Should I stay? Or should I go?

Koliki je ovo april bio. Majko mila. Moj mesec. U kojem sam se otvorila za susrete sa bliskim mi ljudima. Sa lepim mojim svetom. April koji je bio tako šaren. Ne mnogo topao. I sunčan. Kako nas je poslednjih godina navikao. Ali sa aprilom se ionako nikada ne zna. Za ovaj rođendan podario mi je sneg. Sneška belića. Zajedno sa cvetanjem trešnje. Bio je i Uskrs. I skok u zavičaj. Na moju Amazonku. Da bih se srela sa sestrom mi Cokom. Sa prijateljicama. U davnim godinama najbližim. Nuh.. geografijom i godinama različitih interesovanja nešto malo udaljenim. Ipak… duboko povezanim ljubavlju. I sporazumevanjem na treptaj. Poslednji dan Aprila odavno je rezervisan za Eminu i Draganovu svadbu. I pozivom da u funkciji tetke učestvujem u ovom radosnom i važnom činu. I blagosiljam početak nove posvećene epohe u životu naše „male“ Eme.

Nepredvidivi aprilski dani… koje je dodatno zakuvavala i eklipsa… i onoliki dogovori i susreti.. načinili su da ovaj mesec bude čist rokenrol. Pored već punih i isplaniranih dana… desilo se i toliko toga neočekivanog. Kuma Duška je stigla iz Bona. Sneža sa kojom kužim život doleta je iz Milana. U Beograd. A onda i u Sombor. Neko moj je doktorirao. Objavio knjigu. Monografiju od nacionalnog značaja. Rođendani. Ovnujski & bikovski. Koncerti. Predstave. Hvala Životu. I dinamičnom životu beogradskom. Kapije Beograda otvorile su se i mojoj bratanici Ani. Koja je godinama bila van Srbije. I van mog domašaja. A tu je naravno i Radionica. Herojski svet sa svojim temama. U burnim danima nešto intenzivnijim. I onoliko zahteva lepog mog sveta… sa svih strana. Tek danas shvatam koliko me je Nebeska mehanika počastila svojim kišnim danima. Zbog kojih smo dva puta pomerili Sakura party. Proslavu deset godina Radionice. Namenjenu okupljanju herojskog sveta. Četrdeset generacija naših divnih, ljubavnih, snažnih i plodonosnih razmena. Ideja je bila da uživamo u svim našim cvetanjima. Buđenju iz zime. U radosti svesnog življenja. Pa sam rešila da naš Sakura party pomerim za neki drugi termin. Topliji i sunčaniji. Možda kada trešnjin cvet naraste do trešnje.

Vremenom sam naučila da i od supera mogu da se umorim. Onemoćam. Da nemam više kapacitet da primim ni reč. Prvo povlačenje napravila sam u zavičaju. Na Uskrs sam se sklonila od svih. I osamila se na Amazonki. Na mom kanalu. Bosonoga. Što je već moja lična ekstaza. I prvi nivo isceljenja. Sa šumskim dnevnikom. Sklonila sam se od uskršnjih trpeza. Ionako ništa od klasične praznične hrane ne jedem. Decenijama. I dodatno me smara da po milioniti put objašnjavam da to nije moja hrana. Isto kao i da domaćinima zadajem zadatke da za mene prave poseban meni. Takoreći obrnut od standardnog repertoara. Da nabrajam šta sve ne jedem. Meso. Ribu. Šećer. Brašno. Jaja. Pavlaku. A šta jedem? Pitaju me. Ah… Odo’na Amazonku.

Najdivniji i najsnažniji utisak Aprila je što se moja sestra Coka vratila u život. Nakon dve godine duboke depresije. O čemu sam pisala u prošlom tekstu. O pripadanju. O tome koliko mi je pala kamenčina sa srca. I koliko ju je pripadnost ljudima koji imaju sličan problem iscelio. Zajedno sa pravom terapijom. Živeo Litijum. I doktorka Nedić. Poželela sam da u znak zahvalnosti istetoviram simbol Litijuma. Li 3. Nije ni čudo što se u periodnom sistemu nalazi odmah ispod vodonika. A iznad natrijuma. Vikipedija kaže da je to vrlo lak metal. I da ima najmanju gustinu među svim čvrstim elementima. Da… potrebna je lakoća litijuma da rastvori neke gustiše. I težine. Koje naročito osetim u ravičajnim mi somborskim atarima.

