Najsrećniji čovek na svetu

Raspevane liftadžije & smoreni konsultanti

Dugo me je zbunjivalo to što mi se činilo da miljenici Fortune… ne deluju naročito srećni… unatoč tome što su od života dobili sans karte. Preferans terminologijom…. Baš kao što su mi se neuporedivo srećniji činili oni koji su dobili zathevne karte. Ovo se očitavalo i u mojim najintimnijim krugovima. Najviše su patili oni sa sans kartama. I obrnuto. Ovo pitanje je nastavilo da me provocira i na globalnom nivou. Kako to da su po nekim merenjima Skandinavci najsrećniji ljudi na svetu… a ne Mediteranci. Gde je dovoljno samo da budeš. Pa da ti celo biće peva. 

Mitova o sreći je bezbroj. Najčešće imaju formu ugodnog života. Kao postizanje uspeha. Mnogi sreću zamišljaju kao uživanje. Bogatstvo. Kao počast. Ili slavu. Nuh… zato nam Džim Keri poručuje… da bi voleo da svi budu bogati i slavni na neko vreme. Da vide da nije u tome stvar. Jer… i bogati i slavni plaču. Baš kao i siromašni. Što naprosto znači da količina novca nije parametar koji definiše sreću.

Često jedan te isti čovek različito zamišlja sreću u različitim okolnostima. Kada gladuje… misli da je sreća u sitosti. Kada je bolestan… misli da je sva sreća u zdravlju. Kada je u oskudici, misli da je sva sreća u obilju. A onda kada sve to dobije… shvati da ima još neka kvaka 22. Stara dobra Samsara. Taj mračni predmet želje. Napravljeni smo da težimo onome što nemamo. Da nam pažnju skreće nedostajući deo. Želja… zadovoljenje… kratkotrajni smiraj… i novi krug želja.

Zadovoljavanje želja donosi olakšanje i ugodnost. Ali ne i sreću. Mislite o svim stvarima za koje ste nekada verovali da će vam doneti sreću… a danas… ne marite za njih. Jedva da možete i da ih se setite. Lanjski snegovi. To se u stručnoj terminologiji zovu kognitivne iluzije. Naučnici kažu da u ljudskoj prirodi ne postoji ni jedna urođena težnja da budemo iznad ostalih… da nas smatraju boljim od ostalih. Da su to potrebe koje sami izazivamo. Jedini urođeni impuls ljudske prirode je potreba da budemo slobodni. Slobodni od mučne želje… da budemo popularni… važni… da ostvarimo uspeh.

Kada sam 2003 bila u Japanu, imala sam prilike da se družim sa Kinli Tenzinom. Iz Butana. Dok smo mi ostali pričali o društvenim uređenjima i bruto nacionalnom dohotku u svojim domovinama… Kinli je pričao o GNH. Gross National Happiness. Ukupna nacionalna sreća. To mere u Butanu.  Iz Kinlija je tiho i nenametljivo tekla ta sreća. I njegova lična. I bruto nacionalna sreća. Lebdela i milovala sve nas. Kao i Čistota. Čestitost. Dirljivo mi je to bilo. Doživljavala sam ga kao neko filigransko božanstvo. Tu sreću nije umanjivalo to što se nikada do Tokija nije vozio vozom. O avionu da ne govorim.  Ni što mu je trebalo nekoliko dana da doputuje do Japana.

Za mene je prva definicija sreće bila… progresivno dostizanje dostojnih ideala. Posle dugotrajnog lutanja i digresija… kada sam iz dubine bića čula tako jasno. Odjekivalo je celim mojim bićem. Mari na svom putu. Bila je to tako jedna tiha ekstaza. Kada sam našla svoj put.  Posle onolikih lutanja. I digresija. I svaki korak na moooooom putu činio me je sve radosnijom. A kada sam pronašla svoj put… javila mi se nova definicija sreće. Bliska Gandijevoj. Koji je sreću definisao kao usklađenost svih delova nas. Kada je ono što mislimo, osećamo, govorimo i činimo usklađeno. Biti istinit. Autentičan. Prirodan. Svoj. Na svom putu.

