Svaka dva meseca odlazim u Novi Sad. Na šišanje. Kod Gorana. Maestra. Frizera. Vajara. Filozofa. Tata-mate. Ti moji dolasci su doživljaj. Sa ničim uporediv. Često imamo iste upitanosti. Pa ih preplićemo i rasplićemo. Idemo dalje tek kada ih vrcavo raspletemo. U međuvremenu doživim i sva čuda koja je Maestro izvajao. Zajedno sa svojim najmlađim sinom. Antonom. Koji ima 4 godine. I koji sa njim stvara u radionici. Od prvog udaha. Svakoga dana. Od starog drveta, metala. Dok ne naprave neki čudesan svetlosni izraz. Ili već nešto drugo. Od stare babe naprave zanosnu devojku. Tek je onda na redu šišanje. Ples. Trans. Maestro vodi izraz. A ja se pustim stvaranju. Oči mi se cakle. Nekada mi suze teku dok me Goran šiša. Nekada me picne. Nekada nadrka. Nekada mi napravi čiroki. Nekada me ošiša za otkaz. Da. Tačno sam znala kad me je ošišao da moram da dam otkaz. Ne može se nositi onakva frizura. I ne dati otkaz na mesto trpnje. Nekada me napravi na Japanku. Na Nindžu. Madam. U zavisnosti od moje frekvencije. Koju Maestro nepogrešivo očita.
Maestro prati svoju inspiraciju. Stvaranje. To mu je svetinja. Svakodnevna. Mnogi ga zovu. Da izlaže. Da napravi. Da bude. Maestro oslušne sebe. I često kaže NE. Čak i Prodidžijima. Kao iz onog vica: Odjebi Đeger. Zato što tako oseća. Kaže mi da je došlo novo vreme. Vreme je da ide na ulicu. Iz šušnutog kutka Dúnavske ulice. Na glavnu ulicu. Pričamo kako je važno da se stvari dese u pravo vreme. Sada je vreme kada bi Prodidžijima rekao DA. Kaže mi. Ne zato što se predomislio. Nego zato što su se stekli uslovi. Za novo iskustvo. Ja bih mogo da mogu. I mogu kad mogu. Opet iste upitanosti. I meni je došlo vreme da idem na ulicu. Kažem mu. Da razvijem svoj opus na sledeći nivo. Do sada je sve nastalo sa prijateljima. I njihovim prijateljima. Prijatelji mojih prijatelja moji su prijatelji. Herojski to je svet.
Pričamo o Edinu Karamazovu. Sjajnom muzičaru. Koji je sijao u nekom svom ušuškanom kutku. Za ràju. I za poznavaoce. Dok ga nije čuo Sting. Od onda je Edin Karamazov prešao na novu orbitalu. Kažem Goranu da sam spremna za Stinga. Vreme je za ulicu. Za širi svet. Izvan mog ušuškanog. I prijateljskog. Meditirali smo na ovu temu. Goran me je ošišao za Stinga. Nije samo Sting onaj koji u tom odnosu daje. Zaključili smo. Bogami i Edin Karamazov ima Stingu šta da dà. O tome se radi.
Svaka frizura ima svoju frekvenciju. Svoje Bogove sa kojima me povezuje. Ovo šišanje za Stinga donelo mi je Stinga. Balkanskog. Napisala sam tekst Preko ’leba pogače. Koji je sa svetom podelio Rambo Amadeus. Moj prijatelj. I čovek čije stvaralaštvo volim i pratim od samog početka. Podelio ga je na čudesan način. Iskazao je svoju dilemu. Da li da ga deli? Ili da ga ne deli sa Facebook univerzumom? Nije verovao da ljudi čitaju duge tekstove. Ali je ipak rešio da ga podeli. U slučaju da tekst ima smisla barem za jednog jedinog čoveka.
Od onda više ništa nije bilo isto. Ispostavilo se da ljudi ipak čitaju tekstove. I kada su dugi. Za dva dana Preko ’leba pogače je podelilo skoro tri hiljade ljudi. A pročitalo je mnogo puta više. Hvala Rambu. Odmah sam se setila Stinga. Gorana. I moje frizure. Setila sam se i nekog davnog dokumentarca. U kojem je jedna žena pričala kako je godinama vodila kafe. Tiho, ušuškano. Dok joj na piće nije došao Mik Džeger. Od onda je za nju sve postala istorija.
