Van mreža sam nekoliko dana. Nakon što su mi svi nalozi hakovani. Na instagraamu piše da me uopšte nema. A fejsbuk me, kao najbliži rođak instagrama ne pušta na fb naloge. Dojavljeno je da su na mojim mrežama primećene neke sumnjive aktivnosti. Koje krše smernice i pravila Mete. I već u sledećem trenutku… nisam više imala pristup mrežama. Što bi u predvodu bilo oko 22 hiljade duša Lepog mog Sveta. Sa kojima sam takoreći svakodnevno komunicirala.
Trenuci iznenadne sklonjenosti sa mreža osvetlili su mi toliko toga. Koliko mi znači Lepi moj Svet. Naše razmene. I koliko sam se „navukla“ na mreže. Prva dva dana bila sam kao luda… shvatajući da ne mogu da kročim na mreže. Čak ni kao posmatrač. Frustrirala me je ideja začaranog kruga. U kojem nisam mogla da pristupim help centru…. jer mi nema username-a. A njega nema jer sam kakovana na instagramu. A fejsbuk se slaže… da ako me ne pušta insta… ne može ni on. Solidarnost u Meta sveta. A najveći frust mi je bio što nigde nema ljudi. Nego samo neki algoritmi.
Ovih nekoliko dana van mreža su me zapitala na mnoge teme. Prvi utisak mi je taj koliko smo mi ljudi krhka bića. Kada smo naslonjeni na sistem. Na bilo koji sistem. Kompaniju. Partiju. Društvene mreže. Toliko krhki i zavisni. Upravo onoliko kolika nam je iluzija da imamo moći. Sigurnosti. Popularnosti. Dok se jednog dana ne desi klik. Dojava. I već u sledećem trenu kapiramo da smo ostali bez kartice. Bez pristupa kompanijskim vratima. Telefonu. Kompu. Autu. Žao nam je. Vaš nalog je trenutno deaktiviran. A u slučaju velikih sistema i partija…čest usklik u sevdalinkama… je da vas dojučerašnji partneri više ne prepoznaju. Jer imaju i oni svoje kredite. I svoje lizinge. U današnjem svetu visoke povezanosti… nema nas. Ostadosmo bez onoga sa čim smo povezivali svoj identitet… za čas. A tvrđava koja nam se činila tako moćna… u stvari je bila jedna kula od karata. Puf. Ni malo prijatan osećaj.
Zanimljivo je da sam baš toga dana primetila da na instagramu imam 990 objava. I pomislila… mama mia. Skoro hiljadu. To nije malo. Vrlo pažljivo biranih. A najpre duboko promišljanih. Vizuelno pakovanih. Na fejsu imam barem trostruko više. Na njemu sam aktivna već petneaest godina. Since 2007. Mama mia. I ponovo me je ideja da jednim klikom može da se sruši ta naša kula od karata… malo onespokojila.
A zapitala me je i poruka koju sam dobila pre deaktivacije mog naloga… da kršim smernice i politiku zajednice. Kojom svojom delatnošću sam mogla da ih prekršim? Počela sam da se pitam. Baš kao Ilija Čvorović u Balkanskom špijunu. Kada ga je inspektor Blažić pozvao na razgovor. A on se sav uskopizdio. Zna da ništa subverzivno nije radio… a opet… nikad se ne zna. To neko zrno sumnje u sebe… u svoja (dobra) dela se aktivira.
Gledam svoja posla. Bavim se stvaranjem. Dajem se svetu koliko god mogu. Srce mi je puno ljubavi. I razumevanja. Čak i prema onima koji ne znaju šta rade. Za njih naročito. Ako o nekome nemam nešto lepo da kažem… radije ćutim. I zagledam se malo dublje. Dok ne stignem do lepote. Do sjaja duše. Dve decenije živim nenasilje. Ne računajući kratak period u kojem sam jela ribu. Iz zdravstvenih razloga. Čak ni mačoru Srećku ne dam da se iživljava nad glistama. Insektima. Svakako ne želim da se predstavim kao svetica. Jer nisam. I ništa ljudsko nije mi strano. Nego sam mnogo toga preradila. Transformisala. Razumevajući da je živeti ljubav i svesnost najbolje, najlepše i najmudrije što za sebe mogu da učinim. A nije loše ni za svet. 😉
Sa druge strane… svesna sam koliko je živeti sebe i svoju istinu subverzivno. Disidentski. I koliko su sistemima neugodni svoji, slobodni i nezavisni ljudi. Toga sam bila svesna od prvog dana vrtića. Škole. Zaposlenja. Pa odatle to pitanje iz balkanskog špijuna. Znam da ništa loše nisam učinila… ipak ljubav i inspiracija i podrška su danas vrlo subverzivne kategorije. Jer osnažuju ljude da budu slobodniji. Nezavisniji. Svojiji.
Ideja o našoj krhkosti nije mi nepoznata. Svesna sam je svakom svojom ćelijom. Od malih nogu. Kada je bez ikakve najave i bolovanja… otišla moja i naša voljena mama. U neke druge realitete. Kada se isto tako urušila naša porodica. Pa Jugoslavija mog odrastanja. Da ne nabrajam. Vrlo sam svesna krhkosti naših života. I trena koji menja sve. Pre dva leta sam na par meseci ostala bez kompletnog opusa. Decenijama stvaranog. To nisu bile hiljade postova. Nego hiljade i hiljade stranica. Tekstova. Knjiga. Uspomena. Fotki. Svega. Rezervu naravno da nisam imala. Jer sam osim naše krhkosti… svesna i naše snage. A sebe sam vazda doživljavala kao Srićkovićku. I onu kojoj se zavrzlame te vrste ne dešavaju. Milančetu the Tzaru dragom hvala i tehnologiji koja ovo rešava… dokumenti su mi vraćeni. I od tog trenutka sam uvela rezervne hard diskove. Arhive. I sve što je za čuvanje mog opusa neophodno. Lekcija naučena. Hvala.
