Mesto pod Suncem
Kada se osvrnem na 2024 godinu… najpre mi iskače poziv. Koji me je zabljesnuo svojom sunčanošću. Follow the Sun. I ples sa Aleksejem. Iako (samo) jednodnevni… izdvojio se iz svih ostalih plesnih radionica. A bilo ih je ove godine. Bio je to April 13th. U vreme eklipse… na mom Suncu.
Svest mi se sva raščipkala. Osetila sam šta znači jedinstvena svest. Osećala sam sve… i makro i mikro. I svaku ćeliju svih nas. I mog muškarca na nekoliko hiljada kilometara. I galaksije. I ne samo da se meni desio trenutak jasnoće… nego i našem mlađanom vozaču Mihajlu. Šefu smene u pošti. Koji nas je do Šumskog mira vozio. I koji se na moj poziv pridružio plemenu. Umesto da se kao profesionalni vozač izdvojio. I čekao da prođe. Tako se čudno osećam. Kao da vas sve poznajem. Kao da smo jedno. Rekao nam je kada smo na kraju dugog plesnog dana sele u njegov kombi. Eh da. Prosvetljenje ne mora da traje vekovima. Dovoljno je da se otvoriš. I da si na pravom mestu sa pravom ekipom. To mi je utisak 2024.
Kadar godine: kada nas je Aleksej pozvao da se posle vežbe na kojoj smo bili rasuti po celom imanju okupimo u krug…. ja sam ostala da stojim na mom mestu. Jer sam pratila svoje Sunce. A ekipa se okupila u šarenom hladu. Zanimljiv i čudan osećaj. Videla sam da su oni tamo. A ja sam stajala na mom mestu. Ne iz inata. I ne zato što neću u hlad. Već zato što je moj poziv da sledim Sunce. Žmurila sam. Osećala sam Sunce na svakoj pori svog bića. A u sledećem otvaranju očiju… mogla sam da vidim ceo taj veliki krug ljudi oko mene. In the blink of an eye… svi su se preselili. Vidiš kolika je snaga tvoje namere… rekao mi je Aleksej. Da. Stvar je bila u tome što se uopšte nisam odnosila sa drugima. Nego prosto sledila svoj poziv. I taj osećaj mi je ostao tako jedna jasna vodilja.
Podsetila sam se sebe. I sledila sam Sunce. Spoljašnje i unutrašnje. To je bio moj putokaz. I nije me mrzelo da se skinem i pozdravim Sunce ni na 5 minuta. Sunce i ja. Ljubav. Jedinstvena svest koja mi se probudila nije samo laka. Naprotiv. Često sam u istom trenu osećala i najveću ljubav i najveću bol. Suze i smeh. Lepotu i nelepotu. Istovremeno. Trebalo mi je dva meseca da se ponovo preređam. I vratim u “normalu”.
Plesala sam… sa Lucijom… Tjerijem… Džonom… Arjanom. Sa Aleksejem. Više puta. Plesala sam i samostalno. Skoro pa svakodnevno. Vodila sam kukuriku partije na mojim radionicama. Kojima otvaramo dan. Bila je ovo jedna vrlo plesna godina.
Čitala sam. Baš sam čitala ove godine. Knjiga godine svakako mi je Otmenost ježa. Mada je u novembru na moj lični tron dolepršala i Daniela Krin. Sa Požarom. I ljubavlju u slučaju opasnosti. Olja Savičević je na pijedestalu još od prošle godine. Od Ljeta sa Marijom… preko Pjevača u noći. I ponovo… poziv… da sledim sunce. I da izbegavam čemer. Sve više osećam svaku tešku reč. Neprerađenu i nepročišćenu do kraja. Mučnu atmosferu. Koja mi ostavlja muku i čemer u biću. Smatram da je zadatak umetnost da transformiše patnju u art. I da ako nije prečišćena do lakoće i lepote… onda još nije završena. Ove godine otkrila sam i biblioteku kao instituciju. Nakon mnogo godina izbivanja. I to je fantastično. Da više ne gomilam knjige. Od sada u mojoj biblioteku ulaze samo knjige godine.
Posvetila sam vreme svojim prijateljima. Sretali smo se. Družili smo se. Smejali smo se. Bili smo tu jedni za druge. Baš mi je srce na mestu. I smatram to jednom od najznačajnijih delatnosti. Hranili smo prijateljstvo.
Vratilo mi se kuvanje 😉 u život. I to je jedna divna kreacija mog života. I izraz je moje najdublje ljubavi. I ispunjenosti. Baš kao što su mi iščileli prestonički restorani. Skupi… ništa naročiti… i potrošeni. U mom slučaju. Za neko vreme.
Koncerti ove godine… božanstsveni. Rod Stjuart. Koji mi je dao smernice u kom pravcu da se razvijam. Fantastičini Tiveri korporejšn na Kališu. Najtoplijeg dana u godini. Božo Vrećo. I naravno za kraj godine Rambo.
Semenke intime koje sam posadila pre nekoliko godina… nastavile su da rastu. Cvetaju. Donose plodove. Nakon učenja koje mi je preveliko izlaganje javnosti donelo… intimu čuvam za sebe. A sa svetom mojim lepim divnim delim uvide. Ali ne nužno i iskustva. Baš kao što smo moj muškarac i ja privatni. Naši. Bez prisustva na mrežama. Počela sam da razumem ideju… misterija braka. Da razumem da postoje teme o kojima se ne priča. Baš kao i o svojim idejama. Planovima. Snovima. O dobročinstvima.
Pisala sam. Plivala sam. Od kraja marta u otvorenim vodama. Ada mila. Veliki bački kanal. Amazonka. Jesen zima na mom omiljenom bazenu. Na mojoj plaži. To je to Sunce. Koje sija i kada ga nema. Za rođendan sam dobila nekoliko parea. Za plažu. Šta li ja to emitujem? Pitala sam moje drage prijateljice. Pa upravo to… sunce i plažu. Ah… pa da. Follow the Sun. Naš poziv se čita u svemu.
Prevazišla sam krizu koju sam imala sa branšom. Ona se desila kada sam počela da gledam napolje. Da se poredim sa drugima. Sa lajf koučevima. Sa cenama. Prevazišla sam krizu… koju mi je isporučila prolećna eklipsa na mom suncu. Ta kriza sa branšom očitala se i u Jandala ritritu koji me je „čekao“. A za koji nisam imala inspiraciju. U tom procesu sam dobila novu jasnoću. Osvestila sam svoju identitetsku promenu. I novi arhetip koji vodi moje arhetipsko kolo. Koji me je otvorio za novu epohu. Između ostalog… da naučim da primam podršku. Što je za mene bilo kao kuća. I što mi je moj muškarac pružio ruku kad sam se spotakla. I što se pokazao kao stub koji podržava moje ideje. Pa i one šašave. Što mi je naročito važno.
A cela godina se dešavala na tri mesta. U radijusu od 200 kilometara. Na relaciji Beograd… Amazonija.. Novi Sad. Ipak… na unutrašnjim putovanjima prešla sam galaksije. I mnoge različite živote. Ipak.. za sledeću godinu voleću da se malo odmaknem sa svojih staza. Da obiđem i neke druge plaže. 😉
Rodila se i četvrta godina radionice. Kratki kurs o Čudima. U kome sam sažela SVE SA SVIME. Sve se poređalo. Kristalizovalo. Dobilo novu jasnoću. Sve je u jednoj mandali. U Bepinoj kosmologiji. Baš kao i u mom životu. U ovom trenutku sve je kristalno jasno. I DA i NE. I na mikro i na makro planu.
I last but not the least… moje pisanje i radionice. A to jeste moje sunce. I izvor sunčanja. Energije. Ljubavi. Razmene. Inspiracije. Kako meni… tako i generacijama mog divnog sveta. Ove godine lansirali smo četrdeset četvrtu i četrdeset petu generaciju radionice. A ekipa ostaje tu godinu…. dve… tri… četiri. I svima nam je radionica crveno slovo. Praznik. Dan koji se čeka celog meseca. Nešto što se ne propušta. Jer… mali krug velikih ljudi. Grupe ljudi sa kojima zajedno rastem. Sa kojima znam ko sam zapravo ja. A znam i da se nova svest raščipkava u malim grupama posvećenih ljudi. Na kojima sam životu beskrajno zahvalna.
I još jedan last but not the least. Moj mačor Srećko. Znan i kao Bembuš. Izvor onolike radosti. Igre. Učenja. I inspiracije. Jedno od Sunaca mog života.
Zahvalna sam životu na ovoj 2024. godini. Hvala ti godino 2024. U mom biću upisana si sa Follow the Sun. Moje mesto pod suncem. Čuvar plaže u zimskom periodu. Taj neki osećaj. Vredi. Hvala ti životiću <3
Beograd, 18. decembar 2024.