Svedok

Temu svedoka… prvi put mi je eksplicitno pokrenula Saša. Kad sam bila kod nje u NY. A ona mi rekla koliko joj znači što sam došla. Da joj budem Svedok. Da svedočim njenom američkom snu & javi. Koje je živela. A koju većina njenih najmilijih nije doživela. Kako živi. Kakav joj je dan. Gde spava. Kako joj se skoro svakoga dana u NY izvode dela. Kompozicije. U najznačajnijim dvoranama. U ovom gradu… ti si nešto najstarije u mom životu. Objasnila mi je. Istorija našeg druženja starija je od njenog američkog življenja. Ja sam bila njen svedok. I spona između nekoliko njenih svetova. Svedok Saše somborske. I novosadske. I njujorške. Kroz prostor i decenije.

Temu svedoka sam i sama dobro poznavala. Ali je do ove njujorške spoznaje nisam u reči obukla. Iz rodne kuće i rodnog grada sam otišla nakon srednje škole. Tata Duško se činio nezainteresovan da dođe i vidi kako živim. Što mi je prvih godina odgovaralo. A kasnije je počelo i da mi smeta. Nekada me je i bolelo. Što nije imao radoznalosti da dođe. I vidi kako živim. I šta radim. Koliko puta se ova tema pokrenula na radionicama. Mnoge moje heroje je isto ovako bolelo što njihovi roditelji nisu našli načina da dođu u Beograd. Da vide stan koji su kupili. Svojim trudom i zalaganjem. Da im vide komšiluk. Pogled sa prozora. Da udahnu dah njihovog života. To mi je uvek bilo vrlo čudno. Ta neradoznalost roditelja da svedoče životima svoje odrasle dece. I njihovim postignućima. Bez namere da je sada razrađujem. Samo ću je konstatovati.

Na još dublji način… značaja svedoka postala sam svesna na Karipskom moru. Dok sam bila Mala od palube na kruzeru Glori. Osećala sam se kao Marija sa onoga sveta. Okružena onolikim različitim ljudima. Iz celog sveta. Uglavnom iz Jugoistočne Azije. Filipini. Indonezija. Malezija. Indija. Okružena uniformama. Panamskom zastavom. Hijerarhijom. Housekeeping industrijom. Onolikim morem. Beskrajnom plavom. I potpunim odsustvom crvene. I svega što je u mom životu do tada postojalo.

Da li se ovo stvarno dešava? Ili sanjam? Ili sam sa one strane života? PItala sam se često. Jedini svedok da sam živa bila je Milja. Koja je tada već bila iskusna morska vučica. Sa Miljom sam razgovarala na maternjem jeziku. O našim temama. Gradskim. Velegradskim. O knjigama. O ljudima. O životu. Zahvaljujući Milji znala sam da ono moje tamo daleko postoji. Da ga nisam izmislila. Dok smo tako po stoti put kružili nepoznatim svetovima. Okruženi onim plavim beskrajem. Uniformama. Amerikancima nižeg srednjeg staleža sa Floride. Mojom housekeeping ekipom iz Jugostočne Azije. I panamskom zastavom broda Glori.

Tema Svedoka mi je ovih dana stigla na velika vrata. A najintenzivnije sam je osetila sa Virtuozom. Bezbroj puta okinuta rečju partner. Koja je danas postala tako uvrežena. Opšta. I koja me redovno  okida. Tako mi je biznis-lajk. Tako u njoj ne osećam susret dve duše. Što je meni esencijalno. Ko si ti meni? Pitala sam se. Gledajući ga. Osećajući ga. Prvih godina doživljavala sam ga kao mog muškarca. Međutim… postao mi je nešto više. Osećam da mi je i ljubav. Na neki način i partner. Ali sve mi to ne obuhvata suštinu našeg odnosa. I javila mi se reč… Svedok. Ti si Svedok mojih dana. I mojih najtananijih i najsuptilnijih promena. Koje nekada nisu vidljive čak ni meni samoj.

