Još uvek sam pod snažnim utiscima uvida koji me je pre neki dan pukao. Kao škrinja koja mi je pala na glavu. I dobro me žbeknula. I kao vidikovac koji mi je pukao pred očima. I zabljesnuo me. Danima se češem po glavi. I spoznajem da se škrinja sa blagom često nalazi pod kućnim pragom. Dok je mi tražimo po skrivenim kutkovima sveta.
Da vas više ne držim u neizvesnosti. Nego da krenem u priču o pronalaženju kućnog blaga. Sve je počelo sredinom oktobra… kada su mi sve postojeće mreže hakovane. Kao kula od karata… nestade sav predani rad koji sam na tim istim mrežama tkala više od petanest godina. Bez ikakve najave… ni prilke da se sa mojim Lepim svetom pozdravim… samo sam izbrisana. Nestala. Puf. Kao da nikada bilo nije. Neću pisati o začaranim algoritamskim krugovima… niti o robotima koji naše reči mašinski prevode… niti o svim tim meta pravilima … niti o dehumanizaciji… odsustvu ljudi… transhumanizmu i ostalim frankenštajnskim tvorevinama našeg doba. Neću im davati pažnju. Koju oni tako nezasito traže.
Baš sam bila zadovoljna kako sam se sa temom odnosila. Njeguški. Šta naiđe… tom sam bila rada. Baš kao što više puta dnevno govorim i mojim milim studentima. Aktivirala sam omiljeno mi pitanje… koje mi je toliko dobrog u životu donelo. Kako da ovu situaciju preokrenem u svoju korist? Kako da ispoentiram? Tih dana sam spremala moju četvrtu knjigu… Nebesku mehaniku u Svet. Sa korica me je podsećala na besprekornu orkestraciju života. I na to da na kraju uvek bude bolje nego što sam mogla i da naslutim. I da je i ovaj moj projekat pod jurisdikcijom voljene mi Nebeske mehanike. Te da nema razloga da brigam… jer život se stara.
Trebalo bi da se brinem…. a tako sam čudesno mirna. Rečenica koju često čujem od mojih milih heroja. A ja ih jednako podsećam da smo učeni da se brinemo. Jer je na snazi budalasto uverenje da se situacije tako rešavaju. A u stvari je upravo obrnuto. Briga je vrlo niska frekvencija. Koja nas uvodi u antispirale. Kolika ti je briga… tolika neka ti bude akcija. Govorim svakoga dana. I sebi i drugima. Razloga da konstruišem neku buduću zabrinutost nije bilo. Radionice su mi bile i jesu pune… i uživo i onlajn. Razmene sa mojim herojima duboke i božanstvene.
Podsetila sam se da sam ja ona koja je vazda prva odlazila iz sistema. Iz porodice. Iz zvaničnog zaposlenja. I pravila svoj svet. Ima tome već više od četvrt veka. U vreme kada otkazi još nisu stanovali u našoj kolektivnoj svesti. Skontala sam da sam ponovo dobila poziv da konsteliram nove staze. I pokažem da ima života i van instagrama. Van algoritma čije mi se staljinovsko ponašanje… i brisanje sa lica zemlje i bez prilike da se sa svetom lepo pozdravim nikako nije sviđalo. I ne samo da su oni obrisali mene. Nego se i meta konstrukt diskvalifikovao kod mene. Oooo da. Kakav amaterizam. Totalitarizam. Nedostojan mog vremena. I posvećenog bavljenja.
Taj trenutak kada se jedna vrata zatvore… i svetlo u hodniku se ugasi… a druga vrata se još ne naslućuju… nije mnogo komforan. Sa svešću da mi je zadatak da situaciju ispoentiram u svoju korist… sela sam na pod mračnog hodnika. I disala. U kutkovima svesti prvi mi se osvetlio moj mili web sajt marijagrujicbepa.com. Kao mesto krcato mojim opusom. Usledio je i skoro pa zaboravljeni youtube kanal. Pa mailing spiskovi. Ah taj divni e-mail. Obožavam mailove. Najsuptilniji oblik komunikacije. Tako elegantan. Mio. Pismen. Demokratski. Neinvazivan. Naspram beskrajnih penetrirajućih i agresivnih ispraznih nepismenih notifikacija u žbrlj nepoređanom verbalnom ventiliranju…
Na velika vrata mi se vratio Živi Život. Radionice. Susreti sa živim ljudima. Žive i duboke razmene. Skidala sam se sa kokainske navlake od lajkova. I od svog tog slatkog šareniša koje nam mreže daju. I u koji nas tako fino upletu. Kada me je Luna Lu pitala koji su mi omiljeni profili sa mreža… shvatila sam da ih je toliko malo… na prste jedne ruke jedva sam mogla da ih nabrojim. Kad sam zbrojala vreme koje sam na mrežama provodila… shvatila sam koliko je višestruko nesrazmerno onome što dobijam. Kao što razmišljamo u terminima value for money… valja aktivirati mnogo važniji princip… value for time. Odnosno value for Life. Jer ća je Vreme nego Život?
