Kada me je mladi lav po imenu Vuk zamolio da mu izvučem zlatne niti Japana… na pamet mi je odmah pala anegdota. Koja tako fino poredi i kontrastira japansku i zapadnjačku svest. Kada se u kafeu okupi deset Evropljana… svaki od njih naručuje neku naročitu kafu. I kako vreme prolazi… broj izvedenica se geometrijski multiplicira. Ristreto. Standardni espreso. Puna mala. Produžena. Amerikana. Late. Bez mleka. Sa mlekom. Hladnim. Toplim. Kravljim. Sojinim. Bezglutenskim. Organskim. Sa kofeinom. Bez kofeina. Pa turska. Vizantijska. Domaća. Naša kafa. Nes. Mućeni. Nemućeni. Da vam ne izvodim račun verovatnoće koliko je kombinacija na temu kafe. Nuh… jasno vam je da konobaru nije lako. I da je verovatnoća da donese pravu kafu na pravo mesto ne-mnogo-velika.
Kada deset Japanaca sedne u kafe… oni poruče čajnik zelenog čaja. Tačka.
To je ključna razlika između japanske i evropske svesti. Ta jednostavnost… zajedništvo… i jedinstvo japanskog uma. Po koju smo mi zapadnjaci krenuli u XX veku. Svesno ili nesvesno. A koja me je u Japan zaljubila trajno. I nepovratno. Plus… verovatnoća da japanski sto bude zadovoljan porudžbinom je 100%. Siguran događaj.
Naš zapadni um je čini mi se stigao do klimaksa komplikacije života. I ego tripa. Koji nas tako slatko zavodi da smo neponovljivo unikatno originalno autentični ako imamo neprejebivu kombinaciju kafe. Hrane. Vina. Grand complications… zove se kolekcija najprestižnijih satova najprestižnije manufakture Filip Patek. I baš sam se pitala ko bi kupio nešto što se zove Grand complications… i za to platio kapital i po…. Pri tom čak nemajući ni mogućnost da tu grande komplikaciju slobodno šeta svetom. Nego mora d ga drži u sefu. A jeftiniju kopiju nosi na ruci. Da li bi ijedan Japanac kupio grande komplikaciju? Pitala sam se.
Do jednostavnosti treba narasti. Poručio nam je Gogolj. Baš kako nam govori i drevni princip Okamove britve. Formulisan pre skoro milenijum. Da je između više sličnih rešenja najbolje ono koje ima najmanji broj koraka. Koje je najelegantnije. I koje iziskuje najmanje truda. Zapadni čovek je prestao da veruje u jednostavne stvari. U ono što nam je blizu. Nadohvat ruke. Dostupno. Osećaj lične važnosti & ego trip nas vode da prepoznajemo samo komplikovana rešenja. Grande komplikacije. Plus smo spremni da tu grande komplikaciju plaćamo suvim zlatom. Ah… Da. Sumrak civilizacije. Rekla bih.
I zato svojim najznačajnijim učenjem sa studija matematike smatram pouku voljenog profesora (i akademika) Boguljuba Stankovića. Koji je najapstraktniju i najkomplikovaniju na svetu funkcionalnu analizu sa igrom konačnih i beskonačnih prepokrivača pričao epskih jezikom. I objasnio nam da ono što ne možemo da objasnimo prosečno inteligentnom detetu od 8 godina… ni sami baš nismo najbolje razumeli. I da je to samo znak da temu treba malo dublje da promislimo. Da. Do jednostavnosti treba narasti. Ova misao je odredila moj lični stil. I lični izraz. Prevođenje univerzalnih zakona na svakodnevni jezik. Na sleng.
A kad smo već kod jednostavnosti… ovom promišljanju svakako pripada moja voljena mentorka Enesa. I njen princip Odjek jednostavnosti. Koji nas filmovan čeka već sledećeg petka. U gradu Beogradu. Jupidu. I koji celim srcem preporučujem vašoj pažnji.
Grande komplikacija ili odjek jednostavnosti? Pitanje je sad.
Beograd, 2. decembar 2023.