I Rambo je imao slično dejstvo. Balkanski Sting. Za Nindžu od Japana sa Balkana. Već dve nedelje se moji svetovi šire. Novi i novi ljudi. Pišu. Otkrivaju moj opus. Vide koliki je beskrajan. Četiri knjige. 24 radionica. Za sada. I tako. I ja otkrivam njihove svetove. Vidim koliko smo slični. Koliko imamo ista pitanja. Iste strepnje. Sve.
Odmah sam znala da je to direktno povezano sa frizurom. Na frekvenciji sa Stingom. Koja me je povezala sa Bogovima. Božanstven i rečima neizreciv mi osećaj čini ideja da su moje misli, emocije i uvidi stigli do mnogih ljudi. Kao da sam bila povezana sa celim svetom. Izašla sam na ulicu. Proširio mi se svet. Imala sam osećaj da sam se i ja nekako proširila svetom. Zahvaljujem se Rambu. Kažem mu kako se priča razvija. A Rambo nastavlja istom rečenicom koju smo Maestro Goran i ja već ispričali. Da sam ja njemu dala. I da je zato on predao dalje. I da je to jedna čista razmena. Uzajamnost.
Tih dana me je zvao i Dušan Milojević. Milovanje za moju dušu. Moj učitelj. Koji je takođe u Novom Sadu. I kod kojeg odlazim svaka dva meseca. Nekada pre šišanja. A nekada posle. Talas priče Preko ’leba pogače stigao je i do njega. Spominjem ga u priči. Zovu ga. Zovu ga oni koji ga poznaju ceo život. Oni koje je iscelio. One kojima je iscelio roditelje. Partnere. Decu. U ušuškanom kutku. Tiho. Bez pompe. Čestitaju mu kako je velik. Kako je super. Da. Pričamo o tome. Čudimo se. Da li Rambo treba da kaže da je moj tekst dobar? Da bi moj tekst bio dobar? Pa nastavljamo još korak dalje. Da li Rambo treba da kaže da je Dušan dobar? Da bi oni koje je iscelio razumeli koliko je Dušan dobar?
U stvari, ja već dugo razmišljam na ovu temu. Ne razumem. Žao mi je što toliko ne verujemo sebi. Ljudima se bavim već najmanje 25 godina. Kao profesorka matematike videla sam da se ljudi bukvalno zalede. Kad treba da razmisle. Da oslušnu sebe. I urade nešto. Po svom. Pa šta bude. I što više radim sa ljudima vidim koliko ne verujemo sebi. Koliko ne poznajemo sebe. Tražimo spoljašnje informacije. Potvrde. Sertifikate. Brendove. A spoljašnje teorije se poigravaju sa nama. Danas nam kažu jedno. Sutra drugo. Juče čujem da je kafa zdrava. Od istih onih koji su mi dokazivali da je opasna. Ja se smešim. Pila sam je uvek. Pijem je i sada. Mmmmm. Zato što je obožavam. I zato što mi prija. Moj sveti eliksir. Valjda moje srce i telo znaju šta meni prija. Šta me leči. Bolje od neke teorije. Koja je u pita dijagramima prezentovana na nekom kongresu.
Ljudi vole sertifikate. Danas se sertifikat izdaje za jedno pre podne provedeno na nekoj radionici. Često me pitaju da li i ja dajem sertifikat? Prvo sam mislila da se šale.
Ovim putem se potvrđuje da je Heroj taj i taj uspešno i duboko zaronio sam u sebe. Da je upoznao sebe. I da se sada nakon posvećenog i prilježnog dvogodišnjeg rada i 24 celodnevne radionice proglašava znalcem samoga sebe. Herojem svog putovanja. Takođe se istakao i u grupnim diskusijama. Bio je dovoljno hrabar i spreman da svoje uvide deli sa grupom. Zbog dobrobiti svih. Što ga i zvanično svrstava u Heroje prvog reda. Što ga kvalifikuje za sva buduća istraživanja samoga sebe. I za sva herojska putovanja.