Svakako da nisam prva koja razmišlja o sreći. Razmišljanja o sreći stara su koliko i ljudska vrsta. Različiti ljudi traže sreću na različite načine. Aristotel je sreću definisao kao autarkeju. Kao potpuno individualnu nezavisnost i zadovoljstvo samim sobom. Ovo je bio i moj put. Stigla sam do krajnjih granica svoje autonomije. I autentičnosti. Do autarkeje. Nisam bila nesrećna… ali nisam osećala ni neko naročito ispunjenje. Falila mi je povezanost. Bliskost. I osećanje pripadanja. Taj fini balans individualnosti i univerzalnosti. Biti svoj… i osećati da doprinosiš životu. Da mu vraćaš oplemenjene darove kojima je on tebe počastio. I tako se moja definicija sreće dalje razvijala. Biti svoja. Na svom putu. Ali i deliti darove sa lepim mojim svetom. I uz to se igrati. To je već imalo i ekstatičnu notu. Dimenziju više. Koja je mojoj sreći potrebna.

Čini se da danas vlada diktatura “sreće“. Da se sve osim površinski vidljive konfekcijske insta sreće ne broji u življeni život. Radi… vežbaj… izgledaj… kupuj… putuj. Ruku pod ruku sa našom navučenošću  na intenzivnost. Često i mnogo. Najbolje. I još. Na maks. Pre-ukusno. Pre-lepo. Pre pre… Daj sve premaze.

Zanimljiv mi je termin “autentična sreća”, Martina Seligmana. On definiše tri puta do sreće. Jedan je život u zadovoljstvima. Nešto blisko hedonizmu. Zadovoljstvo na maks. Bol na min.  O čemu sam već pisala. Misinterpretacija Kembelove Follow your Bliss. Sledi svoju svetlost. Mnogo zadovoljstva zna da odvede na drugu obalu. Nemam pojma. Ipak ja imam aktivan arhetip Nindže. Nije više prvi… ali nije ni poslednji u ansamblu.

Seligmanov drugi put do sreće je angažovan život… zasnovan na flow iskustvima. Kada smo potpuno predani onome čime se bavimo. Uronjeni u proces. Kada gubimo pojam o sebi. O prostoru. O vremenu. I da… flow život… takođe čini elemente moje sreće. U flow uranjam kad plivam, plešem, pišem, predajem, smejem se, igram se. Vodim ljubav.

Treći Seligmanov put je smislen značajan život. Kreacija. Eudemonia. Koristiti svoje darove… da bi se služilo nečem većem od nas. Što mi je takođe blisko. I čemu sam životno posvećena. Prepoznavanju… buđenju i izražavanju darova koje smo dobili. Da bismo ih sa svetom podelili.

Iliti… kako ja prevodim Seligmana… svaki čovek može da bude srećan… ako je uspeo da uskladi svoje težnje sa svojim darovima. Čovek je srećan ako i samo ako koristi sve svoje sposobnosti i mogućnosti. Ako teži nečemu što nadmašuje njegove sposobnosti i mogućnosti… čovek neizbežno mora da bude nesrećan. Čemu danas prisustvujemo… u dostizanju najbolje verzije sebe. I dok verglamo „najbolju verziju“ sebe… čini se da postajemo svoja najgora verzija. Ogrezli u duhovnu gordost.

Ova dva pojma… ambiciju i darove… u odnos je postavio i Rambo Amadeus. Definišući tako šarm… koji nastaje kada je talenat veći od ambicije. Upozoravajući nas koliko je opasno i napeto ako je ambicija veća od talenta. Rekla bih da je tajna u pravoj meri angažovanja svojiih darova i ambicije. Jer… kada su darovi neiskorišćeni… može da se javi cinizam. Koji je svakako na drugoj strani kontinuma od sreće.