Baš kao što me je i svesnost naše krhkosti… da jedan tren može da oduva sve naše kule od karata… naučila da živim život punim plućima. I svaki dan kao da je jedini. Da budem svesna svoje smrtnosti. Memento mori. Vrlo važna svesnost. Koja čini da se ne bavim i ne smaram trivijalijama. U tom konstekstu brzo sam se podsetila i da je ovaj moj trenutni nestanak sa mreža samo jedan zadatak. Iskušenje. Ispit. I da što smo dalje na svom herojskom putešestviju… dobijamo sve veće i zahtevnije zadatke. Spram sveca i tropar. Da nas ovakvi ispiti zovu da narastemo. I da je hakovanje mojih naloga na neki način i kompliment. Te da se ni u kom slučaju ne samosažaljevam. I ne durim. I nikako da se ne bavim nebitnim i neodgovorivim pitanjima. Tipa… ko je mogao ovo da učini? Zašto baš ja? Nego da što pre počnem da razmišljam kako da situaciju preokrenem u svoju korist?
I već sam počela da se osećam bolje. Da frustraciju algoritmima i dehumanizacijom prevodim u kreaciju. Što je najznačajnije. Jer…. džaba mi znanje… ako nemam stanje. Stanje je to koje me vodi u visoku svesnost. I otvara portale. I radi klik… baš kao što ih je neka druga svesnost na klik zatvorila.
I već sutradan sam se vratila u svoju snagu. U mir. U ljubav. Zahvalnost na neočekivanoj prilici. I u apsolutno poverenje u Nebesku mehaniku. Da se u svemu što se dešava nalazi seme dobra. A da je moj zadatak da ga pronađem. Aktivirala svoju omiljenu mantru. Zahvaljujući Grmljavini… iako mi komunikacija sa algoritmima i začaranim krugom nije mila… shvatila sam da mi je to ultimativni herojski zadatak. Na svu sreću… tu su moji prijatelji. Lepi moj Svet. Milena i Džoni, znalci mreža se znalački bave mojim „slučajem“. Ecce homo! Evo čoveka!!! Kako se obradujem čoveku u današnje vreme algoritama. Ooo da!
I bilo mi je jasno šta mi je zadatak. Da trenutni osećaj osujećenosti algoritmom i dehumanizacijom rešim njegovim preskakanjem. I stizanjem do ljudi. Već mi se celo biće radovalo. Što mi je bio jasan znak da sam na pravom putu. Ja ipak varam malo bolje. E pa da. Pevušila sam. U razgovoru sa Tijanom stigle smo do genijalnog rešenja. Onoliko je Lepog mog Sveta. Nisu svi na mrežama. Imam nečije telefone. Mailove. Pozvaćemo ih na akciju da me podrže. Da podele moju objavu na svojim mrežama. Da preskočimo algoritam. Dok se moj slučaj rešava. Preko Ljudi… stići ćemo do Ljudi. Koristeći algoritam. Ihaaaaj. Tema: Imperija uzvraća poljupcem. Ljubavlju. Podrškom. Amor omnia vincit. Lepo su nam poručili Latini. Da Ljubav na kraju sve pobeđuje. A to je i moja filozofija. Ljubav i sloboda kao subverzivost broj jedan. Dobila sam odgovor i kako sam kršila pravila i smernice Algoritma.
Na šta me je trenutna situacija još pozvala? Da više energije ulažem u trajne vrednosti. U svoju nezavisnost. I slobodu. Podsetila sam se da su fejs i insta samo izlozi na korzu. Valja picnuti i radnju. I magacin. Što znači da ću mnogo više picnjavati svoj sajt. I svoj youtube kanal. Kojima ćete moći da pristupate uvek. Možda uvedem i neki redovan termin kada ćemo razgovarati na određene teme. Da ovakve situacije ne mogu da nas osujete. Takođe… pozivam sve vas koji želite da budete sa mnom u kontaktu… i da pratite moj rad… da mi pošaljete svoje mail adrese. Da možemo da komuniciramo i ako neki algoritam reši da nas jednoga dana opet isključi. Možete da se registrujete na moj youtube kanal. Kad poželite…. da odete na moj sajt. Na kojem ću svoje vesti objavljivati mnogo ažurnije. Obećala sam sebi. Da će moj sajt biti moj prvi izlog. Eto to sam naučila. Jer sloboda i nezavisnost su meni esencijalno važni. A možete da se priključite i novoj generaciji Radionice “Sve što ste oduvek želeli. A nista znali kako.” Na kojoj se sistematično bavimo Filozofijom slobodnog kretanja svetom. Inženjerijom Fantazije. Putovanjem ostvarenja sa umećem ispunjenja.
A zahvalna sam Ljudima i algoritmu što će me brzo vratiti na korzo. I otvoriti mi izlog. Da možemo da se razmenjujemo. Uzdam se u se. U Lepi moj Svet. I naravno u Nebesku mehaniku. Znam da ishod ovakvih ispita bude uvek neuporedivo bolji nego što mogu i da naslutim. A otvorena sam i spremna da primim darove koje mi je život spakovao u ovaj naizgled nemili događaj.
Imperija uzvraća poljupcem.
Amor omnia vincit.
Poljubaca hiljadu vam šaljem,
Bepa
Beograd, 17. oktobar 2022.