A onda sam videla da se ne šale. Pa sam im ovako odgovarala na pitanje da li dajem sertitifikat. U mislima mi je bila slika Zape. Koji je svoju diplomu smotao u jedan veliki džoint. I popušio.
Toliko više ne verujemo sebi, svom osećaju i svom mišljenju da je to epično. Pa skupo plaćamo brendove. Trendove. Sertifikate. Od medija saznamo da je naš prijatelj pametan. Da je čovek koji je iscelio celu našu porodicu u stvari iscelitelj. Kada mu je Rambo dao sertifikat. Želimo seritifikat da smo upoznali sebe.
To bi bilo ono što se u logici naziva contradictio in adjecto. Kao što je jedan mudri čovek rekao izaslanicima Aleksandra Velikog. Kada su mu rekli ko su i šta su. Da ih je poslao Aleksandar Veliki. On im je rekao da poruče svome gazdi da čovek koji sebe naziva Velikim ne može biti velik. Tako nekako.
E upravo to radimo na radionici. Učimo da nam ne treba sertifikat. Ni brend. Ni trend. Mudrije je. I jeftinije. Nego radimo upravo obruto. Zaronimo u svoju unutrašnjost. Oslušnemo svoju ličnu ludost. Pa je uvažimo. Razvijamo. I brendiramo. O tome se radi. Brendiramo svoju ličnu ludost. I onda nam nema premca. Ostajemo u registru obrnutosti. Ako se ljudi ne smeju vašoj ideji, znači da nije dovoljno dobra. Pa je još malo razigrajte. Da vam se dosta ljudi smeje. To je dobar početak. Kad vide da ne popuštate, onda kreću da vas odvraćaju. Da vas spašavaju od sebe samih. Kad ni to ne pomaže, kreću da vam se suprotstavljaju. I na kraju uvažavaju i rado nose vašu ličnu ludost. Žele da je imaju. Ona postaje brend. Trend. Ne pitaju šta košta. I na kraju postanu propovednici vaše ideje. Koja postaje ideologija. Zato što ljudi vole ideologiju. Tek kada postane ideologija. A plaše se ideja u razvoju. I zadataka koje treba rešavati. A vi ste dotle već na nekoj novoj ideji. To su koraci. Moja varijacija Šopenhauerovog recepta za uspeh.
Jedna slatka epizoda iz registra lične ludosti dešava se u vreme pripreme mog partija. Pozvala sam prijatelje da mi dođu u petak. Od 7 do 11. Dosta njih me je pitalo da li parti počinje u 7 ujutu? Znaju da sam ranoranilac, pa… Ah. Pa sam se pojasnila. Da je parti ipak od 7 uveče. Moja sestra Jovana je ubacila svoj komentar. Da i nije neki Nindža fazon. Da sam mogla da napravim parti in no time. U 3-4 ujutru. Kada nema gradskog prevoza. Da se vidi ko su prave Nindže. Dobra ideja. Pozabaviću se njome za sledeći parti.
Moja prijateljica Vera je vizuelna umetnica. Pravi neonske lampe. Koje imaju neke poruke. Nekada ih smišljamo i zajedno. Kao NEZNAŠ SAMNOM. Na primer. Pita me kakvu bih lampu želela. Malo sam razmislila. I rekla joj. DIŠI. Ćirilicom. Često se toliko zanesem u temu, da zaboravim da dišem. Pa se svako malo zateknem u nekom čudnom položaju. Bez vazduha. Ova lampa je postala moj lični brend. Stoji mi u radionici. I taman kad osetim da sam sva u davanju i bez vazduha, ja pročitam ДИШИ. Svi su oduševljeni lampom. Do sada barem 20 ljudi želi da poruči ovu lampu. Čudan mi je osećaj. Dvojak. Pitam se zašto žele baš tu lampu? Od tolikih reči? Simbola? Svega? Baš moja lampa DIŠI? U međuvremenu sam poručila još dve lampe. Pored ДИШИ. ПИШИ. (НЕ) БРИШИ.