Da se vratim na moju zapitanost sa početka. Vrlo brzo sam zaključila da se ne radi o spoljašnjim uslovima. O tome kakve karte od života dobijemo. Nego šta i kako sa njima odrigramo. Od sestre-prijateljice koja je nakon saobraćajke izgubila mogućnost da hoda… naučila sam da se ništa ne podrazumeva. A naročito ne hodanje. Maja me je naučila i da njena sreća nije vezana za njeno hodanje. Ova činjenica mi je donela životno olakšanje. Da. Majuška je ta koja je i u najtežim trenucima bila autentičnije srećna od mnogih koje je život obilato častio. A oni to nisu primećivali. Nego su kukali na sva zvona. Za nedostajućim delićem. Svetlo tame je Majina knjiga. U kojoj priča kako je transcendirala nimalo lake karte koje su joj tog dana dodeljenje. I priča o svom putu. Stizanja da autentične sreće. Jer da… Maja jeste autentično srećna. I obasjava i ozdravljuje svojim svetlom.

Zanimali su me i događaji sa druge strane kontinuma. Kada Fortuna nekog počasti grande lutrijom… neočekivanim grande otvaranjima. Istraživanja su pokazala da bi se miljenici Fortune već za šest meseci vratili na svoj bazični nivo (ne)sreće. Osnovno stanje. Koje su imali i pre srećnih dešavanja.

U prilog ovoj tezi iskače poglavlje zvano Raspevane Liftadžije & smoreni konsultanti. Iz epohe militantnog mučeništva. S početka milenijuma. Dešava se u epicentru Beograda. Osmi sprat. Kancelarije sa pogledom na najlepši deo Beograda. Na Ušće Save u Dunav. Većina mojih kolega delovala je zajapureno. Čemerno. U pravljenju da nešto važno rade. Bez osmeha. Bez ideje da pogledaju kroz prozor. I uživaju u krasoti pogleda i ambijenta ma i na tren. Jer… militantno mučeništvo je to. Tih dana radila se rekonstrukcija lifta u zgradi od dvanaest spratova. Majstori koji su ulazili u betonsku rupetinu zviždukali su vas celi dan. Smejali se. Provaljivali fazone. A ja sam bežala iz čemerne atmosfere moje kancelarije da se malo podružim sa majstorima. Ko je ovde lud. .. pitala sam se. Liftadžije što cvrukuću dok vise nad ambisom… ili mi što patimo u veličanstvenim komforima. Samo mi se nametnula ona narodna… sve bih ja to na njivu. Ili u rudnik. Ili u rupu od lifta. Ili na sever… bez Sunca. Pa da naučimo da sijamo svoje Sunce. Da budemo svesni darova. I da sa njima fino gazdujemo. Da ih  sa svetom podelimo. To je za mene sreća.

Većina ne ume da ceni ono što ima dok to ne izgubi. Neverovatno smo nezahvalni. I zbog toga patimo. Ako bismo u sebi imali osećanje iskrene zahvalnosti za SVE što posedujemo mada može da nam se čini da „nemamo ništa“… ako bismo to čuvali i naslađivali se time…  prestali bismo da se nerviramo i patimo zbog sitnica. Da svoj život trošimo na gluposti. Nažalost… razumevanje stepena svog bogatstva najčešće stiže u momentu njegovog gubitka. Ako bismo naučili da stvari radimo obrnuto… istinski bismo se radovali onome što imamo. A kad izgubimo… onom što nam je ostalo. Jer ćemo i sa tim jednom morati da se rastanemo. Dužni smo da shvatimo da dokle god postoji život… on nam daje mnogo mogućnosti. Suština je samo da se te mogućnosti iskoriste.

Kao da smo programirani na bedak. Vaspitani da budemo nesrećni. Vreme je da sklonimo sve ono što nas od sreće sklanja. Naročito u današnje vreme kada toliko pažnje obraćamo na traume. Dajući sebi tako sertifikat lične važnosti da „radimo na sebi“. U težnji da dostignemo „najbolju verziju sebe“. Isto tako i opšta spika koja sa razglasa kruži… da je teško vreme… da nikada nije bilo ovako… je potpuno apsurdna. I netačna. Danas većina zapadnog čovečanstva… u smislu standarda…  živi bolje nego što su kraljevi živeli pre sto godina. Preko milijardu i po ljudi godišnje putuje svetom. Kaže statistika svetske turističke organizacije.

Naučili smo da živimo sa traumama. Vreme je da naučimo da živimo sa srećom. Danas verujem da je sreća stvar gazdovanja svojom memorijom. Kada sretnem nekoga autentično srećnog…  znam da se fokusira na stvari koje ga čine srećnim. I da briše sve ono što bi moglo da ga unesreći. I obrnuto. Oni koji teže ne-srećnosti se mnogo više fokusiraju na ono što nemaju. Da sažmem ovo razmišljanje u poznatu ideju… energija teče upravo tamo gde ide naša pažnja. Obrati pažnju! Na pažnju! Na ono što gledaš. Ono što slušaš. O čemu pričaš. Ne možeš pogledati, ispričati i prodiskutovati sve aktuelne svetske katastrofe… i ostati srećan i bezbrižan. A ako ne učestvuješ u njihovom rešavanju… džaba si se unesrećivao. Ulaziš u krug brige. Koji te polako ali sigurno vodi u ono što je Martin Seligman nazvao „stečena bespomoćnost“. Koja tako glasno odjekuje ulicom. Užas. Strašno. Katastrofa. Umesto dobar dan.

Naučnici se naravno vrlo aktivno bave pitanjem sreće. Pronašli su čak i najsrećnijeg čoveka na svetu (što je kontradikcija u pojmu… nuh ;)). U pitanju je budistički monah Matje Rikar. Koji se pola veka bavi razumevanjem sreće. Sreća je veština koju treba učiti. Poručuje nam. I daje nam (naravno) jednostavne savete kako da se od nesreće polako odučavamo. Baš kao što nam je i Volter govorio da je važno da negujemo svoj Vrt. Da sadimo cveće. I da čupamo korov. Prvo i pre svega… ne brinite se. Ni oko čega. Ionako ne pomaže. Naprotiv. Koristi maštu da proizvodi nesrećne događaje. Umesto srećnih. Vežbajte svakodnevno barem 15 minuta da mislite o srećnim stvarima. Čim vam glava ode na onu stranu… a vi odmah uparite ono što nije… sa onim što jeste. I ne poredite se sa drugima. To je pogubno. Ubica je naše sreće. Poručuje nam najsrećniji čovek na svetu.  Nađite svoju strast. I budite velikodušni. Želite sreću svakome. I pomažite kad god možete.

Prisetite se svojih najsrećnijih trenutaka. Šta ste činili? Možda ćete se setiti da ste se smejali širom otvorenih usta… ne brinući šta drugi misle. Možda ste se ponašali kao dete u igri… sa osećajem potpune slobode i poverenja. Ili…  

Svakako vam želim da se setite svih stvari zbog kojih biste mogli da budete srećni. Sada. I da to činite često. I redovno. To zovem… obrati pažnju! Na pažnju!

Dodala bih kao ključnu reč… i zahvalnost. Kad god sam zahvalna… ja sam i srećna. Kako neko mudar reče.. zahvalnost je ta koja pretvara obrok u gozbu. Kuću u dom. Neznanca u prijatelja. Zahvalnost… kao emocija najfinije frekvencije. Ranga prosvetljenja. Da ne zaboravim da dodam i „malu“ dnevnu sreću. Kao osmeh sa neznancima na ulici. Dopamin kada završim započeto. Kad god stvorim nešto lepo. I podelim sa divnim ljudima. A na kraju dana… čisti sudovi i sve na svom mestu. Da ne zaboravim ni Mačora Srećka… kad mi skoči u krilo. I prede. Kao sada. I divno vam se naklanjam na ovoj tački čiste autentične sreće koju osećam. Sa željom da je i sa vama podelim. I poželim da je na ove bogojavljenjske dane i noći… da oslušnete sebe. Malo se ispričate sa svojom srećom. I pošaljete je u srce sveta. U trenutku kada se Nebo otvara.

Kakva je vaša sreća?

Za kraj… na dan kada je otišao veliki Dejvid Linč. Od svih mogućih velikih misli… njegova porodica je izabrala i podelila jednu njegovu ideju. Opravo ovu o gazdovanju svojom memorijom. Podsećanjem na divne trenutke. Iliti po linčovski… drži pogled na krofni. A ne na rupi. <3 Hvala Maestro <3.

Beograd, 18. januar 2025.