I dan po aprilski dan… osećala sam da se umaram. Da se svakoga dana sve više pretežem. I da nije dovoljna noć da sve doživljeno metaboliše. Unutri. Zabeleženi susreti u kalendaru… umesto da me raduju… počinjali su da me brinu. Nerviraju. Ljute. Što mi je jasan pokazatelj da sam pred pregorevanjem. Kada svako pitanje doživljavam kao da mi neko kida auru. Što je znak da mi je energetski omotač vrlo tanak. I da zahteva zgušnjavanje. Da. Može se pregoreti i u svom lepom svetu. A ne samo u korporativnom militantnom mučeništvu. Naročito od mnogih dubokih i intimnih razmena. Koje zahtevaju naknadno bavljenje. Promišljanje. Rasplitanje. Pisanje. Da ne kažem follow-up. Događaji su krenuli da se multiplikuju. Čekali su me brojni susreti. Eventi. U tom energetskom padu… činili su se kao gromade. Mnogoljudne. Za koje baš i nisam imala snage.

Osvestila sam i koliko mi savremeni ljudi danas komuniciramo. Koliko odnosa imamo. Kažu da su naši preci komunicirali sa ukupno pedesetak ljudi za celoga života. A vidi nas. Kažu da za nedelju dana komuniciramo koliko su naši preci za ceo život. I onda se čudimo šta nam se dešava? Odakle simptomi novog doba? Odakle pregorevanje? Pa odatle što naša svest još nije evoluirala koliko i tehnologija. Što tih milion razmena valja i isprocesuirati. I što svaka razmena… ma koliko nam se mala činila… na nas ostavi utisak. Prenese poruke. Koje valja obraditi. Razumeti. Povezati. I u naravoučenije prevesti. Upravo zato i pišem ovo promišljanje. Znam da mamo iste zadatke. Podsetila sam se da je 70% plana = 100%. Možda bih u ovo brzo vreme… u sezoni eklipsa taj broj smanjila na 60%. Da ostavim životu da se i on iskaže svojim kapricima.

U tim mnogim razmenama… desilo se da sam zahtevima sveta otvorila i svoj sveti dan. Ponedeljak. Moj Šabat. Koji mi služi upravo za regeneraciju. Za punjenje. Za sumiranje nedeljne radionice. I cele prethodne nedelje. I otvaranje nove. Ah. Da. To je poslednja tačka moje zaštite. I moje brige o sebi. Moj ponedeljak.

A kako je unutra…tako je i spolja. Pa se odjednom moj atelje… moj hram… u kojem posvećeno negujem čistotu po svim nivoima… pretvorio u Vudstok. Dan nakon Vudstoka. Domaćica kuće…. moja mila Vilenjakinja… koja mi pomaže da sve bude čisto i cakum-pakum se otkazala. Odjednom su i ormani postali kritični. Kristalni pokazatelj našeg stanja. Množina svega. Nesređenih misli. Emocija. Utisaka. Otelotvorenih u razbacim stvarima. Sve mi se razbacalo. Od neimanja pojma šta da obučem. Na ćudljive prolećne dane. A hram se brzinom svetlosti pretvarao u Vudstok. Kod mene to sve ide vrlo brzo. I intenzivno. Odmah se sve očitava. Instant karma. Zahvalna sam na tome. Što trenutno znam gde su mi propusti. I šta mi je činiti.

Povrh svega… kao trešnje na ovoj torti od mnogih nabacanih i neizbrušenih dragulja… javile su mi se Muze. Da. To je sunčana strana ove kreativne zbrke. Svi ti susreti. Razmene. Duboke teme. Inspiracija. Na tri velika platna. Na kojoj sam beskrajno zahvalna. I koju smatram velikom Milošću. Herojski svet krenuo je da me sa svih strana doziva da napravim priručnik, knjigu, radionicu… koja će se baviti osvešćivanjem, ozdravljenjem i oplemenjivanjem rečnika. Na širem nivou. Ne samo za lepi svet. Nego na nacionalnom nivou. Poziv sam čula. Poslednjih deset godina sam intenzivno svesna koliko je važno da iscelimo rečnik. I onolike uvide koje smo sakupili tokom deset godina Radionice. I tokom mojih decenija bavljenja rečima. Temu sam zaprimila. A Muzama šapnula da mi daju još koji dan. Da ispratim April. I onda su one na redu. Javilo mi se još nekoliko velikih… blokbaster tema. Od kojih su me svrbeli prsti. A bogami i živci. Želeći da se izraze.