Pričam o ovome sa Goranom. Maestrom. S jedne strane bi trebalo da sam zadovoljna. Zato što se moja lična ludost brendira. S druge strane mi je žao. Zato što ljudi neće da razmišljaju. Isto kao kad sam predavala matematiku. I učila ih da misle. Da udahnu. DIŠI. Da pročitaju tekst zadatka. Dobro da ga pročitaju. PROČITAJ. I da razmisle. THINK. Svako zna u kom je delu procesa najslabiji. Šta mu najviše nedostaje. I eto ideje za lampu. Žao mi je i zato što ne veruju sebi. Nego mora da je provereno. Sertifikovano. Brendirano. U svemu mi fali njihove lične ludosti.
Kažem im to. Da sam srećna što im se moj izraz sviđa. I da bih volela da ih ta inspiracija odvede korak dalje. Da se izraze. Da veruju sebi. I svojoj ličnoj ludosti. Ljudi jedva čekaju ličnu ludost. Da dođu na parti u 7 ujutru. Da urade nešto što nisu radili.
Pričam im o još jednoj epizodi iz registra moje lične ludosti. Ne jedem meso 12 godina. Dogodovoština sa mojim vegetarijanskim repertoarom je onoliko. U ovoj epizodi sam bila na Tari. U vojnoj ustanovi. Nisam očekivala da će biti hrane za mene. Ipak, otišla sam na ručak. Da proverim. Nikad se ne zna. Ne mogu vam opisati koliko sam se obradovala boraniji. Pa sam krenula da je hvalim. Na moj način. Sebi. Konobarima. Šefu sale. Stenjala sam dok sam jela. Kao da sam jela najslasniju hranu na svetu. Prepustila sam se boraniji. Kao da je kraljica slasti. Za večeru su mi konobari šapnuli na uvo da sam im napravila „problem“. Potrošila se sva zaliha boranija. Tražila se boranija više. Svi su je hteli. Naročito kada je nestala. I tako. Možete brendirati šta želite. Čak i boraniju. Samo ako imate dovoljno strasti i radosti prema temi. O tome se radi.
Moj odnos prema sertifikatima, zvanjima i titulama vam je do sada verovatno već uveliko poznat. Naročito kada ona nisu utemeljena u ličnosti. U prirodi. U životu. Moje glavno učenje je od života. Od sebe. Od ljudi. Živo znanje. Naspram second-hand interpretacija znanja. Gluvih telefona. Koje dobijamo od profesora. Čast izuzecima. We don’t need no education. O zvanjima da i ne govorim. I sama sam bila Savetnik pokrajinskog sekretara za lokalnu samoupravu. A da prvih godinu dana nisam znala ni šta to uopšte znači. Posle sam bila direktor nepostojećeg Savetodavnog centra. Ah. Moje vizit karte bile su vrlo seksi. I fensi. Ali je moja suština tada bila prazna. Nepostojeća. Kao i skupovi na koje sam odlazila. Visoki savetnik. Team leader. Project manager. Senior Advisor. Na jedan takav „visoki“ skup otišla sam sa učiteljem NINDŽOM. Jednim od glavnih NINDŽI Balkana. Da nekako preživim ulogu Ministarke lake konverzacije. Koja me je tada već uveliko gušila. Biće mi je odbijalo. Protokol. Smešak. Razmene. Dok su mi ljudi administrativno učtivo nasmešeni ljubazno govorili svoje Visoke seniorske mudrijaške titule, ja sam ponosno govorila: Ovo je Milan Vasić. NINDŽA. Glavni NINDŽA na Balkanu. Cerekam se. Kad se setim izraza lica svih onih senior ofisera. Uskoro sam otišla iz tog sveta. Nindžeći.
U to vreme sam upoznala i tipa kome je na vizit karti pisalo Master&Comander. E ovo sam već volela. Zanimalo me je da ga podrobnije upoznam. Master& Comander mi je lepo objasnio da mora da se zna reda. Kada vodi ljude na vrhove planina kao što su Himalaji. Na primer. Zato što je život u pitanju. Velika planina. Sa koje on želi da ih vrati. Žive. I zdrave.