A bogami sam i ja njegov Svedok. Kako je transformisao svoj život. Za nekoliko naših godina… kako je prešao put od nekoliko stotina godina. Zato ga naročito poštujem. Ne znam nikoga ko je prešao toliki put. Od ranjenog dečaka iz romske sviračke porodice. Koji je već sa dvanaest godina hranio porodicu. I bio kapel-majstor porodičnog orkestra. Preko bezbrojnih boemskih izraza. Tri decenije Danske. Do čoveka vrlo suptilne svesnosti. Savremenog mistika. Svedočim onolikim zdravim elementima koje je uveo. Svedočeći meni. Mojim ritualima. Praksama. I navikama. Pa je polako…dan po dan… bez mog direktnog upliva… napravio svoj “kombo”. Naše svakodnevno zajedničko vežbanje. Cigarete je sveo na nekoliko komada. I to vrlo svesno ćejfovanih. Posvetio se ishrani. Svesnom i čistom življenju. Iako nema formalno obrazovanje… dao je sebi dozvolu da bude Mudrac. Mistik. Filozof. I što je najvažnije… i on je svestan svog viševekovnog puta. Da. Ti si moj Svedok. I ja sam tvoj Svedok. Tako mi je uzvišena i svečana ova naša titula.

Dok neko nije viđen i blagosiljan od drugoga… on u stvari ne postoji. Setila sam se Kamijevih reči. Nesvedočeni život kao da nije življen. U današnjoj singl kulturi… ulogu svedoka često igraju naši prijatelji sa mreža. I makar delimično hrane našu potrebu da budemo viđeni. I blagosiljani. Odatle i sve te fotke svakodnevice. Šta smo obukli. Šta smo ručali. Gde smo bili. Šta smo videli. Šta čitamo. Na ovom mestu bi tako dobro čučnula karikatura iz osamdesetih. Mesto dešavanja… pusto ostrvo. Može biti i karipsko. Na kojem se nakon brodoloma frajer zatekao sa Bo Derek. Ikonom seksipila osamdesetih. Nakon što su vodili ljubav… frajer je zamolio Bo da joj nacrta brkove. Na njen začuđen pogled… objasnio joj je da mora nekom „muškom“ da ispriča da je bio intiman sa Bo Derek. Dok svedok nije proknjižio… kao da se nije ni desilo.

Prijatelji su centralni stub mog života. Porodica koju sam sama pravila. A naše interakcije me u mnogome podsećaju na Sunčev sistem. Svaka planeta se kreće svojim orbitama. I u svom ritmu. Neke se sreću češće. A neke ređe. Baš tako se i mi preplićemo. Sa nekim se srećem mesečno. Sa nekim sezonski. Sa nekim na Adi. Na Amazoniji. Na mestima koja volim. Sa nekima tematski. Na radionicama. Sa nekima je to godišnje. Ili na nekoliko godina. A mera da smo jedni drugima Svedoci je kada se naš odnos nastavi baš tamo gde je i stao. Kao da se nikada nismo rastali. To je tako dobar osećaj. Moćan. Koji obuhvata i pakuje sve to vreme. I daje mu jednu novu perspektivu.

Nikada nisam imala potrebu za svakodnevnim svedočenjima. Svakodnevne teme me nisu mnogo interesovale. Volim da moje razmene imaju neki viši kvalitet. Mali odmak. Da bismo mogli da dođemo do neke suštine. Poente. Zato i nisam imala najbolju drugaricu. Nego razgranati Lepi svet. Koji se granao zajedno sa mojim interesovanjima. Danas sve njih doživljavam Svedocima mog puta. Svakodnevni svedok mi je Virtuoz. Sa kojim menjam utiske dana. I upitanosti. Svakako mi je najveći svedok papir. Dnevnik. Moj Nemi Svedok. Koji me sluša bez da išta komentariše. Zato ga valjda toliko i volim.

I kako u mom procesu pisanja biva… kad mi neka tema uleti u život… sve se vrti oko nje. Kao da postoji samo to. I da ne postoji ništa drugo. Odjednom sam sa svih strana primećivala svedočenja. Čula sam tu reč. Odzvanjala je sa svih strana. Svedok. Svedočiti. Proširila se na sve. I na prve eksperimente iz kvantne fizike. Koji su nam pokazali kako se ponašanje subjekta menja sa svešću da je posmatran. Što fotografi vrlo dobro znaju. Zato se onoliko i šunjaju. Ne bi li nas uhvatili u našem prirodnom… posmatranja nesvesnom izrazu.

Sećam se jedne davne zen priče. Za koju čak ne znam ni da li sam je čitala. Ili sanjala. Nuh… ona i dalje utiče na moj život. Tema je naravno… Svedok. Učitelj je svojim učenicima dao u zadatak da ukradu nešto. Kada ih niko ne gleda. Učenicima je bilo čudno što dobijaju ovako šašav zadatak. Nuh.. naučili su se na šašavost svog učitelja. A verovali su mu. Pa su krenuli “na posao”. Prošlo je nekoliko dana. I svi su se pojavili sa svojim ulovom. Osim jednog učenika. Koji je stajao u ćošku. Neurađena zadatka. A ti? Pitao ga je učitelj. Nisam mogao ništa da ukradem. UVEK me je neko posmatrao. Pa im je rukom pokazao na Nebesa. Drugom rukom na svoju krunu. Svoju visost. U tom trenutku su i ostali učenici razumeli šta je bila poenta ovog šašavog zadatka. I šta je učitelj želeo da probudi u njima. Dirnut svešću ovog mladog čoveka… ponudio mu je ruku svoje ćerke. E pa ta je davna priča u meni probudila Svedoka. I postala sam svesna da Neko me posmatra. Da neko me stalno gleda… uau au aa… Neko nas stalno gleda. To saznanje me svakodnevno čini boljom. Lepšom. Boljeg držanja. Jer… neko nas posmatra. Uau-au-aa. Neko nas stalno gleda.

Aktiviranjem mog ličnog Svedoka….  svemu sam počela da pristupam na neki… uzvišeniji i kvantniji način. Svedok se vrlo rado uključio u mnoge moje aktivnosti. Ne samo da sam čitala knjigu. I bila u sadržaju. Nego sam počela da bivam svesna i sebe koja čita. I ambijenta u kome sam bila. Sa sadržaja sam se polako proširivala i na kontekst. Obuhvatala. Širila svesnost.  Sa te tačke… mogla sam lako da vodim sastanke. Da pravim zapisnike. Da budem u temi… da budem sa njom. Ali i da bdim nad njom.

Vremenom sam spoznala da je svedok jedna prilično ugodna pozicija.  Posmatranje situacije sa balkona. Koje nije mnogo emotivno ostrašćeno. Što je naročito zgodno kada je situacija emotivno zahtevna. Skokom u Svedoka… moja bura bi se stišavala. Dok bih se ja pitala da li sam nadrkana ili popižđena? Ili povređena? Polako sam prestajala to da budem. I širila mi se neka nova svesnost. Iz koje sam mogla da sagledam i sebe. I tog nekog ko me je okinuo. Takođe… naučila sam i da Svedoka pošaljem na raspust. Kada sam želela da se u neko iskustvo potpuno uronim. Da ga doživim celim bićem. Svedok mi je dao razumevanje izreke koja me je provocirala decenijama. Zapevaj. Pa i za pojas zadeni. Ah. Kao kad se u sred vođenja ljubavi… jedna mlada žena setila svoje učiteljice senzulanog plesa. I čula njen glas… Prste u point. Živeo Svedok. I gracioznost na koju nas poziva.

U plesu sam se prvi put srela sa terminom space holder. Svideo mi se taj izraz. Koji je ušao na velika vrata… kako je naša svesnost evoluirala. Svidela mi se ideja da budem upravo Space holder. Prisustvo koje transformiše. Razumela sam kolika je snaga Prisustva. Što reče Toro… toliko mi glasno odzvanja to što jesi…. da ne čujem šta govoriš. Naše biće… nesputano rečima… i obavezom da imamo „mišljenje“… „stav“… često komunicira daleko snažnije i elokventnije nego bilo koja reč. Sve više sam razumevala snagu konteksta. Ambijenta koji drži. Podržava. U kojem možemo da izrazimo sve što je sada tu. U nama. Da budemo viđeni. Blagosiljani parom očiju. A ne i komentarisani. Unapređivani. Savetovani. Iz ograničene svesnosti. Nego viđeni. Čùti. Osvedočeni. Prisustvom koje transformiše. Kao najvećim oblikom ljubavi.

Ljudi često žele da ih samo čujemo. Vidimo. Da im svedočimo. Da ozvuče misli. Dugo mi je trebalo to da shvatim. Moj matematički mozak vazda je tragao za rešenjima. I nudio ih. Neštedimice. A moji sagovornici su ih tako vešto izbegavali. Opovrgavali. Nalazili razloge zašto to rešenje baš i nije za njih. Ah. Pa bih nudila neko novo rešenje. Jednako smečirano. Koje dreniranje životne energije. Majko mila. A ja mislila da oni žele da reše… znam kad mi se javila misao. I novo razumevanje. Da oni u stvari možda uopšte ne žele situaciju da reše. Nego  pozivaju na svedočenje. Samo to nemušto komuniciraju. Da li želiš da te „samo“ saslušam? Ili te zanima i moje mišljenje? Pitanje je koje danas redovno postavim. Pre nego što se upecam u rešavanje.

Pričam sa drugaricom. Prolazi kroz program postajanja pilates učiteljicom. Na redu joj je upravo ovaj Svedok deo. Određeni broj časova valja „samo“ da posmatra nečije časove pilatesa. Kako ih neko vodi. Kako ih učesnici izvode. Da li ti je dosadno? Da tako sediš i ništa ne radiš? Pitao je neko. Ah. Nasmešila se. Iz pozicije Svedoka. Očarana saznanjem koliko se nauči posmatranjem.

Ovih dana… uronjena u temu Svedoka… požalilo mi se nekoliko prijateljica. Majke su. I ni malo im nije lako da svedoče. Već uveliko stasala „deca“  se bune. Majko… nemoj vazda da budeš moj pojas za spasavanje. Nemoj me dizati. Pusti me da potonem. Da bih se digla. Nekada nam je zaista potrebno da odemo do našeg dna. Da se od njega odgurnemo. Roditeljima je to svakako bolno. Da posmatraju to kao „nemi svedoci“. Bez da budu pojas za spasavanje. Zato smatram divnim blagoslovom što sam bila slobodna da svoja dna dotičem sama. I da se sa njih sama vadim. Da razvijam svoje mehanizme dizanja. Bez svedočenja roditelja. I bila sam zahvalna tata Dušku što u mojim dvadesetim nije dolazio da vidi kako živim.

Zaista smatram velikom privilegijom što sam od sedamnaeste godine on my own. I znam koliko smo u studentskim danima sažaljevali ekipu koja je živela sa svojim roditeljima. Koji su ih uredno nadgledali. Pratili. Svedočili svim njihovim mladenačkim ludilima. Dok smo mi bili slobodna deca Samerhila. Da. Imali smo neke druge svedoke. Bez da delim savete… jer to već odavno ne činim… naročito zato što nisam roditelj… ipak daću sebi slobodu da kažem da mi se čini da roditelji valja da puste svoju „decu“ da u svojim ludim godinama imaju neke druge svedoke. A onda…. kada se fino smeste u svom životu… neka dođu da vide kako žive. Kako su se smestili. Tada će im njihovo svedočenje ponovo dobro doći.

I za kraj… podeliću sa vama jednu malu logičku zavrzlamu. Bila jednom tri sina. Otac im je u nasledstvo ostavio 17 kamila. Sa instrukcijom da najstariji dobije polovinu…  srednji trećinu… a najmlađem je namenio devetinu kamila. Sinovi su naravno upali u nesporazum. Jer nisu znali kako da podele ovaj nedeljivi broj. U žaru rasprave čak su došli na ideju da kamile istranžiraju. I u šniclama ih podele. U tom je u selo ujahao mudar čovek na kamili. Koji je prišao ostrašćenoj braći. Nakon što su mu objasnili o čemu se radi… predložio je da im pozajmi svoju kamilu. Pa neka reše zavrzlamu. Odjednom je kamila bilo 18. Prvi sin je dobio devet kamila. Drugi šest. A treći dve. Što je u zbiru dalo 17. I srećnim slučajem okolnosti… meni ostade moja kamila… reče mudrac. I odjaha na kamili. E pa to je uloga svedoka. Da nam na tren pozajmi kamilu. Koja će nam proširiti svesnost.

A što mi je postalo uzbudljivo kad sam shvatila da i nad popom ima pop. Da i nad bobom ima bob. Kako je izgovarao moj davni Svedok. Rodom i poreklom iz arapskog sveta. Koji je naš jezik naučio do mnogih njegovih finesa. I začkoljica. Jedino neke glasove nikad nije savladao. E pa… i nad svedokom ima svedok. Što nas vodi na jedno vrlo značajno mesto. Na mesto naše svesti. Na kvint-esencijalno mesto. Jer šta smo drugo nego naša svesnost da smo živi. Svedok nad svedokom. I šta ima lepše od biti živ? Pitao me je neko. A Svedok mog Svedoka mu je odgovorio… Biti svestan da si živ. Što i vama od sveg srca želim.

Beograd, 12. jun 2023.