U tom sedenju na podu između dvoja vrata… podsetila sam se i koliko sam se spočetka mreža bunila što mi zadiru u privatnost. U moje sveto vreme za stvaranje. I ugrožavaju moju suštinu. Duboke urone. Fokus. Koji mi daruju uvide. I bisere. U brčkanju u plićaku baš i ne stanuju mnogi uvidi. I evo meni prilike. Da se vratim sebi. Dubini. Dubokoj literaturi. Neuznemirenom pisanju. Da ne govorim o jebenom osećaju krivice. Koji mi je vazda lebdeo nad glavom. Svi ti lajkovi… komentari… pitanja moje publike na koje nisam stigla da odgovorim. A koja su crvenim svetlima treptala. I upozoravala me da već 24 sata nisam odgovorila na sve te lajkove.
U sedenju između dvoja vrata i u življenju živog života… podsetila sam se ko je moj lepi svet. Odgovor sam mogla da dobijem već na sledećoj radionici. Bojan pilot. I njegova žena pilot. I njena sestra. I njena drugarica. Pa mama i ćerka koja čeka bebu zajedno su sedele na nedeljnoj radionici. Tri generacije. O da. Prijatelji mojih prijatelja. I njihovi svetovi. Tako je nastajao Lepi moj Svet. Heroji novog doba. Posvećeni. Maratonci. Spremni na duboke urone. Pročitali su lektire. I još nešto malo preko. To je jedan paralelan univerzum… u koji kada uđu… heroji ostaju godinama. Moja publika čita sve moje knjige. Tekstove. Dolazi na radionice godinama. A kada ih završe… traže još. U nedelju smo lansirali radionicu 4 godišnja doba. Za herojske džombe. Kojima je potrebno barem sezonsko podsećanje na veliku priču. Na velike divne sebe. Inspiracija. Podrška. Viša matematika života. Jednostavna. Moćna. I duhovita.
A setila sam se i centralnog kriterijuma koji sam nekada davno dobila od mog učitelja Dušana. Da li hranim kvalitet ili slabost? Skontala sam da su inserti iz mojih tekstova koje sam na mreže postavljala, jedna slatka šećerna iluzija da se neko „bavi sobom“. Ili „radi na sebi“. Kako se u svetu duhovnosti za poneti to zove. Danas se pre klika na link očekuje da smo napisali i koliko im je vremena potrebno da posvete temi. Pet minuta za čitanje teksta. Možete i na dva puta. Dva puta po 2.5 minuta. Ah. To se zove hraniti slabost. A to ne želim da radim. Rešila sam da kada se na mreže vratim više ne delim insta duhovnost za poneti. Ostavljam taj prostor juniorima. I mojim studentima. Koji su već počeli da moje radionice dele sa svetom. Da budu kontent kreatori za mreže. Koje su se u mom slučaju pokazale kao krajnje nepouzdan i saradnje nedostojan partner.
I lagano se bližimo uvidu koji me je pukao. I upakovao sva ova promišljanja. I spoznaje. Spremajući novu radionicu Četiri godišnja doba za moje Herojske Džombe… krenula sam da najpre sama uradim radionicu. Četiri Psihina zadatka. Prvi zadatak bio je sortiranje semenki. U kom segmentu života su mi zbrkani detalji svakodnevice? I pomešane semenke? I nejasni prioriteti? Kako sam pre par meseci selila svoju Republiku i radila temeljnu rekonstrukciju svog življenja i bavljenja… većinu semenki sam temeljno probrala. I poređala. Nuh… nešto mi se potkralo. U opštem menjanju svega… menjala sam i kompjuter. I shvatila da su mi dokumenti u zbrci. Neki su bili na starom… neki na novom kompu… neki na eksternom hardu.
U tom soritranju e-semenki naišla sam na dokumente sa nazivom Spiskovi. Jedan. Dva. Tri. Četiri. Spiskovi? Nisam se odmah setila o čemu se radi. Kad… imala sam šta i da vidim. Bili su to spiskovi svih divnih ljudi kojima sam slala knjige. Sa adresama i telefonima. Ah… kako me je pukao ovaj uvid. To je ta škrinja sa blagom koja mi je pala na glavu sa gornje police hodnika. Pa da. To je moja Publika. Ljudi koji čitaju. Knjige. A ne samo duhovnost za poneti u trajanju od 2×1.25 minuta. Moja divna verna publika. Koja je kupila Nindžu. Pa Virtuoza. Pa Randevu. A verujem da će se obradovati i mojoj novoj knjizi. Nebeskoj mehanici.