Pričala sam to herojima. Koji su upravo završavali svoje dvogodišnje putovanje. Po Himalajima. Unutrašnjim. Nakon 24 celodnevne radionice. Na radionici koja se zove Herojski vodič kući. Centralna poruka kojom ih ispraćam sa radionice je da su sada mnogo više. Mnogo su više nego kada su krenuli. Zato što su se vinuli do svojih ličnih Himalaja. Zato što su čuli svoj Poziv. Zato što su se odvažili da pređu prag. I ustanu sa ušuškanog kauča. Zato što nije bilo lako putovati putovanje heroja. Trebalo se sresti sa svim onim demonima. I umesto da ih ubiju, naučili su da ih prihvate. Transformišu u novu svesnost. Razvili su darove. Zovem ih da osveste da su više. Nego što su bili. Dok su ležali na kauču. Vreme je da se vrate kući. Da dele darove. Da donesu novu svesnost. Da je žive u prisustvu svojih svetova. I da uvek budu spremni. Za novi Poziv. Za novo putovanje heroja.
Za to je potrebno da budemo Masteri 2 sveta. Koji neće zaboraviti svoj najdublji Poziv. Svoju Poeziju. Muziku. Fantaziju. I koji će povezati Nebo i Zemlju. Da ne ostane samo Fantazija. Nego da bude Inženjerija Fantazije. Struktura magije. Poezija proze. Da budemo Praktični Sanjari. Masteri 2 sveta. Da uzvisimo svakodnevicu. Da ne bude kuća-pos’o. Obavljanje. Odrađivanje. Trivijalija. Kojoj fali vezivnog materijala. Rutina. Nego da bude ritual. Virtuoznost svakodnevice. Svakodnevna božanska običnost. Jer, nije život za preživljavanje. Nego svi imamo svoj najdublji Poziv. Ja volim da ga zovem lična ludost. Koju nikada nije imao niko drugi. Koja samo čeka da se brendira. I ako je ne uvažimo i nemamo dovoljno srčanosti, ona će ostati neizražena. Svet je neće imati. A to nije ideja.
Za povezivanje ova dva sveta potrebno je da dišemo. I da imamo srce. Herojsko. I zato se ova dva simbola nalaze na istom mestu u mojoj radionici. Lampa DIŠI. I crveno izbušeno srce. Koje nas podseća da je našem srcu jsuđeno da bude slomljeno. Ponovo. I ponovo. Da naše suze zalivaju semenke novog života. I zato da se slobodno pustimo. Jer ako dobro dišemo, u nama uvek postoji srce koje nije slomljeno. Telo u nama koje nije ranjeno. Za pristup ovom isceliteljskom prisustvu potrebno je da DIŠEMO.
I to je učenje kojim se bavimo na putovanje heroja. Da dišemo. Da uđemo u sebe. Da oslušnemo sebe. Jer se tu nalazi naša lična ludost. Potrebno je da je oslušnemo. Pa tek onda da se povežemo sa svetom. Sa drugima. Te fine nijanse svesnosti su ono što vežbamo na putovanju heroja. Taj izlazak iz sebe do drugih. Lako je biti meditativan na Tibetu. To i nije neki kunst. Čim ste pored nekog lame, već ste u meditaciji. Vežbamo da budemo meditativni i na frankfurtskom aerodromu. U vrevi. U raznim cunamijima. Koje ljudi proizvode. Prvi korak je da DIŠEMO. Kaže lampa. Da se podsetimo svog Poziva. Svoje lične ludosti. I da se sa njom u srcu polako povežemo sa drugima. Zadržavajući taj fini osećaj sebe. I drugih. To je polje isceljenja. To je polje u kojem sagovornika slušamo i čujemo najposvećenije. Polje kojim pristupamo njegovom središtu. Njegovom pozivu. Sjaju bića. Pa kad smo bili sa drugima, sa svetom, van sebe, vreme je da se ponovo vratimo sebi. Da DIŠEMO. I da se oslušnemo.
