O ličnoj (ne)važnosti

Najveća prepreka Ljubavi je lična važnost. Učio nas je voljeni učitelj Tom Best. Baš kao i lična nevažnost. Obogatila je ovo učenje Sneža. Moja prijateljica sa kojom sam zajedno učila od Toma. Da. Lična važnost & lična nevažnost… najveće su prepreke ljubavi. Morala je balkanska žena da doda ovaj deo o ličnoj nevažnosti. Jer  ličnu nevažnost… za mene nije važno… meni ništa ne treba… samo njima da bude… posisale smo zajedno sa prvim majčinim mlekom. I udahom našeg vazduha balkanskog.

Nije ni čudo što mene balkansku ženu ova tema ovoliko dira. U raznim oblicima. I formatima. Promišljala sam o njoj u mnogim tekstovima. Od prvenca Nindže od Japana sa Balkana. Gde sam pričala o tome koliko me je kurčenje skupo koštalo. Lična važnost. Sve sam znala. Sve mi lako išlo. Šta sam dotakla pretvaralo se u uspeh. Poništavala devetke iz najtežih ispita na matematici. I to kao brucoškinja . Na kojoj je te ispite polagao jedan ili nijedan student godišnje. Naravno da sam se prokurčila. I mislila da sam pametna. Najpametnija.

A onda su se desili balkanski ratovi. Ja završila matematiku. I počela da radim za pet maraka mesečno. A stan da plaćam 250. Pedeset puta po pet maraka. Životna matematika pokazala mi je da je nešto baš i nisam skontala. I poslala me je u underground. Takmičarka matematičarka da toči pivo. I služi goste s one strane svesti. Skoro deceniju. Tokom koje sam imala priliku da izučim mnoge elemente životne matematike. Kojoj me na visokim školama nisu učili. Kafana je za mene bila najvažnija akademija životnih veština. Zato je Pivnica Kod crnoga bika dobila čitavu jednu knjigu. Koja čeka svoj red. Jer to jeste epoha koja me je obeležila. Vrlo vrlo formatirala. I svačemu životno važnom naučila.

Tokom te decenije zatvaranja naučila sam da se ne kurčim. Da sklonim ličnu važnost.  Toliko… da me je dugotrajna lična nevažnost opet udaljila od ljubavi. Zato je ovaj drugi deo misli tako važan. Hvala ti Snežo. I ako me pitate šta sam celog života radila… vežbala sam kada da budem mala. A kada da budem velika. Baš kao u mojoj omiljenoj priči o rabinu. Koji je svetom hodao sa rukama u džepovima. Što je intrigiralo ljude. Pa su ga pitali o čemu se radi? Zašto su mu ruke uvek u džepovima? A on im je odgovorio da u svakoj ruci ima po jednu cedulju. Na jednoj piše da je mali. Zrnce praha u beskrajnom Univerzumu. U koje će se na kraju pretvoriti. Na drugoj piše da je veliki. Kvintesencijalan deo univerzuma. Bez koga ne bi bilo ravnoteže među zvezdama. A ruke su mu u džepovima…. zato što neprestano vaga kada koju cedulju da izvadi. O tome sam promišljala u tekstu Kruna s glave. Kada je krunu važno staviti… a kada je skinuti.

Na temu lične (ne)važnosti… velika je poruka Marijane Vilijamsom. Koju je Nelson Mendela  čitao na svojoj inauguraciji. Dozvolite svojoj svetlosti da zablista.

Naš najveći strah nije da nećemo biti sposobni.

Naš najveći strah je da ne postanemo bezgranično moćni.

Najviše nas plaši naša svetlost, a ne naša tama.

Pitamo se: Odakle meni pravo da budem tako brilijantan?

Ali odakle ti pravo da to ne budeš?….

To što ti sebe činiš manje značajnim, ne služi svetu.

Ograničavati sebe, samo da se drugi oko tebe ne bi osećali nesigurno, nije produhovljeno.