Odjednom sam osetila da više ne stojim između dvoja vrata. Nego mi je pukao i vidik. Hvala mrežama što su mi dale priliku da sretnem onolike divne ljude. I razmenim onoliku ljubav u plićaku. Valja se nekada malo brčnuti i u plićaku. Nuh. Vraćam se pravom plivanju. Delfin. Kraul. Moj stil. Duboki uroni. I deljenju na moj način. A skinula sam se i sa kokainske zavisnosti u formi lajkova & divnih komentara. Ne lože me više ti giga mega brojevi. Mojih 22K pratilaca… Bože me prosti. Kao u Gogoljevim Mrtvim dušama. Koje meta brojanje… U K! Što Luna Lu reče koleginici koja se žalila da joj je malo samo nekoliko hiljada pregleda… da SKC u punom kapacitetu ima 600 mesta. A Arena 10 hiljada. Zašto nam je postalo malo pun SKC? Ili puna Arena? Šta želimo? I koliko mislimo da možemo da obujmimo sobom? I svojom energijom?
Trenutno nemam pristup svim mojim 22K pratilaca. Ali tu su oni koji su baš moji. Pravi. Suštinski. Čitači. Istraživači. Posvećenici. Heroji. Blago. Dar života moga. Da ne zaboravim da dodam ni ekipu koja je primetila i osetila da me na mrežama nema. Pa su me našli. Jer ja sam tu. Živa i živahna. I moj sajt je tu. I moj mail je tu. I youtube. I to me je baš obradovalo. To novo filtriranje. Ljudi kojima je moje prisustvo zaista značilo su me našli. I naći će me. A oni koji rade na sebi tako što im u ruke uleti duhovnost za poneti u trajanju od 2×1.25 minuta… na mrežama će svakako naći mnogo kraćih i primerenijih sadržaja.
Na ovu temu bih dodala jednu važnu činjenicu. Da nam učenja vrede onoliko koliko smo se oko njih potrudili. O čemu se u hodočašćima i radi. Priprema. Pa putovanje. Pa sve oko njega. O čemu sam pisala u Nindži od Japana sa Balkana. U mom milom prvencu. U priči Učenje od dvadeset krava. Naša učenja nam vrede onoliko koliko im se damo. I upravo toliko sa njima u životu i učinimo. Koliko smo im se dali. Ova gratis smutirana učenja… isporučena od strane dostavljača na biciklu… samo će nam proći kroz sistem. Baš kao i smuti. U tih 2×1.25 minuta. I to je vrlo važan kriterijum mog života da hranim kvalitete. I da ne hranim slabosti. Niti šarene iluzije.
Da ne zaboravim ni fotkanje. Shvatila sam koliko mi je energije odlazilo na fotkanje. I koliko sam počela da se pretvaram u cool ličicu sa instagrama. A to mi svakako nije namera. Vrlo sam osećala koliko nam te naše fotke uzimaju energije. Svetlosti. Nije ni čudo što ih neke kulture smatraju demonskim. Kao deo nas da uzmu. To sam osetila. Setila sam se davne epizode iz Tunisa…. kada sam početkom milenijuma kao naivni turista poželela da fotkam „lokalni živalj“. Kako su prekrštali ruke u X. I gledali me u fazonu… da ti nije palo na pamet. Baš kao i moj mačor Srećko. Koji me hejtuje svaki put kada poželim da ga fotkam. Znam samo da se dva meseca nisam fotkala. I da sam prekrštala ruke u X svaki put kada je neko želeo da nas fotne. I mogu vam reći da osećam kako mi se energija vraća. Kao da mi se aura uceljuje.
Imala sam dva meseca fore da sitaciju sa mrežama preokrenem u svoju korist. Da se skinem sa brčkanja u plićaku u mom prajm tajmu. Da se vratim svom osnovnom kvalitetu. Dubokim uronima. Fokusima. Esejima. Tekstovima. Knjigama. Radionicama. Bepinim nadolivankama na mom youtube kanalu. Finoj osmišljenoj, pismenoj i poređanoj mail komunikaciji. A mreže… kada mi se vrate… biće moja oglasna tabla. Na kojima ću javljati da imam novi tekst. Knjigu. Video. Radionicu. I svakako neću stavljati link. Da olakšam pristup. Da bude klikabl. Očekujem od moje publike da napravi barem nekoliko klikova. I potrudi se da nađe ono što je interesuje. Ili neka me ne nađe. Toliko je drugih klikable sadržaja.
A nakon sortiranja semenja… i razlučivanja šta je važno… a šta nije… sledeći Psihin zadatak bio je donošenje zlatnog runa. O zlatnom runu možemo misliti kao o poslu, karijeri ili bavljenju koje će postati „ispravno življenje“. Kako ga Budisti nazivaju. Način zarađivanja koji doprinosi našoji svetskoj duhovnoj i društvenoj evoluciji. Što smo dotakli i u ovom promišljanju. Nuh… nastavićemo u nekom sledećem. Nakon zlatnog runa… čeka nas Voda života. Pa kutija lepote iz podzemnog sveta. O daaaa. Otom-potom. Pravo je vreme godine da sortirate svoje semenke. I da vas u njihovom ređanju pukne neki dobar uvid. Neka dobra škrinja sa blagom. Koja je pod kućnim pragom.
Beograd, 9. decembar 2022.