Kako je živeti sebe i svoju autentičnost centralna tema mog življenja… prirodno se javila i tema koja je njen polaritet. Razumevanje onoga što nas od sebe sklanja. Još sam pre nekoliko godina notirala tekst sa nazivom… o odlivima energije. Koji je išao u paru sa promišljanjem… O prirodi naše životne energije. Lekovima. I otrovima. U međuvremenu sam imala priliku da vidim & čujem 1001 način na koji izdajemo sebe. Što mi se čini kao jedna od najvećih patnji. Izdati sebe možemo po više aspekata našeg postojanja. Na nivou tela. Na nivou misli. Na nivou emocija. I konačno… na nivou našeg bića. Odnosno na nivou (ne)činjenja.
Krenuću od tela. Rečenicom koju sam čula od jednog zagrebačkog psihoterapeuta. A koju je izgovorio svom klijentu. Slušaj svoj kurac. O da. Koliko smo naučili da silujemo sebe. Svoje telo. I svoj kurac. Da sebi činimo protivprirodni blud. Na bezbroj načina.
Često mi se žale što im je lice „transparentno“. Što im se na licu čita kako se osećaju. Kao neku falinku da imaju. Pa bi da navežbaju poker facu. Ah. Zajapurim se tada. I ne pokušavam to da sakrijem. U tom činu im ne mogu pomoći. Niti to želim. Naprotiv. Zlatna nit mog života je kako da budemo usklađeni. Poravnati. Protočni. Da nam se na licu i na celom telu vidi kada smo radosni. A kada smo nadrkani. Tužni. Možda u pokeru to nije zgodno. Nuh… život ipak nije poker. Toliko smo naučili da potiskujemo ono što osećamo… da se često pravimo da je sve u redu. Nikada se ne izvinjavaj za to kako se osećaš. Tako ignorišeš istinu. Rekao je jedan mudar čovek. O da. A na ovu misao može da se nadoveže grafit… saying how you feel will never ruin a real connection. A ovih drugih… neistinitih veza je… što se mene tiče… bolje da se oslobodimo što pre.
Da ne govorim o čulnoj izdaji. Kada se pravimo da nismo videli što smo videli. Da nismo čuli to što smo čuli. Osetili što smo osetili. Da nismo osetili da nešto smrdi… Nije ni čudo da nam se čula tokom života povlače. Kada ih tako ignorišemo. Kako da naučim da podnesem kolegin smrad? Pitaju me. Odgovor je opet… nikako. Od života smo dobili dar da nanjušimo ljude i situacije koji su blagotvorni za nas. A koji su za nas opasni. I da se sklanjamo od onog što nanjušimo da nam smrdi. Da nam se ne sviđa. Da nam para uši. Kada svoja čula izdajemo… sebe dovodimo sebe u grande opasnost.
Znam kada izdajem svoje telo. Kada na primer jedem ribu. Testo. I hranu koju inače decenijama ne jedem. Zato što je neko meni važan pravio riblji paprikaš. Pa da ih „ne odbijem“. Uvek sam čin ribljeg paprikaša doživljavala kao žrtvu zarad ljubavi. Jer u mom rodnom Somboru… paprikaš je mera domaćina. I njegovog Ponosa ;). After ljubavno žrtvovanje izgledalo je tako da mi sve presedne. Da mi sane varenje. Da se osećam teško. Kao kakav tromi medo. Što ide na bal. Sebi sam obećala da to više neću raditi. Isto je i kad pijem alkohol. Pa i najfinije vino. Mom biću to prosto ne prija. Možda neki fini prosekić. U mikro dozi. Nuh… ruku na srce… meni su kisela voda i njeni mehurići neuporedivo miliji. Pa zašto bih se onda silila? Tj silovala ;). Slušaj svoj kurac. Svoj stomak. Svoje noge. Svoje srce. Svoje telo.
Moje se telo buni da bude pod klimom. Sećam se kada je jedna Milica „pristala“ da na svadbi celo dugo veče sedi pod klimom. Pa se nedeljama oporavljala od ove veleizdaje sebe. Ušinula se. Prehladila. I šta još sve ne. Već dugo ne pristajem da uđem u ledeno klimatizovane prostorije. Da mi se ledi i smrzava krv u žilama. Kao ni da sedim u kolima u kojima je prozor otvoren. Od svih pojava na svetu… najviše mi smeta vetar. Promaja. Mojim očima. Mom biću. Japanci su mi to objasnili. Mlado drvo sam u njihovom horoskopu. A ono od vetra može da rikne. Što sam zaista često i osećala. Isto kao i sedenje u zadimljenim prostorijama. Na koje sam pristajala. Zarad…
Koliko „malih“ izdaja sebe u jednom pasusu. Uh… Drenira energiju. Pa da izbalansiramo. Sećam se jedne drage Ive. Koja je simbol čistog življenja. Koja nam je ispričala da je napustila ekipu. Koja je sedela u zadimljenom treš ambijentu. Najpre se mučila. Davila. Zarad… društva. A onda je čula i uvažila svoj tihi glas koji joj je rekao… Ja ovde ne pripadam. Nema ništa moga. Lepo se pozdravila sa ekipom. I optišla. E pa da. To je važno. Da li negde pripadamo. Ili ne pripadamo. Biti na mestu nepripadanja je veleizdaja sebe.
Ovaj Ivin tihi glas me vodi na sledeći aspekt našeg bića. Na nivo misli. Pri tome mislim ne na strahove… koji su lako prepoznatljivi. I koje prečesto slušamo. U mojoj matematici višeg življenja važi jedna tautologija. A v B = A (čita se A ili B jednako je A) Prva misao ima prvenstvo. Sve ove druge misli B v C v D v… samo su konstrukcija zabrinutog uma. I kad smo kod prvih misli… koje nam padnu na pamet. Ili nam stignu iz dubine biće. A koje često izignorišemo. Jer… poruke koje dobijamo od svog unutrašnjeg glasa uglavnom nisu politički korektne. I retko se uklapaju sa našim moranjima. I trebanjima. Verujem da svi znate kako izgleda kada ne poslušate svoj unutrašnji glas. I kakvi su rezultati ličnog neposluha. Uh… Zašto sebe nisam poslušala… kažem sebi tada. Nego sam poverovala nekom drugom. Autoritetu. Trebanju. Moranju. I sve ga više i više slušam. Ma koliko šašav bio. Divlji. Ekstravagantan. I ne samo da ga slušam… nego na osnovu njega i dejstvujem. Danas mi se čini da je on kvintesencija naše autentičnosti. Jedinstvenosti. Odstupanja od „normalnosti“.
Baš kao i kada mi se neko/nešto vrzma mislima. Uzmem telefon i pozovem. Pošaljem poruku. Odgovor je uvek isti. Neverovatno. Nećeš verovati. Sad sam baš mislila na tebe. Držim telefon da te pozovem. I kad smo kod naših misli… ja sam postala pisac tako što sam imala poverenje u svoj misaoni proces…. i tako što sam ga pisanjem uvažila. I konačno što sam imala herca da svoje misli sa svetom podelim. Isto je i sa matematikom. I ona je rezultat poverenja u intuciju. U taj fini osećaj. I taj odnos sa unutrašnjim glasom negujem decenijama. Zahvaljujući njemu sam povukla onolike ekstravagantne poteze. Mojoj okolini nezamislive. Nuh… vremenom su se naučili da se sa mnom nikada ne zna. I da od mene mogu doživeti razne ludosti. Bez obrazlaganja. O da. Ili ne daj bože pravdanja. Što je izvor sa koga moje biće pije najsvežije vode. I dobija ličnu moć. O da.
I stigosmo do nivoa bića. Učini pravu stvar. Obožavam ovu ideju. Doživljavam je kao Budin manifest ispravnog življenja. Na nivou našeg bića mi znamo šta je to. Za mene je to poravnanje. Da je ono što radim odraz onoga što verujem. Da činim ono što je u mom svetu ispravno..i obrnuto. Da ne činim ono što nije. Da smo istiniti. Da kažemo DA kada na srce kaže DA. I obrnuto. Da kažemo NE… kad nam srce kaže NE. Povezano je sa facijalnim izrazom. Koji ne treba da bude kameni. Već istinit. Često izdajemo ili prodajemo sebe zbog komfora. Ili male kalkulacije. Menjamo veru za večeru. I zato je važno da ažuriramo standarde svoje vere. Svoje lične ispravnosti. Da li su to naši današnji svesno izabrani standardi? Ili nam je neko nekad objasnio šta i kako treba?
I ponoviću… kolika je veleizdaja izvinjavati se zbog sebe. I svojih osećanja. Čin kojim ignorišemo i vređamo Istinu. Ono što jeste. Ono za šta se možemo izviniti… i lepo je da to učinimo jesu dela… koja sa ovom pameću ne bismo ponovo učinili. Nuh.. za biti… nikada. Never. Ever <3 Never.
Pravi je čas da povežemo naše biće sa našim činjenjem. Da se polako vraćamo sebi. I svojim darovima. Jer… ako dugo ne radimo ono što volimo… i što nam se radi… i što smo „tako mi“… a što je u najdirektnijoj vezi sa našim darovima… zaboravimo ko smo. Što takođe spada u veleizdaju sebe. Što reče moja mila Anchie… kada prestaneš da radiš ono što jesi… zaboraviš ko si.
Na nivou bića… kvintesencijalna su i okruženja u kojima provodimo vreme. Naročito ona u kojima redovno i često provodimo vreme <3 Da budemo svesni koliko nam energije kulja u ambijentima koji nisu naši. Gde se naši darovi ne broje. I gde se sa našim svetinjama sprdaju. Što Ajnštajn reče… Svako je genijalan. Međutim, ako ribici sudimo na osnovu njene sposobnosti da se vere uz drvo… provešće život u ubeđenju da je glupa. Massimo nam je u amanet ostavio i svoju poslednju pesmu. Mali krug velikih ljudi… s kojima sanjam… uz koje se budim. Sa kojima znam ko sam zapravo ja.
I još jednu stvar sam naučila tokom godina. Da ne prekidam svoje zadovoljstvo. Sećam se kada je moja drugarica iz davnina došla na moje intro veče. Tokom kojeg smo podareni nadzemaljsko magično čudesnom razmenom. Nuh… nju je čekao neki ranije dogovoreni susret. A nije ga otkazala. Iako je pomislila da joj se ne ide. I da bi bilo baš dobro da ga otkaže. Kad smo već kod teme uvažavanja svojiih misli ;). Tamo gde je otišla bilo joj je bijedno. Nekoliko puta se javljala. Pisala mi je. I sebi se zavetovala da to više neće činiti. Prekidati magičnost. Čudesnost. Nadzemaljske momente.
Stigoh do reči koja me je onoliko puta skupo koštala. I oduzela mi ogromne količine životne energije. Više puta sam jedva pretekla svoju DOSLEDNOST. Zato što sam držala ranije datu reč. Na temu dogovora. Jer… čovek se drži za reč. A vo za rogove. Kaže rečenica sa kojom sam formatirana. Da… reč je velika stvar. Ali moje biće je ipak starije od moje reči. To sam naučila. Danas… kada se ne osećam dobro… kada mi tihi glas šapuće… govori ili vrišti da negde ne treba da idem… unatoč dogovoru … ja ga poslušam. Danas mi je važnije da budem verna sebi… čak i po cenu da razočaram druge. Nakon mnogih doslednih principijelnih vele-najebavanja… počela sam da koristim izraz… PREDOMISLILA SAM SE. Juče sam mislila onako. A danas mislim/osećam drugačije. Što nam je čika Duško Radović rekao… Popustite malo sebi. Prekršite neku reč. Odreknite se nekog principa. Organizam nije u stanju da izdrži taj grč principijelnosti i doslednosti.
I za kraj… da ne zaboravim da kažem da je danas toliko učenja koja nas „čine boljim“. Opsednuti smo unapređenjem. Najboljom verzijom sebe. I DETOKSIMA po svim nivoim našeg bića. Kao da smo ružni. Prljavi. I zli. Pa da treba neprekidno da se čistimo. Da potiskujemo svoju suštinu. Prirodu. Koja je toksična. Prljava. Loša. E pa ja ne verujem da smo takvi. Verujem da je naša suština lepa. Čista. I dobra. I da je negujemo kada „postimo“ od ne-prijanja. Što nam drenira ogromnu količinu energije. Nasuprot radosti. Koja je lek. Ruku pod ruku sa oDUŠEvljenjem. U kome naša duša oživljava. A ona je… složićemo se ;)… izvor beskonačne energije. Zdenac našeg bića. I to bi bio polazni aksiom moje matematike višeg življenja. I teorema do koje stignem sa koje god tačke da krenem. Činiti što više onoga što nam prija. Što prija našem telu. Čulima. Srcu. Biću. I obrnuto. I izbegavati ne-prijanje. Jer… lepi smo. Čisti smo. I dobri smo. Baš takvi kakvi jesmo. I upravo je zato toliko važno da sebe i svoje biće ne izdajemo. <3 And the rest will follow <3.
Beograd, 3.novembar 2023.