Jer kada dozvolimo svojoj svetlosti da sija, dajemo time i drugima dozvolu da zablistaju.

Kada se mi oslobodimo straha, onda naše prisustvo automatski oslobađa sve oko nas.

Da. Važno je da dozvolimo svojoj svetlosti da zablista. Nuh… naučila sam i koliko je važno da tom svetlošću ne spržimo one oko sebe. Naročito ne one koji su trenutno u svojim undergroundima. Kada ih mnogo svetlosti može zaslepiti. Što je danas opšti trend. Da pevamo na sav glas kako u životu ide ide nam. O tome sam promišljala u tekstu U životu ide mi.

A život uvek aranžira tako da kada smo jedni obasjani svetlom… druga hemisfera ulazi u tamu. Ali ne kao u onoj našoj Dok jednom ne omrknedrugom ne osvane.  Jer ne uzimamo mi svetlo i tamu jedni od drugih. Nismo mi gospodari centralne svetlosti i tame. To su prirodni procesi. Kruženje materije u prirodi. Ali ipak gospodarimo potenciometrom u svom svetu. Rekla bih.

Često sam pevala Nekako s proljeća. Naročito onaj stih… Kad neće nikog… mene krene i hoće. Život je baš želeo da me nauči lekciju o ličnoj (ne)važnosti. I koliko sam naučila da se samo-feniksujem…. da svoje loše dane volim da budem sama… i škorpijski da se pod kamenom regenerišem… toliko mi je teško padalo kada nemam sa kim da delim svoja ostvarenja. Kao kada sam polagala najteže ispite na matematici… i stizala kući pevušeći u troskocima. Kad… u kući kamerna atmosfera. Jedna cimerka je pala svoj ispit. Ili godinu. A druga je bila u sred svog ispitnog roka. Pa sam morala tiho na prstima da se krećem. I o svojoj bravuri da ćutim. I sa njima. I sa kolegama sa faksa. Ekipa u Crnom biku to nije mnogo vrednovala. Baš kao ni tata Duško. Koji je moj dar za matematiku smatrao njegovom zaslugom. Darom koji sam dobila. I oko kog se ni malo nisam pomučila. Pa je uvek mislio da sam mogla bolje. I vrlo brzo sam prestala da mu spominjem svoje desetke. I poništene devetke.

Baš mi je to teško padalo. Bezbroj puta. Kao kada mi je rad pobedio u Japanu. Od svih celoživotno školovanih senior birokrata…  pobedila je moja Reforma državne uprave. Koja je bila čista matematika. Logika. Zdrav razum. I naravno kafanska akademija životnih veština. A ja tek stigla u administrativni svet. U kojem sam jedva baratala terminologijom. I na srpskom. I na engleskom. I.. bingo. Koji opet nisam imala ni sa kim da to podelim. Druga vremenska zona. Početkom ovog milenijuma. Kada internet još nije bio u svim kućama. Moje drage kolege nisu imale toliko razloga za slavlje. Pakovale su se za povratak kući. Pa sam vatromet u sebi slavila sa nepoznatim ljudima na Sumida reci. Na kojoj se te letnje noći puštalo bezbroj vatrometa. Onako po japanski.

Tada sam naučila koliko je važno  imati ekipu sa kojom se možemo radovati uspesima. I svojim i njihovim. I na pametan način baviti se upitanostima. I problemima. Naučila sam da to ne moraju nužno da budu naši najbliži. Najbolja prijateljica. Muž. Frajer. Sestra. Brat. Čini mi se da samo u retkim slučajevima jesu. Valjda su zato radionice i slične interesne grupe i osmišljene. Da delimo svoja interesovanja. Upitanosti i postignuća u celom procesu ostvarenja. Da vežbamo ličnu (ne)važnost.

