Deštreberizacija

Nekoliko meseci kasnije… nakon hakovanja mreža… mnogo toga mi je postalo jasnije. Dobila sam priliku da se odmaknem od svog formiranog mrežnog identiteta. Da osvestim prirodu znanja koju živim i delim. I da razumem koliko se ono (ne) uklapa u prirodu mreža. U opšti tok. A tek koliko mi je vremena ostalo. Pa sam se osim dubokim uronima… vratila živom druženju… značajnim knjigama… učenjima kojima mogu da dam nekoliko sati svog mrežama neiskidanog vremena. Danas… četiri meseca kasnije… smatram hakovanje velikim blagoslovom.

Podsetila sam se koliko sam se (s pravom) opirala mrežama. Osvestila sam i koliko se lako uđe u mašinu. Čak i ako nisam bila baš skroz na skroz u mašini… bila sam na korak da me usisa. U toj mrežnoj ekskurziji… prihvatila sam i radno vreme algoritma. Tri četiri puta nedeljno prekidala svoje sveto stvaralačko vreme… navukla sam se i na lajkove…. kokainske… 500 ovde… 300 onde… ah… da. Malo po malo…. stigla sam na korak do influenserke Bepe. Kul ličice sa instagrama. U formiranju tog mog mrežnog identiteta dešavao se neki moj proces Dorijana Greja. Razvoj slike o meni koju je javnost prihvatila. Zavolela. Mogla sam da vidim tu masku… ljušturu… koja je svakim danom bivala sve izrazitija… i sve dalja od iskonske i prirodne mene. Od one koja jesam. Kojoj težim celoga života.

Stigla sam do tačke da više nisam mogla ni da pogledam svoje fotke. Svoj nasmešeni lik u bezbroj poza. Bila sam na korak da mi, ta… na fotkama ovekovečena ljuštura, prestane da se sviđa. I da uđem u ozbiljan problem sa sobom. Za mene je prirodnost najviši oblik duhovnosti… a moj životni projekat je da moje iskonsko i moje izvedbeno biće budu vrlo vrlo blizu. Takoreći jedno. Oooo kako je lako izgubiti sebe. I kako se lako izgubiti u šarenim šećernim penama. A džaba nam da ceo svet zadobijemo… ako duši svojoj naudimo.

Možda najznačaniji odmak koje mi je sklanjanje s mreža podarilo bio je osvešćivanje pristupa. Prema mom opusu. Prema mrežama. Prema publici. Podsetila sam se da je moje bavljenje matematika višeg življenja. Verbalni aikido. Struktura trajne i dosledne promene. Univerzalni zakoni preobražaja. Promene koje nisu kozmetičkog niti fakultativnog tipa. Neka mala ispiracija. Neka usputna razmena na korzu. Nego duboka transformacija.

Na to me je podsetio moj učitelj. Koji mi je ukazao na važan princip Znanja koji sam u svom pređašnjem mrežnom životu narušila. A to je da se Znanje dešava spram zasluga. Da do njega valja stići. I da ono stiže kao nagrada za pređene puteve. Kada postanemo spremni za njega. Do svesnosti se ne može stići nesvesno. Volja se ne može razviti slučajno. Nevoljno. Niti se potencijal za delovanjem nekome može „dogoditi“. Dok vrti instagram. I bude privučen mojom fotkom. I insertićem izvađenog iz konteksta. Iz nekog šireg promišljanja. Danas mi je jasno da je najmanja jedinica moje poruke esej. Tekst u kojem razvijam neku ideju. Nekada su to dva-tri teksta u paketu. A nekada i cela knjiga. Ili barem dvočas Bepine nadolivanke.

U svakom slučaju… mehanička evolucija nije moguća. Čovekova evolucija je evolucija njegove svesti. A svest se ne može razvijati nesvesno. Bezvoljno. I neaktivno. Više puta me je podsećao Dušan. I naglašavao svaku reč. Da je dobro čujem. I zapamtim. Podsetio me je koliko su važni motivi. I da možemo da uradimo sve kako treba… ako su nam motivi upitni… bolje da ništa nismo radili. Kliknuo mi je i motiv koje me je u nekadašnjem procesu deljenja svega na mrežama vodio. Da svoje znanje pakujem u paketiće po svačijoj meri. Verovala sam da imam obavezu da ono što sam na svojim herojskim putešestvijima otkrila ili spoznala podelim sa svima kojima to može da ustreba. Da. Lepa hipi ideja. Međutim… evolucija se ne dešava mehanički. Podsećao me je Dušan. Nju valja zaslužiti. Za nju se dobro valja dati. U svakom smislu.

Do nedavno je samospoznaja tražila da napustimo svetovni život. I oca i majku. I karijere. I ekipu. I svoj grad. I sve. I celim bićem se posvetimo hodočašću. Sa neizvesnim ishodom. Danas ne mora baš tako. Ne mora se baš sve napustiti. Može se biti i od sveta. Ali ne i sa svetom. Što sam nedavno odgovorila mojoj dragoj studentkinji. Kada me je pitala kako da nauči da vodi isprazne razgovore. Kojima su ljudi toliko skloni. Osetila je da joj oni sve teže i teže padaju. O da. Na putu samo-posmatranja i samo-proučavanja… to je prvo iz čega se isključujemo. Isprazni razgovori. Kukanja. Ogovaranja. Bavljenjem poslovima drugih. Onoliko je naših poslova. A proces evolucije svakako nije neka fakultativna aktivnost. Sa kojom se flertuje. Od kusura vremena. I energije. I između dva prazna razgovora. I svakako se ne dešava bez ikakvih troškova i davanja. Dok vrtimo mreže. Ili gledamo neki prosvetljujući video pre spavanja. Direktno je proporcionalna sa našim davanjem sebe. Svog vremena. Energije. Novca. Koliko (se) damo… toliko nam vredi. O čemu sam pisala u mom književnom prvencu. U eseju Učenja od 20 krava.

I ne samo da se ne dešava tokom vrtenja mreža… nego može biti vrlo opasno. Jer pravila promene na različitim nivoima nisu isti. O da. Zajedno sa Dušanom… pažnju na deljenje mojih znanja mi je istovremeno skrenuo i Rambo… dok je čitao Nebesku mehaniku… da je potrebno da na vrata svog opusa stavim disklejmer… Ima ljudi koji spizde poslednji dinar u kafani, pa sutra nemaju djeci da daju šta da jedu, pa je važno staviti upozorenje – vrijedi samo za šamane, za one kojima je dragocjenija škola od uspijeha. E pa da. To upozorenje je vrlo važno. Shvatila sam. Moja matematika višeg življenja sa verbalnim aikidom nije za svakoga. Kao što joj i samo ime govori. Matematika višeg življenja namenjena je onima koji su rešili svoju matematiku osnovnog življenja. Pa ih nešto žulja. Doziva. Osećaju da postoji više. Dublje. Življe. I svakako je namenjena onima koji su shvatili da je džaba da ceo svet zadobiju. A duši svojoj da naude.

Reč kojom sam često opisivala moj opus je deštreberizacija. Namenjen je ne (nužno) onima koji su bili školski štreberi… nego životni štreberi. Odgovorni. Prema sebi. Svojim zadacima. Prema drugima. Svetu oko sebe. Oni koji su pročitali lektire. Uradili sve što su znali. A onda se zapitali da li je to sve od života. Koliko puta je mene moj učitelj podsećao da je moj zadatak da ne uradim zadatak. Dakle… to su kandidati za moje studente. Oni kojima je potrebna deštreberizacija. Kojima valja reći da ne moraju da urade sve zadatke. Kao ja kada sam se davnih godina hvalila Dušanu kako „čistim sneg“. Gde napada… ja počistim. A on me je podsetio da ne mora svaki sneg da se počisti. Da neke snegove valja ostaviti da ih otopi sunce. Na nekima se valja sankati. Neki su idealni za Sneška. A neki za uskočiti u njih i napraviti svog ličnog anđela. Da. Nekim ljudima je opet potrebna štreberizacija. Zatezanje. Španovanje. I u tom slučaju… ja nisam adresa na kojoj to mogu dobiti.

Ovo promišljanje ne može da prođe bez tri nivoa promene. Prvi nivo promene je ozdravljenje. Rekla bih i isceljenje. Da nismo onoliko pohabali tu divnu reč. Koja naglašava važnost da najpre budemo celi. Da zakrpimo brod. Što reče Rambo. Dakle… prvi zadatak nam je da identifikujemo gde nam kulja energija. I da te odlive zaustavimo. Počevši od praznih razgovora. Društveno prihvatljivih kukanja. Žaljenja na sve i svakoga. Tračanja. Da ne nabrajam. A kada ovo kuljanje zaustavimo… na redu je generativni nivo promene. U kojem počinjemo da generišemo nove forme. Da stvaramo. Pa polako ulazimo u novi mod. Generišemo li generišemo. Transformišemo bol u novu svesnost. Jer ne kukamo. Ne durimo se. Ne bacakamo se. A kada naše generisanje postane konstantno i konzistentno… hop… dešava se evolutivni skok. Jer… evolucija nije mehanička. Slučajna. Instagramska. Njome se valja pozabaviti. I to dobrano. Posvećeno. Celim bićem.

Što me dovodi i do mojih knjiga. U Nindži osvešćujem koliko su mi energije oduzimali koprcanje i borba. I umesto da popravljam neke druge svetove…skontala sam da je vreme da počnem da pravim svoj svet. Jer raj nije konfekcijska roba. Šapnuo mi je davnih godina Dušan. I ne nalazi se gotov. Dakle.. u Nindži se isceljujem. Izlazim iz borbi i koprcanja. I koristeći univerzalne zakone… stvaram svoj svet. Lepi moj Svet. U kome već skoro dve decenije živim. U Randevuu sa Muzama se bavim generativnom promenom. Stvaralaštvom. Ulazim mu u zlatnu nit. I razlažem ga matematički. U Nebeskoj mehanici prolazim više rasturanja svetova. Ali na novi… generativno-evolutivni način. Pa ih iz misli stvaram i rastvaram. I da.. u pravu je Rambo… Nebeska mehanika spada u domen više matematike višeg življenja. I može da zbuni one kojima energija kulja na sve strane. Koliko je neisceljenih ljudi… možemo da vidimo samo ako izađemo na ulicu. Dodirneš ih… a oni eksplodiraju. Da. Pravila promene na različitim nivoima nisu isti. Vrlo važan disklejmer. Shvatila sam. I zato sam rešila da insertiće iz svojih eseja više ne delim na mrežama. Jer su zaista neprikladan sadržaj. U pravu je bila Meta. Mreže će mi koristiti samo kao izlog. Da najavim da u mojoj butigi ima nešto novo. A ko bude zainteresovan… neće biti olakšavanja. Klika na link. Od moje publike… za njeno dobro očekujem da ukucaju barem 12 slova mog imena. I da odu na moj web sajt. Ili neka nastave lakšim putevima. Ja ne pozivam na lakši… nego na življi put. I to dodajem u disklejmer.

Ovu logiku prate i moje radionice. Prva godina Radionice jeste isceljenje i prvi nivo generativnosti. Aktivo samo-otkrivanje. Razumevanje zakona preobražaja… tokom svog putovanja. I usklađivanje spoljašenjeg ostvarenja sa umećem ispunjenja. Na drugoj godini… na herojskom master klasu razvijamo generativnu svesnost. Neophodnu za svesno stvaranje. I polako prelazimo na evolutivni nivo. A od nedavno… razvijamo i treću godinu. Iz plusa u plus. Nazvali su je moji studenti. Čista evolucija. Pa bi se moj opus mogao nazvati i… od revolucije… do evolucije ;).

Nedavno me je pozvala jedna mlada žena. Želela je da kupi Randevu sa Muzama. Eh. Od svih mojih knjiga… izabrala je baš onu koju nemam. Našalila sam se. Što je nju okinulo na razradu ideje. Uvek bira ono što nema. Ono što je najteže. Nemoguće. Najskuplje. I vrlo je ponosna na to. Razvijala je temu. Pokušala sam da je preusmerim na ono što ima. Na Nindžu. Koji bi svakako bio pravo štivo za nju… u ovom trenutku. U tolikim je borbama. Otporima. Međutim… nije želela ništa drugo do nemogućeg. Nepostojećeg. Setila sam se sebe. Kako sam i ja nekada birala ovakve iznurujuće i jalove opcije. Verujući da se na taj način sa životom dogovaram da dobijem najbolje. Da “držim visoke standarde”. Koliko nam ovako energije kulja. Dokle god je ova mlada žena ponosna što je tako komplikovana i skupa… moj opus joj ne može pomoći. Potrebno je pet godina posvećenog bavljenja… takoreći hodočašća… da stigne do tačke u kojoj se ne bori sa životom. I u kojoj bi njen odgovor bio DA. Ono što je u zakonima preobražaja čudesno jeste što zaista može da joj se desi „prosvetljenje“. Istog trenutka kada počne da govori DA. Da oberučke prihvata rešenja koja joj život nudi. Umesto da insistira na teškim i komplikovanim. Jedini „problem“ je u tome što ne veruje u tako jednostavna rešenja. Nego u komplikaciju. Što i jeste uzrok njene borbe.

Odgovor je DA. To je tako velika tačka. Kad sa radošću prihvatamo ono što nam život donosi. Koliko nam to energije štedi. Koliko nam ostaje prostora i vremena. Koliko je to velika filozofija. Ali i veliki put. Pomislila sam. Baš kao što sam ja prihvatila hakovanje naloga kao nenadanu sreću. I od nje načinila toliko dobroga. Čitav novi đir evolucije.

Nekoliko dana nakon telefonskog razgovora sa “komplikovanom i skupom” ženom… čekala me je kruna prve godine radionice. Na kojoj mi je dominantan utisak bio upravo taj. Da su svi moji studenti u miru sa životom. Da se ne bacakaju. Da prihvataju. Što ne znači da ne menjaju ono što mogu da promene. Jer stvaranje se dešava upravo iz usmeravanje ove energije… koju bismo ranije utrošili da prevrnemo svet da dobijemo ono što nam ne dolazi… u ono što nam je život doneo. U tom procesu razvija se i poverenje u život. U ljude. U ono što nam dolazi. I da.. poverenje se takođe razvija na svakom koraku svog puta.

Tog vikenda sam otvarala i drugu godinu radionice. Na kojoj se bavimo generativno-evolutivnim nivoima promene. Pričala sam o ranama i darovima. Ranovi i dare. Izlazilo je bezbroj puta. Umesto Rane i darovi. Ranovidare. Dok nismo skontali koliko je dobra ova kovanica. Ranovidare. Prvi je korak na putu evolucije. Nema greške. Ni lapusa. Od ranovidare… preko generisanja novih načina… do evolucije. U maniru deštreberizacije. Za one kojima je deštreberizacija potrebna.

Ovu priču završiću divnim projektom. Za koji sam tek neki dan skontala koliko je evolutivan. Već nekoliko godina smo o njemu pričali. Moj frizer, Virtuoz i ja. Ideja je bila da u nekon našem divnom ambijentu Virtuoz svira svoju prim tamburicu. Goran da me šiša inspirisan Virtuzovom muzikom. I to je to. Projekat u kome svako od nas troje hrani svoju dušu. I u kojem smo svi ravnopravni. Svako je svoj. I jednako važan elemenat zajednice. A najluđi deo projekta je taj što nas troje zajedno imamo 180 godina. I još uvek nismo odustali od ovako slatkih šašavih ideja. I ne samo da nismo odustali… nego se na njih svim srcem ložimo. Htela bih da dodam da je Virtuoz sa svojim muzikom uvek bio vrlo izbirljiv. Svirao je samo ekipi koja mu se dopala. Koja je morala dobro da zasluži njegovu muziku. Baš kao i Goran. Koji nikada nije bio na glavnoj džadi. Nego si do njega morao da stigneš. I tako… umesto da maštamo o nekom velikom grande Kombank nastupu… nas trenutno najviše loži ovaj naš projekat. Za čisti ćejf. Nas troje. Fini ambijent. Cigu-ligu.Štri-štric. Eto to je za mene evolucija. Toliko je sveobuhvatna. Sadrži i ljubav. I svesnost. I prihvatanje. I razumevanje. I povezanost. I igru. I stvaranje. I jasnoću da pripadaš. A da si opet tako svoj.

Ranovidare. Pa generisanje. Pa evolucija. Uz deštreberizaciju. Od srca hvala hakerima na ovim novim realitetima. Ihaaaaj.

Beograd, 21. februar 2023.