Milost… ako je ne dočekamo spremni… postaje nemilost. I to nimalo prijatna. To je tačka sa koje kreće proces transformacije. Kada osećam da razmene počinju da me crpe… a onda i ljute… umesto da me raduju. Sa svojim Muzama već dugo drugujem. I jasno mi je kakav im je ambijent potreban. Čist. Atelje. Hram. Neuznemiren prostor. Slobodan izraz. Bez utišavanja sebe. Kako bi mogle da se izraze. Bez uklapanja. Dogovora. Bez ideje da me se čeka. Da mi sat otkucava. Da se od mene nešto očekuje. Da budem domaćica. Ljubavnica. Sestra. Tetka. Bilo šta. Osim one koje stvara. Naročito kada mi se javi nekoliko Muza. Koje se međusobno natpevavaju. I kada stvaram na tri velika platna. Jedno sam najavila. Pojmovnik reči i izraza po meri savremeng čoveka. Iliti Bepin verbalni aikido. Druga dva su još u embrionalnoj fazi. A samim tim… valja da im napravim materični ambijent. Od sveta neuznemiren. U kojem će moći da se razvijaju. Rastu. I dobijaju moju punu pažnju.

Na tački ključanja moje pretegljenosti… rasprostrosti na bezbroj strana… naravno da je krenuo da proključava moj frust. Da me obuzima napetost. I osetljivost. Osećaj da ne mogu da primim više ni jedan zahtev sveta. To je tačka koju u herojskom svetu zovemo A sad je bilo dosta. Vreme je da primenim svoja znanja. Šta smo ono imali profesorka? Iz svesti mi je iskočila karta iz Oshovog špila. PREPOROD. Govori o procesu transformacije. Koji počinje jagnjetom. Nastavlja se kamilom. Pa lavom. A konačni arhetip transformacije je dete. Proces počinjemo kao jagnje božije. Na čija pleća svet polako dodaje. I dodaje svoje zahteve. Dok se ne nađe u pozi kamile. Onog trenutka… a sad je stvarno bilo dosta… osećala sam se kao kamila. Čije su sve četiri noge poklekle pod teretom. I tada sam se pretvorila u lava. Kao sa MGM najavne špice. Znala sam da je važno da se ovom procesu pustim. Da budem ljuta. Da sikćem. Da osvestim i zaštitim svoje granice. Kao moj Srećko. Kada frkće. Ili se zatvori u orman. I ne da da mu se priđe. E tako sam ja pustila sebe da ričem kao lav. Tih dana sam čak slala i stikere lava koji baš i nije milostiv. Frrr…. Nek se zna.

Razgovarala sam sa Majuškom. Sa kojom sam prošla onolike duboke procese. I sa kojom komuniciram i telepatski. Decenijama. Nuh… ovaj put mi je trebala verbalizacija. Podsetila me je ključne reči. POTREBE. Dešava se konflikt POTREBA. Prevela sam ga na konflikt trebovanja. Svideo mi se izraz. Najpre sam pustila svoju uzburkanu divljinu da se izrazi. Malo da riče. I sikće. U kombinaciji. Što mi je već donelo olakšanje. Neku vragolastu nasladu u tom pražnjenju. I vratilo osmeh na lice. Naše divlje biće upravo nam i skreće pažnju. Da želi da ga uvažimo. Da mu je pun kofer agendi. I zrihtanosti. Potom sam sva ta… šta sve neću… ne mogu… ne želim… šta mi smeta... prevela u šta mi je potrebno? Šta želim? I to je esencijalan deo. Da. Lav. Njegova rika. Odnosno prevođenje iz neću… u hoću. Stvaranje se dešava u želim. I hoću.

Moj mili mačor Srećko je vazda najbolji pokazatelj mog odnosa sa samom sobom. Kada sam dobra i blaga sa sobom… naš odnos je fantastičan. I on je mila maca. Prede dok vežbam. Plešem. Pišem. Kuvam. Spremam. Nuh… kako krene gužva u šesnaestercu… on počinje da se sklanja. Zatvara u orman. Da se ljuti. Frkće. Da… znakovi su na sve strane.