A radionice jesu svet u malom. Ista dijalektika dešava se i na njima. Kada se neko zaljubi… uvek se u ekipi neko i razvede. Rođenje i smrt. Ruku pod ruku. Da nas podsete da život teče. Da sve se menja. Da su padanje i ustajanje deo istog procesa. Da nas nauči da smo i veliki i mali istovremeno. I zato mi se tako velika čini rabinova upitanost. Kada ćemo koju cedulju izvaditi. Kruna s glave Ili na glavu? Lična važnost ili nevažnost?

Ove godine sam više puta prolazila kroz taj osećaj Velike i male. Toliko toga mi se otvaralo. I dešavalo. I stvorilo. A istovremeno mi se nešto i zatvorilo. I to mi je bila velika vežba. Da dozvolim svojoj svetlosti da sija… a da nikog ne pržim. Svoje svetovne uspehe i zemaljska ostvarenja delim sa onima koji se takođe sunčaju. Isto tako… sa dragim ljudima koji su ubledeli i koji prolaze razne krize… o svojim grande ostvarenjima nisam pričala. Bilo mi je neumesno. Pazila sam da pažljivo puštam svetlost. Za početak da nežno obasjam njihovu tamu. Da ih podsetim da je moguće položiti ispit. Ali da ih ne spržim žarkim letnjim suncem. To bi bio moj današnji prevod Tomove & Snežine velike misli. O ličnoj važnosti & nevažnosti.

Danas svakako u prolasku kroz špalir onih koji su po stoti put pali isti ispit ne bih prolazila onako kurčevito. I na sav glas vikala da idem da poništim devetku. To sam naučila. A ne bih ni lagala. Niti se složila sa njima da je ispit nemoguće položiti. Čak i ako je profesor kreten. To sam intuitivno od prvog dana znala. Da ne smem da podržavam tu priču strašno. Teško. Nemoguće. Jer ako je profesor tenkre a ispit nemoguće položiti… onda nema ništa što mi možemo da učinimo. Osim da sednemo. I kukamo. Što mi je uvek bila nepodnošljiva sevdalinka. Evo život im je upravo pokazao mene. Rekla bih. A ispit je moguće položiti. Možda oni nisu skontali princip. Nuh… to još uvek ne znači da je nemoguće. Dakle… o razumevanju principa se radi. I o životnoj matematici. Kojom se valja pozabaviti. I kojoj sam je ja životno posvetila. A tu im mogu pružiti ruku. Kada budu za nju raspoloženi.

I evo mene na Grand Zero. Novi đir. Mnogo toga se otvorilo. Nešto baš i nije. Male i velike cedulje menjala sam bezbroj puta. Nule su me naučile veštini ovog malo-velikog densa. Zato što jesu omnipotentne. Generator su stvaranja. One nas uče i ličnoj važnosti. I nevažnosti. I opet se nakon punog velikog kruga ostvarenja ponovo osećam kao apsolutni početnik na stazama kojima se trenutno krećem. Kr(o)čim ih. Korak mi nije onako pre-siguran i pre-šarmantan… kakav je do pre par meseci možda i bio. Kada sam bila suverena u svom svetu. Sa krunom na glavi. Osećam i svetlo i tamu. Vrlo sveže. Lako mi je da odem i u veliko. I u malo. I sve češće pogađam koju cedulju da izvučem. A i kada fulam… ne ljutim se na sebe. Nego skontam još neke finese na temu.  

Hvala Tomu Bestu. Čoveku sa najmanjom ličnom važnošću kojeg sam srela. Pored njega smo se svi osećali kao da smo najveći i najpametniji na svetu. I zaista, u njegovom prisustvu smo to i bili. Japanci su me naučili da je najbolji onaj pojedinac koji najviše doprinosi harmoniji grupe. Kao Ovan/Strelac individualac… napravila sam svoju kombinaciju. Da je najveći onaj pored koga se drugi osećaju veliko. A da ni sebe nije umanjio. Baš kao što nas je Sneža podsetila. Lične nevažnosti. Koja je jednaka prepreka ljubavi. I ostvarenju. Baš kao i lična važnost.

Beograd, 16. septembar 2022.