proces bio praćen… do lepe notarke… na dan kada smo se Virtuoz i ja upoznali. I nazdravili svim koracima koje smo prošli. Svim malim uspesima. Koji su nas doveli do velikog.

Ja volim da se osvrnem na ceo Put. A bogami i na vreme pre Čuda. Da nam je pre samo pet meseci neko rekao da će se ovo sve desiti… i to kako… cičali bismo od sreće. Virtuoz i ja smo se zadesili u Novom Sadu. Baš tako… zadesili. Vođeni beskrajnim davanjem. On meni. Ja njemu. U gradu koji baš nije bio naš. Za jedno godišnje doba shvatili smo da to nije to. I da se naša ljubav u tom gradu topi. Za Virtuoza… to je bio još jedan novi grad koji je trebalo zbog mene da savlada. U kojem je živeo isti život kao u Kopenhagenu. I jednako su mu falile somborske ruže. U kojem ga ljudi na ulicama i dalje znaju. I posle 30 danskih godina. I jednako pričaju o njegovoj veštini. A njega to potakne da izvadi svoju tamburu… i odsvira im neku za svoju dušu.

Meni je ovo bio treći dolazak u Novi Sad. I treće neotvaranje. Ni sa čim u životu nisam bila istrajna koliko sa ovim gradom. Bolje rečeno uporna. Odnosno tvrdoglava. A on baš i nije bio galantan prema meni. Davao mi je ono što je imao. I nije mogao da mi da ono što nema. A što mom biću treba. Inspiracija. Radost. Uzbudljivost. Otvorenost. Beogradski način života. Mnogo zanimljivih ljudi… sa kojima menjam ideje. Na dnevnom nivou. Metropolu. I to balkansku. Beograde… Beograde… na Ušću dveju reka… ispod Avale…

Naš zajednički stan bio je naš ne-mali podsetnik na ćorsokak u kojem smo se zadesili. Celoživotno stican finansijski kapital zakucali smo u gradu Novom Sadu. Ni njegovom. Ni mom. Izmislili smo ga… da nam bude blizu mog Beograda. Njegovog Sombora. I aerodroma za njegov Kopenhagen. Teoretski… to je bilo super. Ali ne i u praksi. Bio je to klasičan kompromis. A život nam je pokazao kako kompromisi prolaze. Kompromis – ne.

Ja sam očekivala da će mi Novi Sad dati intimnost. Koja nekada jeste stanovala u njemu. Međutim… petnaest godina Beograda… načinile su da se moja intima preselila na Vračar. A da u Novom Sadu imam dve-tri vrlo bliske osobe. Ali to mi ni blizu nije bilo dovoljno… da živim pun život. Pogotovo što mi grad kao grad nije davao skoro ništa. Za razliku od Beograda. Koji je izdašan. Galantan. I što je najvažnije moj. Kao i gazda Peri što su Sombor i Kopenhagen imali šta da daju. Ali ne i Novi Sad. I tako smo se zadesili sa stanom u Novom Sadu. Koji je divan. Božanstven. Ali  ne za nas.  

Virtuoz se vratio u svoj Kopenhagen. Ja u moj Beograd. A naš stan je bio podsetnik… na tu veliku digresiju. Sviđalo mi se kako smo prihvatili novonastalu situaciju. Nismo reagovali na tugaljivu zabrinutost okoline. A šta ćete sad? Nije lako prodati veliki stan. Podsećali su nas. Ljudi svašta predlažu. Naročito oni koji nikada ništa nisu napravili. Pa u skladištima svog bića imaju čitave arsenale neostvarenih mogućnosti. Što ga ne izdate? Što ga ne stavite na booking? Stan na dan…? Nemajući ideju šta to znači? Da je izdavanje stana posao. Ceo jedan posao. Kojim se valja baviti. I da nas dvoje iz Beograda i Kopenhagena teško da možemo da dočekujemo turiste. Menjamo posteljinu. I čistimo stan na dan.