To je ta fina veza između dva sveta. Unutra i Napolje. Nas i sveta. Tibeta i Frankfurta. Poezije i proze. Ona budi mir u središtu cunamija. Bez disanja ne možemo da oslušnemo svoju ličnu ludost. Pa nas pokupi svaki vetar. Talas. Tuđa neplaniranost. Užurbanost. Ili imaš svoju ličnu ludost. Ili si deo tuđe. Pa vi vidite.
Važno je i da znamo da ćemo ispadati. Sto puta na dan. Ali vežbamo da se vratimo. Pitam heroje: Šta radite kada je potrebno da se vratite sebi? Ja dišem. Idem. Vozim bicikl. Krećem se. Vežbam. Plivam. Tuširam se. Pustim muziku. Plešem. Pišem. Stvaram. Bacam stare stvari. Kako kad. Svako ispadanje ima svoju medicinu. Jer je važno da se što pre vratimo nazad. Sebi. Kući. Kaže herojski vodič kući.
Pričala sam sa Dušanom. Učiteljem. O mojim večnim upitanostima. Podsetio me je da je mišljenje precenjena kategorija. Da je mišljenje posledica neznanja. Da znamo, sigurno ne bismo mislili. I da je došlo vreme da znam. Očigledno sam tih dana prekardašila sa razmišljanjem. Overthinking. Podario mi je veliku misao. Uradi suprotno od onog što misliš da treba. Ah. Kakve reči. Propuštala sam ih danima. Dok sam disala. Pa da. Vrlo jednostavno. I logično. Čista matematika. Ako misliš, znači da ne znaš. Da nisi siguran. Ako nisi siguran, znači da ti osećaj govori jedno. A misli drugo. Misli su ono što smo dobili od drugih. Ono što su nam rekli da treba. Učitelji. Koji su nas učili nekoj ideologiji. Ko da nam kaže šta treba? Osim našeg glasa. Koji čujemo u tišini. Dok dišemo. Dakle, uradi suprotno od onog što misliš da treba. Ah. Zaljubila sam se u ideju. Evo još jedne ideje za lampu. TREBA NE. Ili TREBA. U skladu sa vašom ličnom ludošću.
Ovom temom se bavimo na radionici Think or Blink? Učimo kada da uradimo ono što mislimo da treba. A kada suprotno od toga. I nekako se sve svede na onu lampu ispod DIŠI. Na mudrost srca. Koje zna. Kada da mislimo. A kada da ne mislimo.
U razgovoru sa herojima došli smo do ideje. Do serftifikata. Master dva sveta. Koji će nas podsećati na našu ličnu ludost. Na naše herojsko putovanje. Na poziv. Na Nebo. Na fantaziju. Na poeziju. Na muziku. Na ples. Na sebe. I koji će nas podsetiti na svet. Na Zemlju. Inženjeriju. Prozu. Na hodanje. Na ljude. Baš kad nam šta treba.
Baš kao u priči o rabinu koji je išao svetom u dugom kaputu. Sa rukama duboko u džepovima. Kada su ga znatiželjnici pitali šta se nalazi u njegovim rukama? Rabin je izvadio papiriće. I pokazao im. Aaaaa. To je samo moja mala vežba.Rekao im je. Ovaj papirić u desnoj ruci kaže: Ja sam božanstvo. Ja sam sve. Ja sam univerzum. Papirić u levoj ruci kaže: Ja sam tako mali. Zrno prašine. Pepeo pepelu. Zašto nosite oba papira? Pitali su rabina. Pa zato što su oba tačna. A mislim da je važno da znate kada koji da izvadite.
Da ne prođemo kao izaslanici Aleksandra Velikog. Da budemo mali zato što mislimo da smo samo veliki. I beskrajni. Da ne zaboravimo da smo i mali. I konačni.
U „veliki“ repertoar svakako spada naša lična ludost. Koju smo odgovorni da brendiramo. Bez obrzira na sve(t). Šta nam kažu. Čak i ako nam se smeju. Baš zato što nam se smeju. Jer za ličnu ludost čovek mora da je mnogo pametan. A mi znamo da ni gotovo dok ni gotovo. Da je smeh samo prvi korak. Koji nagoveštava da će ova ideja uskoro postati ideologija. Zašto bismo čekali toliko? Zašto ne bismo verovali svom osećaju? I pratili ga. