Kamen sa Srca

Koliko sam se samo namučila prethodnih nedelja. U stvaralačkoj blokadi. Pišem tekst. A piše on mene. Pisanje mi uglavnom ide lako. Glatko. I bez većih zastoja. Žmurim. Osećam. Dišem. I kucam. Često jedva stignem da otkucam misao. Zato slušam melodiju kucanja. Više nego svoje misli. Dosta je brza. Ritmična. U poslednje vreme taj ritam počeo je polako da jenjava. Više sam zavirivala na mreže, nego što sam pisala. Kuc… kuc… pa na fejs. Muze su mi se razbežale. A znala sam i zašto. Na srcu su mi stajala dva velika kamena. Od kojih nisam mogla ni da dišem. Ni da govorim. A kamoli da pišem. Jedan je bio globalan. A drugi lični. Intiman.

Nisam više mogla da slušam onolike priče iz nepričave. Koje vređaju zdrav razum. A bilo ih je. I pandemično su se umnožavale. Ljudi bez autoriteta (u mom Lepom svetu) davali su bezbrojne oprečne izjave. Svaka se kosila sa zdravim razumom. A onda se još i svaka kosila sa svakom. Loši đaci sa izvitoperenom logikom drže banku. Dok profesorke u zadnjoj klupi sede. I slušaju. Zaključane. Još od Andrićeve opservacije da dođu tako ponekad vremena kada pamet zaćuti. Budala progovori. A fukara se obogati. Samo što ta vremena od Andrića izgleda nisu prestajala. Nego su ovi što govore bivali sve glasniji. A silno me je pritiskalo i ćutanje onih koji bi imali šta da kažu.

Pa više nisam mogla da dišem. Naročito tih predimenzioniranih ekliptičnih dana. Komarci su divljali. Autan sam potrošila za nedelju dana. A noću sam u spavaćoj sobi palila baklje za baštensku upotrebu. Moj mačor Džej koji vrlo verno očitava i prenosi moja stanja je arlaukao noćima. Zavijao na mesec. Kao neki vuk. Tukao se. Dok se mesec punio. I bližio se eklipsi.

Poslednja vest o potencijalnom zaključavanju me je izludela. Onako ekliptično. A naročito obrazloženje da je to za moje dobro. I za moje zdravlje. Moj zdrav razum i moja potreba za Slobodom propeli su se na zadnje noge. Kao i moj stelijum od pet planeta u Ovnu. Mars u prvoj kući u Strelcu. Eksplozivan. Nezaustavljiv. Zajedno sa još nekoliko planeta u Škorpiji.

Kada je najavljeno novo zatvaranje, jedino što sam mogla da se sjurim pred Skupštinu. I da na građanski način iskažem svoje negodovanje. Mogla sam da razumem olakšanje na utakmicama. Tu vrstu pražnjenja. Zvonjenje. Pištanje. Ritam. Falili su mi Dragoljub Đuričić i bubnjari. Pa sam ja bila ta koja je davala ritam. Ionako sam ga u korona danima bila izgubila. A dan nakon prvog dana protesta… kada sam napisala objavu na mrežama, koju ste komentarisali, voleli i delili mnogi… osećala sam se kao ponovo rođena.

Lepi moj Svete,

Evo razglednice iz sinoćnjeg Beograda. Ona je svakako presedan. Jer u mojoj butigi i na mom zidu nema politike. Ni onako, uzgred. Još od 12. marta 2003. Suviše mi je jednokratna i kratkoročna za moj matematički ukus. Posvećen večnim vrednostima. Kao što su Sloboda. Stvaralaštvo. Ljubav. Podrška. Da ne zaboravim zdrav razum. Jer… da bismo bili zdravi… najpre nam je potreban zdrav razum.

I upravo me je dugotrajno ugrožavanje zdravog razuma i slobode nagnalo da izvadim svoj kostim koji sam vrlo revnosno nosila i 1996 i 1999. I kažem NE zaključavanju. I vređanju zdravog razuma. Ovih dana pišem tekst pod radnim naslovom „O zdravom razumu“. O tome da ako je početna tačka našeg razmišljanja pogrešna, sve što zaključimo je čist apsurd. I tako već duže osećam da moja domovina postaje Apsurdistan. Kao u onom memu…. u kome lete dve ovce. Jedna žuta a druga desno. Koliko košta kilogram sira ako jež ima 7 godina?
U tom tekstu pišem koliko smatram opasnim to što ovakva izvitoperena logika polako postaje nova premisa. New normal. Kako kažu. Za mene bi pobeda tog izvitoperenog i malom politikom instruiranog principa bila kraj zdravog razuma. I kraj sveta. I zato sam se juče sjurila pred Skupštinu. Jer postulate Životinjske farme mogu da prihvatim u literaturi. Ali ne i životu koji se meni dešava.

Iz vama omiljenog teksta… znate da se u mom lepom svetu domovina stvara lepotom. A patriotizam je za mene da povratak zdravog razuma. Slobode. Ljubavi. I podrške. I za njih imam obavezu da se založim. To se u mom svetu zove integritet. Koji je više nego dobar za imunitet.
Toliko politike u mojoj butigi. Na mom zidu.

I silno sam se obradovala svima vama koje sam sinoć srela. Prepoznala. Koji ste mi rekli da me čitate. Gledate. I to redovno. Puno mi je srce.

Moja zemlja propasti neće.

Bepa

Napisala sam misao u dahu. Brzo ritmično kucanje mi se vratilo. Vratio se stakato ritam Dragoljuba Đuričića i bubnjara u mome biću. A zajedno sa njim i Muze. I dok sam postavila ovaj tekst na mreže i otišla na Adu, desila mi se katarza. Shvatila sam šta mi je bilo prethodnih dana. I koliko je važno da činim ono što u mome srcu budi revoluciju.

Nakon onolike teške energije i onolike količine suzavca, trebalo mi je kupanje. Čišćenje. Pranje u nekoj velikoj vodi. Od pendreka u akciji. Štitova. Konja i psa u policijskom angažmanu. I cele te estetike. Kojoj nema mesta u mom životu. Ni u ovom tekstu. Pa sam se stuštila na Adu. Što je to bilo dobro…. Jedan blagi letnji dan. Prvi nakon bure. Bez mnogo kupača. Ali sa dve moje najvažnije plažne prijateljice. Sa kojima hodočastim Adu još od mog prvog  beogradskog dana. Desio mi Preporod. Renesansa. Nakon plivanja. Pa još kada je popodne objavio da ipak nećemo biti zaključani… osetila sam se kao Pobednik sam. Ah. Sloboda. Govora. Kretanja. Razmišljanja. Opet meni Muze moje.

Dok smo ležale na daskama na vodi… i dok sam prijateljicama pričala svoj revolucionalni dan i predrevolucionarnu trpnju, imala sam jasnoću koliko sam se malo i smanjeno osećala. Kao neki mišić. Nisam mogla da dišem dok nisam rekla šta imam. Onaj kamen na srcu mi je zaustavio i dah. I cirkulaciju. I ritam. Nije ni čudo što se tekst koji sam tih dana pisala zvao Rupa u CV-ju. I pored toga što ga mnogo volim, pisala sam o rupi u svom životu.

Postala sam mnogo oprezna. Da se ne ukaljam u politikantstvo. U male suterenske rabote. Pisanje na temu aktuelnog trenutka činilo mi se kao vrlo zahtevan zadatak. Napisati graciozan tekst na temu koktela fakalija. Setila sam se priče jedne moje Heroine. Zubarke. Koja se u prvih dana korone toliko zdala u oprez, da nije mogla ni običnu plombu da uradi.  Nije ni čudo što je moj ritam kuckanja pao. I što su mi se Muze razbežale. U onolikoj stegnutosti ne može ni da se diše. A kamoli piše.

Divan i neuporediv je blagoslov biti Stvaralac. Kada naučite da se družite sa Muzama…  sa time teško šta može da se poredi. Za oktavu-dve-tri mi je snažnije i sveprožimajućije iskustvo i od Erosa. Da ne povredim ni dragog milog Erosa. Pu pu pu. I ostale ekstaze. No život bez redovnog obilaska Muza činio mi se kao pustoš. Pustinja. Počela sam da gledam vesti. Svu tu neistinu. Trgovinu informacijama. Koje se pakuju po želji naručioca. U koje već odavno ne verujem. Ni vremenskoj prognozi. I naravno da su mi se Muze razbežale. Kada sam umesto stvaralaštvom počela da se bavim vestima. I obraćanjima javnosti. Uh.

Pisac ne piše samo što hoće. Već pre svega što mora. A može da piše samo o onome što mu okupira radnu površinu. Spoljašnju i unutrašnju. A u teškim vremenima, blagoslov i zadatak stvaralaca je da svojim delom opišu stvarnost… ako već ne mogu da je promene. Da svoje emocije poređaju u delo. U isceljenje. Na mrežama sam tih dana naišla na rad u kojem moja omiljena keramičarka oslikava nedostajanje Kotora. Božanstveno. Volela bih da dodam njene radove na ovo mesto. 

Neizrecivo teško mi je palo svakodnevno smanjivanje i postepeno ukidanje Slobode. Uz istovremeni krešendo izvitorene logike. I nezdravog razuma najlošijih đaka. Takozvana nova normalnost u vrhuncu. Sa sve zaključavanjem. Za moje dobro. Socijalno distanciranje. Dezo i druge barijere. Pretrčavanje na drugu stranu ulice. Jedni od drugih. „Čuvajući ih“ od nas samih. Neviđanjem. Negrljenjem. Čujem da se neki ne grle ni sa svojim najbližima. Sa sestričinama koje najviše na svetu vole. Čujem da decu razdvajaju iz igre. Utihnuli su kancelarijski žamori. Razmena sa ljudima. Ples. Sportovi. Koncerti. Pozorišta. Sve što je bilo zdravo. Ljubavno. I isceljujuće.

Teško mi je palo i što su najlošiji đaci postali najglasniji u debatama. A pamet se odavno povukla. Skoro već i zaboravila da govori. Ne napuštajući unutrašnju emigraciju još od Andrićevih vremena. I stigosmo do sezone Eklipsi. Do Apokalipse staroga sveta. Koju sam stvarno drugačije zamišljala nego da sedim „samoizolovana“. Perem ruke. I pretrčavam ulicu kada naiđem na ljude. Najdosadnija i istovremeno najuzbudljivija eklipsa kojoj za sada prisustvujem. I najduhovitija svakako.

I vidite, zbog medijske jagme sam i dalje tako oprezna sa aktuelnom temom. Kao ona moja Zubarka. Koja jedva plombu da je uradila tako oprezna. Jasno mi je da Covid prestaje da biva epidemija. Da prevazilazi čak i politiku. I da sve više postaje religija. U koju nije važno da verujemo. Nego da poštujemo običaje. A sa religijom se nije šaliti. O religiji ne raspravlja. Naročito kada je ovako ostrašćena. Kada je ključna reč javno zdravlje. Sa Koronom smo još i mogli da budemo na ti. Ipak je ona ženskoga roda. Ali muški i ozbiljni Covid 19 to svakako više ne dozvoljava. Kao još jedan u nizu bezbrojnih paradoksa ove 2020 godine. Koja je u kineskom horoskopu godina pacova.

Verovatno sam zato tako bila oprezna sa rečima. Prateći mnoge fanatične reči odbrane Covid 19 religije na mrežama. Koje tako lako hapse. Linčuju Novaka. Kome nismo istolerisali ni jedan jedini jebeni gaf. Koliko smo surovi i nemilosrdni. I to me je duboko pogodilo. Sramota me je što moj narod tako lako linčuje onoga koji mu je dao godine i hiljade sati radosti. I nacionalnog dostojanstva. I ponosa. Kako smo ga samo lako bacili lavovima. Ni o tome nisam pisala. A mučilo me je. Iako nisam pogledala ni jednu Novakovu utakmicu. Istovremeno duboko poštujući lik i delo onoga koji je sve to sam napravio. I pored tolike neljubavi. Koju dobija sa svih strana. Sada smo mu i mi zarili nož u leđa. Uh… koliko tema. Ovog praznog a punog Covid 19 leta 2020.

U onoj katarzičnoj objavi na mrežama zaboravila sam da napišem koliko mi je žao što nam u novom normalu ukidaju zagrljaje. I najzdravije i najlekovitije tekovine naše civilizacije. Kao što su prisnost. Bliskost. Gledam ovih Covid dana zbunjene ljude oko sebe. Najpre zastanemo. Pa se odmeravamo. Provaljujemo sa koje smo Covid strane. Uglavnom je to pogled… ala bih se grlio… al’ mi ne da nana. Ne znam da li se vi grlite… Kao i obično, ja olakšavam i rešavam ovakve situacije. Naravno da se grlim. To je najveća vrednost mog života. I grliću se dok sam živa. Nekada smo se ovako odmeravali sa duvkom. Provaljujući da li sagovornik duva. I da li je u redu da izvadimo džoint. Baš me boli to što su zagrljaji postali ilegalni u novoj religiji leta 2020. Koje klasifikujemo pod rednim brojem 19. Tek da se paradoks voza na svim orbitalama.

Svi znamo za lekovitost zagrljaja. Da diže imunitet. Jeftino i bez –micina. Da emotivno povezuje. Otvara. Sve tradicije milenijumima govore isto. Da je potreban jedan zagrljaj dnevno da preživiš. Četiri da živiš. Osam da živiš pun život. A dvanaest da prelivaš život na sve strane. Nova religija ne voli zagrljaje. Preferira socijalnu distancu. Strahove. Ništa imunitet. Mnogo je manje priča o tome kako se biva zdrav. Vitalan. Psihički. Emotivno. Energetski. Društveno. Telesno. Finansijski. Za mene je radost lek. I zagrljaj je lek. I ljudska tela su jedna drugima lek. Socijalna distanca svakako nije lek.

A od svega je najlekovitija Sloboda. Mišljenja. Govora. Kretanja. I ni malo mi se ne sviđa to postepeno ukidanje Slobode. Kao u onoj priči o žabi koja se polako kuva u vodi. Ostajući. I ne iskačući kada ju je peckalo. I tu je moja najveća bol. Moj kamen na srcu. O kome nisam pisala. Ja… koja sam uvek i na guzicu progovarala. Od kada sam bila mala. I kada sam znala da ću najebati. Ipak sam učiteljici rekla da je blesava. I da nas ne uči dobru matematiku. U prvom razredu. Moje biće je odmah detektovalo tu izvitoperenu logiku. Iako nisam baratala mnogim informacijama. Baš kao što i sada detektuje grešku u logici ovih loših đaka. Naravno da sam bila glasnogovornik svih dana moga školovanja. Studiranja. Moja pobuna je dostigla vrhunac na karipskom kruzeru Glori. Sa kojeg sam proterana. Iz Amerike… do Mančestera. Zato što sam dizala pobunu na brogu Glori. Jasno vam je onda koliko me je pritiskalo to ćutanje. I slušanje priča iz nepričave. Loših i glasnih đaka. Koji se  nisu potrudili čak ni da zabašure svoje nelogičnosti u izjavama. To me je pretvorilo u mišića. Sa rupom u životu. U koji Muze nisu htele ni da kroče.

I ne mogu da odolim da vas podsetim na moj davni tekst. Nije život za preživljavanje. Život je avantura koju svakako nećemo preživeti. I ako postavimo za cilj da preživimo… već smo u logičkom problemu. A život ćemo provesti u frustu. Sa mojih pola veka, sada zaista mogu da vam kažem da život ni malo nije kratak. Samo se mi kasno setimo da počnemo da živimo. Meni se mojih pola veka… slobodno proživljenih… čine kao vrlo značajan komad života. Nuh, ako u rupi čekamo da život počne… malo će nam biti i milenijum. Pretpostavljam.

I da ne zaboravim da spomenem još jedan kamen na srcu. Ništa manji. Iako je ličan. Intiman. Vezan je za moj ljubavni život. Baš kao što sam rešila da u mojoj butigi nema politike… tako sam nakon razlaza sa Virtuozom rešila da više neću pisati o ljubavi. Stvarno je bilo jebeno teško preživeti naš razlaz. Dve godine sam dolazila sebi. Vraćala se polako u svoj život. U  svoju punu snagu. Unatoč svim mojim znanjima. Veštinama. Iskustvu. Ispunjenom životu koji živim. Razgranatom i lepom svetu. Podršci i ljubavi koju dobijam sa svih strana. Ipak, u tom perioodu oporavka, jako mi je teško bilo da sto puta odgovaram na pitanja o nama. O njemu. O meni bez njega. Uh. To je cena koju sam morala da platim. Zato što sam o našoj ljubavi govorila javno.

Shvatila sam i koliko je za par teško i opasno da bude javan. I vrlo mogu da razumem javne ličnosti koji drže svoju intimu daleko od sveta. Kao mesto u koje uveg mogu da zarone. Da se sklone. Međutim, pisac ne može da piše samo o onome o čemu hoće. Već o čemu mora. Kada postoji nešto veliko o čemu ne govori, onda više ništa važno ne postoji. Nego se vrte neke opšte teme. Tipa Rupa u CV-ju.

I kada sam skinula ovo veliko kamenje… i kada sam na Adi plivanjem ispirala suzavac… i sve suze koje sam prethodnih godina isplakala… shvatila sam da ću ipak pisati o svojoj večnoj temi. BITI & VOLETI. Jer to jeste moja tema. Samo ću to činiti na novi način. Pisaću knjigu o ljubavi u nekoj drugoj formu. Najverovatnije u formi romana. Pa ću moći slobodno da gradim likove kako ja hoću. Da se ne utišavam. I ne cenzurišem. Od toga Muze uteknu glavom bez obzira. A one su ipak glavne u mom svetu. Što reče Erika Džong… pisac mora da piše tako da bi sam sebe služio za klevetu. Inače ništa od pisanja.

Čim sam se rešila ovog velikog kamenja… Muze su mi se vratile. Ovaj tekst sam otkucala brzo. U dahu. U dobrom revolucionarnom ritmu Internacionale. Često pritiskajući enter. Jedva dišući od ushićenja. Inspiracije. I podsetila se koliko su sloboda i srčanost velike vrednosti mog života. Ne zove se slučajno moj opus Heroji novog doba. Imati herca. Pa onda nije lepo da ređam kamenje na najveću vrednost mog života.

A onolika teška i nelepa estetika protesta, tražila je neki balans. Pa smo dan posle Ade napravile šumsku vilinsku paradu. Milica, Marina i ja. Sa ekipom. Bila je to parada lepote. Visoke mode. Najlepšeg stvaranja. Heroina Fashion haljine. Milicin nakit. Lepe žene. Harfa u sred Miljakovačke šume. E to je već ambijent u koji Muze rado navraćaju. Što sam srećna što su mi se Muze vratile.

I nastavljam ovim brzim ritmom da pišem novi tekst. O teoriji mnogostrukih svetova. O donošenju odluka u mnogim neodređenostima. U kojem ću vas malo zavrteti i matematikom. I novim dobom.  I ljubavlju. I kvantnom fizikom. Samo nek’ su se meni vratile Muze moje. Što i vama želim.

Beograd, 17. jul 2020.