Svoj novi vizni režim iskomunicirala sam najpre najbližima. Virtuozu… da me neko vreme ne čeka na kafu. I na jutarnje vežbanje. Jer mi treba dug neprekinut cug. Bez ideje da me se čeka. Bez da pratim sat. Telefon. Dogovorili smo se da se u ovom stvaralačkom periodu čujemo samo po mojim pozivima. I to nikako pre podne. Možda tek uveče Da zna da sam dobro. Ah. Kakva divna blagodet biti sa muškarcem koji ovo razume. Što je u meni probudilo novu ljubav. Možda ne stopostotnom prisutnošću. Ali u svesti… da. I u njemu je to probudilo novu inspiraciju. Kaže. Pa je krenuo da se još više bavi svojim stavaralaštvom. Sviranjem. Vežbanjem. Biciklanjem. Renoviranjem stana. O tome se radi. Lepo je što si tako disciplinovana. Kaže. A ja ne odolim da izmudrijašim. Da nisam disciplinovana. Nego posvećena. Da imam poziv. A disciplina je samo posledica. Velika tema.

Napisala sam pismo mojoj dragoj Gošćici. Koja je tih dana trebala da mi dođe. Izlistala sam potrebe. Sve kojih sam se setila. Koje nekom mogu da zvuče uvrnuto. I šašavo. Ali su moje. Moj su hleb nasušni. I za njih je važno da se nikome ne izvinjavamo. Pravdamo. Od toga se naše biće smanjuje. U ovom periodu, potreban mi je jutarnji mir. Tišina. Bez dobro jutro. I jutarnjeg osmehivanja. Bez kako si? Bez hoćemo li kafu? Doručak? Bez da sam domaćica. Tetka. Ovaj put sam isključivo pisac. Gostim sebe. I svoje muze. Atelje i hram važno je da budu cakum pakum. I neophodni su mi čistoća i red… da bih mogla da poređam sve songove muza… na nekoliko platana. I oko frižidera neću da mislim. Kuvaću… ili neću. Ne znam. Nemam kapacitet da budem domaćica. Da radim nabavku. Da mislim o našim obrocima. Svaka će valjati da se postara za sebe.

Naravno tetkić. Složila se moja Gošćica. I ona ima svoje potrebe. Čeka je angažman od nekoliko dana. Biće zauzeta po ceo dan. Sve jasno. Ipak se nas dve volimo i poznajemo preko tri decenije. Pao mi je još jedan kamen sa srca. Lav se polako transformisao u Pipi Dugu Čarapu. U neodoljivo dete. Koje jasno zna šta želi. I koje to traži na neodoljiv način. To je ta svest koja regeneriše. I isceljuje. Tama koja postaje svetlo kada se sećamo. Ko smo? Šta smo? Šta nam je važno? I kada imamo herca da se za to založimo. Čak iako svetu deluje potpuno šašavo. Upravo je naša šašavost… pokazatelj neuklapanja u opšte tokove. U svet. I upravo ona predstavlja našu jedinstvenu energiju. Našu autetničnost. Iz koje stvalaštvo nastaje. Da… kaprici Muza su svetu često nepojmljivi. Nuh… nije naše da se uklapamo. I izvinjavamo za svoje odstupanje.

Stižem i do moje omiljene latinske izreke. Kojoj celoživotno težim. Blago u činu. Rešeno u načinu. Potreban je ceo ovaj proces… da bi se iz frusta izrodila rešenost. I blagost. Da se desi PREPOROD. Kamila pod teretom mnogih tovara nije u stanju da bude ni rešena. Ni blaga. Jer bi lipsala.

Čim sam napisala mojoj Gošćici pismo… Muze su mi odahnule. I shvatile da nameravam da ih lepo zaprimim. Tog prvog jutra koje sam podarila sebi i svom stvaralaštvu… stigao mi je Veliki Tok. U dahu sam otkucala deset… pa još deset strana Pojmovnika po meri savremenog čoveka. I skicirala mnoga njegova poglavlja. Podarena sam Vizijom. Jasnoćom. Ovim grande projektom. Koji doživljavam od nacionalnog značaja.
Ovog meseca sam se naročito bavila rečima. Tri radionice na tu temu. Jedna uživo. I dve onlajn. One su i iznedrile ovaj grande projekat. Koji me najsnažnije doziva. Pojmovnik po meri savremenog čoveka. U kojem se bavim i rečima koje smo naučili da govorimo tako lako. Bez prethodnog promišljanja. Naravno da sam tu. Kažemo olako. Čak i patetično. A upravo su to reči koje čine da stignemo u fazu kamile. Zato što… n a r a v n o d a s m o t u . Ništa se ne podrazumeva. I niko. Nepromišljena fraza koja sklanja naše granice. Naša vrata čini večno otvorenima. A potrebno je nekada otići iza zatvorenih vrata. Daaaa. Nismo uvek tu. Nekada smo potrebni i na drugim mestima. To je priča o granicama.

Danas se toliko priča o granicama. Jedni su naučili da su naravno uvek tu za druge. Drugi su naučili da su Bogomdani. I da je ceo svet naravno tu za njih. I sa mreža odzvanja tema granica. Moje granice. Koliko puta čujem. Naročito kod mlade garde. Svi znaju svoje granice. I nemaju nameru da ih prekorače. U tolikim uspostavljenim granicama nema ni malo prostora za interakciju. Za međudržavni prostor. Mesto gde se možemo sresti. Kao plava i braon. Sećam se kad smo na časovima glume kod Vanje Ejdus… imali zadatak da igramo boje. I da pratimo šta se iz njih dešava. Iz plave i braon ništa nije moglo da se desi. Svako je neuznemiren sedeo u svom svom svetu. Trebala je neka narandžasta.. neka crvena… da ih spoji.

Što me vodi do Čerčila. I njegove misli da ko do tridesete nije bio komunista… taj nema srca. A ko je posle tridesete ostao komunista… taj nema mozga. Koja mi je vrlo primenjiva i na temu granica. Ko najpre makar malo ne pređe svoje granice… i jasno ih čuva… taj nema srca. Ostaje u komfornoj zoni. Kako bi se današnjim slengom reklo. Da bismo znali šta jesmo… moramo da znamo i šta nismo. U procesu transformacije… to bi bio arhetip kamile. Ali ako predugo ostanemo pretovareni kao kamila… ima da nas nema. I zato je tu lav. Koji nas čuva. Brani. Uči da budemo rešeni u činu. Da znamo šta nam je važno. Šta se daje. A šta se ne daje. Još jedna velika tema.

Nedavno sam se srela sa jednom mojom Dušicom. Koja je prolazila radionicu pre dosta godina. Lavica. Velika davalica. Pričale smo o lepoti davanja. Rođene sa srcem na levoj strani. Ona me je podsetila da ima nešto što se i ne daje. Nekada bih dala moj potpisan primerak Nindže. Koji je sav ispodvlačen. Koji je moja svetinja. Kaže. Ali danas to više ne radim. Nego dođem kod tebe. Pa kupim knjigu. I poklonim je. Ili ih spojim sa tobom. Kako koga. Po zasluzi. Počela sam da se smejem. Sebi. Dala sam poslednje komade Nindže. Mog Prvenca. I ostala bez ijednog komada. Sa uverenjem da će mi ga ljudi vratiti. Posle sam ga otkupljivala sa Kupinda. Više ne dajem poslednji komad Nindže. Da. I više ne dajem svoj krevet gostima. Što sam nekada tako lako činila. Moj krevet. Moja šolja. Moja knjige. Zatvorena vrata. Da. Povezala sam srce i mozak. Rekla bih. I dalje sam sklona prelaženju svojih granica. I ne žalim se. Mnogo je ljubavi u tim razmenama. Nuh… valja imati granicu i u prelaženju granice.

Kruna ovog božanstveno intenzivnog Aprila bila je Emina i Draganova svadba. Srce mi je puno zbog njih dvoje. I njihove tako lepe ljubavi. Mlade a već svesne. Duge a sveže. Ljubav i zajednički ciljevi. Nežnost & mudrost. Volela sam kako su veliki. Kako su osmislili i sproveli svoj svadbeni parti. Na obroncima Fruške gore. Sa pogledom na Novi Sad. Toliko lepog i elegantnog sveta. Božanstvenog aprilskog dana. Poslednjeg dana Aprila. Koji ih je počastio Suncem. Razigranim oblačićima. Tek da prošara nebo. I napravi im čudesan ambijent. I za pamćenje. I za fotkanje.

A srce mi je puno i zbog Eminih roditelja. Mog brata Saleta. I njegove Zite. I celog njihovog osebujnog plemena. Koje se decenijama tako lepo druži. I drži. Stalno se nešto slavi. Pa vazda imaju razloga da slave. Oni su mi pokazatelj koliko život nagrađuje one koji ga slave. Do ovog svadbenog partija… stasala je već treća generacija ovog plemena. Deca. Unuci. U slavljima učestvuju od bebećih dana. Do fajronta. Peva se. Đuska se. Slavi se. Na veliko. Radi se. Postiže se. Baš su Ekipa. Podržavajuća.

Bili su tu mnogi dragi ljudi. I moje školske drugarice. Tih dana najbliže. Sandra i Goci. I njihovo pleme. Baš smo se voleli. I divno proveli. Pevali. Slavili. Radovali. Moj somborski lobi smestio se na Fruškoj. U apartmanu Zmajevo gnezdo. Nadomak partija. Da se na miru provedu. Prespavaju. I izgotive ceo događaj. Mnogo mi se svidela ideja Zmajevog gnezda. Javila mi se i Majuška. Da mi kaže da su mi vrata njihovog doma otvorena. Da mogu i kod njih da prespavam. Da mi se baš raduju. Divno je znati da imam mnoga otvorena vrata. Ipak… moj plan je bio drugačiji. Sa sobom i sa Muzama sam se dogovorila da prvi maj otvorim radno. I da sve naredne slobodne dane posvetim svom stvaralaštvu. Što znači od svitanja. Od pre pet… pa dok Muze žele.

I kao prava tetka… uživala sam u radosti Mladenaca. U njihovim lepim svetovima. Kako su veliki. A mladi. Kako se vole. Nepretenciozno. A vidljivo. Uigrano tokom prethodnih šest godina. A opet tako puno entuzijazma. Mudrog. Uživala sam u čarobnom ambijentu. Pesmi. Igri. Svemu. Da bi me oko devet sati sustigao umor. Spopao neki nemir. Neizdrž. Razmišljala sam šta mi je činiti. Moji Somborci su insistirali da ostanem. Da spavam u Zmajevom gnezdu. Koje je tada već počinjalo da me ježi. Hajde… ostani. Ne zezaj. Pa nećeš valjda TI prva da ideš. Jednom je Emina svadba. Majuška je potvrđivala da me čekaju. Samo pređem Most… i čeka me krevet. Pa ujutru neka se polako vratim u svoj ritam. U pola 11 imala sam poslednji Soko. I još malo vremena da odlučim da li da se elegantno vratim u Beograd…. blagovremeno legnem. I otvorim maj onako kako sam se sa Muzama i dogovorila. Ili da poslušam dozivanje ekipe. Should I stay? Or should I go? If I go… it will be trouble. But if I stay it will be double. Prašio je Clash u pozadini moje svesti. U sred tuluma oko mene. Da još jedan dan USKRATIM sebi za moje jutro? Za pisanje? Da se vraćam 1. maja? U opštem toku. U gužvi. Sa svim ljudima koji idu na tradicionalni prvomajski uranak. Ah. Ove činjenice su me već ježile. Decenijama sam van opšteg toka. A u ovom energetski ne baš ful trenutku… on mi baš nikako ne bi godio. Buka sveta i šapat Muza nalaze sa na obrnutim stranama.

Vreme je curilo. Imala sam još pet minuta… da odlučim to stay? Or to go? Dok su mi sa svih strana stizali povici… OSTANI. Rekao je Sale. OSTANI. Rekla je Zita. A torta? Uh…ne torta. Morala bih da počnem da pijem da izdržim. Reč.. IZDRŽIM dala mi je novi bljesak svesnosti. Da. Bilo bi to IZDRŽAVANJE. TRPNJA. USKRAĆIVANJE. Od sebe. Od zaveta Muzama. Od pisanjaa. Uz istovremeno trovanje. Alkohol. Pušenje. Da bih izdržala. Na moj trenutni umor. Pretegnutost. Osetila sam da u ovakvim trenucima može i da se rikne. Kada se ovoliko pređu granice svog bića. Jasno mi je bilo da je ovaj moj nemir hamletovsko pitanje. Biti? Ili ne biti?

Oni ne znaju da sam ustala u pola pet. Oni ne znaju moj April. Oni ne znaju sve ovo što sam sada vama ispričala. OSTANI sa nama u Zmajevom gnezdu. Vikali su. Osećala sa da bi mi trebalo nedelju dana da se od Zmajevog gnezda oporavim. Bez daljeg objašnjavanja rekoh.. IDEM. OSTANI. IDEM. Naklonila sam se. I otišla. Pozvala sam taksi. A na poslednji soko u aprilu sam stigla u pet do deset. Nije bila gužva. Ah olakšanja. Mogla sam da dremnem i u tih pola sata. Do Beograda. Da utrčim u taksi. Kao Pepeljuga? Da stignem pre ponoći? Načula sam neki glas iznutra. Koji me je zezao. Što sam prva otišla. I pre svih beba. Koje od prvih dana ostaju do fajronta. Ja koja sam uvek ostajala do kraja. Sada sam prva pobegla sa partije. Toliko sam bila iznemogla… toliko i puna i prazna… da mi je bilo svejedno.

U krevet sam stigla pre ponoći. I utonula u san. Ah. Koliki je ovo April bio. Da. Treba mi vreme da ga metabolišem. Unutrim. Sve te divne događaje… da prevedem u doživljaje. Svetlo da osvetlim. I zapamtim. Za vjeki vjekova. A tamu da osvetlim. Osvestim. Da se desi PREPOROD. Sa Muzama da se družim. Da otvorim čist beli Maj. Na tri velika platna. Probudila sam se prvog maja. Odmorna. Čista. Čila. Svesna hamletovskog pitanja. U toj naizgled „maloj“ dilemi. Should I stay? Or should I go? Zadovoljna što sam stigla kući. Cvrkutalo mi je biće. Zajedno sa horovima ptica. U mom domu. Ateljeu. Hramu. U Beogradu. Koji je takoreći prazan. Miran. Nema buke. Šumova. Sva buka je otišla u prirodu. Na uranak. Sunce sija. Ptičice cvrkuću. Srećko se umiljava. Prede. Zadovoljan je. Atelje mi je čist. Picnut. Miomirisan. Muze đuskaju u ritmu cvrkuta ptica. U ritmu mog kucanja. Koje ne prestaje. Već deseti sat. Sa jednog velikog platna. Na drugo. Javila mi se nova Vizija. I mogu da je vidim i čujem tako jasno.

Telefon je na novom starom režimu. Ne na tihom… nego na avionskom. Jer… letenje je u toku. U drugoj je prostoriji. Nisam ga uključivala. I vrlo sporadično ću ga uključivati. Samo kad mi nešto baš ustreba. Zahvalna sam Virtuozu što mi ljubav iskazuje prihvatanjem. Mojoj sestri Coki. Koja je uvek kapirala moja nestajanja. I osame. Svima vama koji razumete moje ritmove. Zvanično objavljujem majski post od beogradskih restoranskih susreta. Koje obožavam. Volim da hranim prijateljstva na taj način. Nuh… u maju kuvam za sebe. Pravim novi nutricionistički program. Za vikend se spremam na Jandalu. Božanstveno imanje na obali Dunava. Koje izgleda kao druidska slikovnica. Na plesni ritrit. Mesto punjenja mojih baterija. Na međućelijskom nivou. Čeka me tri dana plesa. I dubokih urona. Sa omiljenom učiteljicom Jup. Na čiji sam se Residencial blanko prijavila. Bez da sam znala temu. Vreme. Znala sam da idem. Čeka me i plesno pleme. I prilika da vežbam moje nove granice. Maj posvećujem sebi. I svom stvaralaštvu. Naravno i postojećim radionicama. Koje su radost, inspiracija i punjenje mog života. Sakura party se nije desio. Sačekaćemo da trešnjin cvet sazri do ploda. Pa ćemo da pravimo Cherry party. I nećemo slaviti samo naša cvetanja… nego i onolike sočne plodove. To bi bio već novi nivo. Slastan. I seksi.

Božanstven vam Maj želim.

Beograd, 1. maj 2023.