Nismo dozvoljavali da se ova tema poteže. Ni on. Ni ja. Ali smo dejstvovali. Na naš način. Isceljivali smo naš odnos. I stan. I što je najvažnije… nismo dozvoljavali da se u naše redove uvuče briga. Ni zli dusi. Nego smo dejstvovali. Držali smo stan živim. Nije bio stan na dan… ali su bile moje radionice. Jednom mesečno sam odlazila… i držala radionice. I to je bilo super. Od jedne nežive energije… koja svakako ne doprinosi prodaji stana… davali smo mu života. I ljubavi. Redovno. Heroji su ga obožavali. Naš lepi mladalački stan. Kako su ga agencije krstile. Sa pogledom na tri strane sveta. I sa pogledom na ceo Novi Sad…. na grad koji definitivno nije bio naš.

Jedna nedelja mesečno bila je novosadska. I tako godinu i po dana. Svaki put sam nosila nešto. Dopunjavala. Picnjavala ga kao da ćemo tamo živeti sto godina. Zavoljevala ga na novi način. Ovaj posao ni malo nije bio lak. Život u dva grada. U dva stana. Dve spremačice. Po dva od svega. Taman podignem energiju u beogradskoj kući herojskoj… kad dođe na red novosadska nedelja. Zatvaraj. Otvaraj. Misli. Pakuj. Nosi. Raspakuj. Energetski je vrlo zahtevno živeti i raditi na dva mesta. I biti domaćica dva mesta. Sada mi je tek jasno koliko. I tako godinu i po dana. Bez gunđanja… čak ni u sebi. Jer mi to ne bi olakšalo stvari. Naprotiv.

Zavoljevala sam naš stan. Negovala ga. Negovala novosadske prijatelje. Novosadsko pleme. Sajber Sose. I kada sam bila najotvorenija… najljubavnija… i kada je stan dobio najviše ljubavi… i naš odnos stigao u jednu novu tačku… desilo se čudo. Pri tome je našem mladom kupcu ovo stan iz snova. U epicentru njegovog života. Sa pogledom na stan u kojem je rođen. I stan koji prati od kada je nastajao. I to je bila ta nebeska procedura. Nebeska nano-tehnologija čuda. A onda je ostalo da Aleksa uradi zemaljsku proceduru. Za stan njegovih snova.

U ovim danim post-čudesnog slaganja… vrlo jasno vidim to ubrzano sazrevanje. I trenutne manifestacije. Kako su se stvari za čas slagale. I za isti čas raslagale. U skladu sa mojom jakom emocijom. Nakon što sam u liftu srela Aleksu… osetila sam ogromno olakšanje. Kao kada je Mujo u vicu skinuo cipele dva broja manje… ajoooj olakšanja. Tek sam tada osvestila koliko sam se umorila od života u dva grada. I koliko mi se ide iz Novog Sada. U trenutku tog mog ogromnog olakšanja… u 24 sata su mi se razišle dve novosadske grupe. Koje su pre toga funkcionisale godinu i po dana. Ah. Samo su mi stizali mailovi. Neko se seli. Nekom treba pauza. Neko je trudan. Samo tako… puf. Novosadska radionica je bila zatvorena. 

Uvek sam osećala to koliko je Radionica odraz mog stanja. I mojih emocija. Kada mi je padao nivo energije i entuzijazma… to se trenutno očitavalo na Radionici. Baš kao i kada sam sva bila u ljubavi sa Virtuozom… radionica je bila za dva-tri broja manja. Energija ipak ide tamo gde usmerimo svoju pažnju.

To mi je jedan od glavnih utisaka ovog čudesnog perioda. Kako se lako menjaju smerovi i tokovi. Složeno. Rasloženo. U trenutku. Sve dok misao je moja uzvišena… i dok birana se osećanja tiču mog duha i tela. Na pomisao o Lestrigoncima… divlji Posejdon je uzburkavao sve moje lađe. I Kiklop mu se pridruživao.  Čarobnjak mora sto posto da veruje u svoje čudo. Čim posumnja… ruši se konstrukcija. Podsetila me je Jaroslava postulata iz epske fantastike.

Bio je to kurs ubrzanog ostvarenja. Nije nam trebalo sto godina. Što treba da bude… dešavalo se odmah.  I obrnuto. Stvari se odmah pokažu. Kao što je i Novi Sad pokazao da nije za mene… od prvog momenta. Sve je počelo u liftu. Kada sam se doseljavala u stan… odmah sam se zaglavila. I ostala u liftu sat vremena. Sa sve koferima. I kutijama. A sve se i završilo u liftu. U kojem sam srela našeg kupca. I u kojem se suštinski desila kupoprodaja. 

Tako bi rekla zemaljska mehanika. Ova vidljiva. Ako bih razmišljala po principima nebeske mehanike… sve je počelo nešto ranije. I pre zaglavljivanja u liftu. Stan smo kupili od tipa koji nam se ni malo nije sviđao. I više puta smo poželeli da otkažemo celu rabotu. Ali… stan nam se toliko sviđao… da smo prešli preko uzajamne nesimpatije prema Glavonjiću. Da. To je veliko učenje. Koje primenjujem na svakoj šargarepi…. i kupim je isključivo od majkice koja mi je super gotivna. Medena. I koju bih zagrlila. I sa kojom bih popričala. Zaljubljenost u stan nam je pomutila ovaj vrlo važan princip. Danas više ne bih kupila ništa od nekoga ko mi se ne sviđa. A naročito ne stan. Ma koliko da sam opčinjena njime.

Šta još kaže ova nebeska mehanika sklapanja i rasklapanja? Ispadala sam iz velikog toka kad god sam htela da uštedim. U velikom toku… naravno da mora više da se plati. Više nego u običnom toku. Jer je sve veliko. I više. A lepo je da i drugima bude lepo. Učinilo mi se da naši provereni i najbolji na svetu selidbari nisu bili fer sa cenom…. i da nas nisu ispoštovali kao stalne mušterije u selidbi. Pa sam izabrala druge… malo jeftinije. Ah.

Bilo je to kao u nekoj komediji. Naviknuti na iskustvo sa našim mladim turbo razigranim selidbarima… ovo je bilo upravo obrnuto. Barem deset puta sporije. I nespretnije. Selili su nas jedan stariji i jedan mladi čovek. Čija energija je podobna za neke lagane statične i natenane poslove… ali ne i na selidbene. Činilo se da nemaju kapacitet ni kutiju da iznesu. I da se nikada nećemo iseliti iz stana. Pomislili smo da im je ovo prva selidba. Kad… stariji deda-selidbar reče da je radio nekoliko hiljada selidbi. Selio je i čuvenu JK. Pokazuje nam fotke njene selidbe… ah…  Pa dobro. Ako je mogla JK… možemo valjda i mi.

Suviše smo se ubrzali. Pa je život to izbalansirao. Kamenčićem u cipeli. Umirivao me je Virtuoz. Naša brza brzina prešla je u najsporiju sporost. Na kraju najudžeg selidbenog dana u tri grada… počastili smo selidbare za ogroman trud koji su pokazali. I za posvećenost. Koji su bili kompenzacija za odsustvo prirodne sklonosti selidbarskom zanatu. I platili smo isto. Koliko su tražili naši mladi turbo selidbari. Ah-ah. Ah. Uspevali smo da se smejemo sebi već i tokom ove anegdote.

Ovih dana mi se još nekoliko puta potvrdila ideja da nisam dovoljno bogata da kupujem jeftine stvari. Ove sezone kupila sam za 10 eura jeftinij pelet nego inače. A potom sam platila nekoliko stotina eura za popravku kotla. Koga je jeftiniji pelet rasturio. Ne računajući svoje vreme. Hladnu kuću. Živce. Ah. Da. Kotao je valjda popravljen.  Kuc kuc kuc. Kuća je topla. Danas mi stiže najskuplji pelet koji se prodaje na srpskom tržištu. Vraćam onaj 10 eura jeftiniji. I sumiram ovaj čudesni tok. U kojem je i Virtuoz našao somborski stan za sebe. I to kakav. Od prodavca koji nam se oboma dopao. A ja se vratila konačno i potpuno u moj Beograd. U moje Inter brigade. Mesto koje osećam tako svojim. Mesto kome pripadam. Iako mu nisam zvaničan vlasnik.

Iz našeg nekadašnjeg stana izašla sam punog srca. I ušla u lift. Sa Virtuozom. I sa najdivnijom ikebanom. Koju sam dobila od našeg mladog kupca. A Virtuoz sa omiljenim pićem koje mu je Aleksa pogodio. Osećali smo divnoću što smo transformisali neblagonaklonu energiju pređašnjeg nemnogosimpatičnog vlasnika stana. I ono moje zaglavljivanje u liftu. Da. U nešto novo. Tako se to radi. Tako se isceljuju prostori. Situacije. I ljudi. A onda sam otišla kod Majuške. Meni najbliže osobe u Novom Sadu. Da se pozdravimo. I da joj odnesem Špil.

Da ne zaboravim da kažem da se ovih meseci nebeske i administrativne procedure slagao i Bepin špil. Moj kapitalni projekat. I da je sedmi rođendan Radionice. Sedam godina božanstvenih razmena sa herojskim plemenom. Koje je svakoga dana sve veće. Lepše. I snažnije. Virtuoz je napravio novi instrument. Tačnije dva nova instrumenta. I vraća se u sviračku formu…

Ovih after-čudesnih dana umoralo me je i prosto prolaženje kroz liste. Kroz sve što sam uradila. Što smo učinili. Ja volim i imam potrebu da povežem sve te tačke nebeske mehanike. Da dobijem to naknadno razumevanje. Da nakon čuda budem Čarobnjak. Da izvučem učenja. A to mi je i struka… što bi rekli. Razumevanje igre ostvarenja. I umeća ispunjenja.

U tom velikom toku… u tim mnogim ostvarenjima… dok su se stvari dešavale i rešavale… bilo je toliko toga… da često nisam mogla ni da se radujem. Koliko puta mi je bilo žao što nemam energije ni da osvestim to puno srce… nego sam se stropoštavala u krevet. Da. Umor je umor. Zanimljivo mi je bilo što sam se jednako radovala i „malim“ i „velikim“ stvarima. Jednoj lepoj reči. Gestu. Poruci. Lepoj notarki. Isto koliko i velikom čudu. Rešavanju. I podsetila se da nema malih i velikih dešavanja. Lepa reč i prodat stan… su isto.

I kad smo već kod pitanja sa početka teksta… defintivno je vreme za žurku. Aleksa je najavio useljenje u stan. Na koje smo pozvani. I na koje ćemo svakako otići. Virtuoz takođe razmišlja o svom partiju. A ja planiram herojsku žurku. Da dočekamo Bepin špil. Da proslavimo 7 godina Radionice. I sve lepe momente koje nismo stigli da proslavimo. Naravno da spremam performans sa Špilom i u Novom Sadu. I u svim gradovima u koje budem pozvana.

U stvari… slavlje počinje onog momenta kada krenemo na put. Kada pređemo prag. Kao što su se nekada pravili ispraćaji u vojsku. I dešava se svakog lepog trenutka. Svaki put kada se stvari slože. Reše. Kad nam se učini zgodno… jer Itaka nema mnogo šta da nam da. Osim bogatstva koje smo na putu stekli.

A ja volim da nas podsetim da čuda postoje. I da sve što nama treba dobijamo s neba. To radim i ovim tekstom. Ali planiram da učinim i jedan vrlo konkretan gest. Da predam dalje ovaj divan čudesni tok koji sam dobila. Da podsetim neke drage ljude koliko život može da bude dobar. I koliko čuda stižu sa neba. Čim dignemo glavu gore. I otvorimo im se. Tako kaže moja nebeska mehanika.

Beograd, Bogojavljenje 2020.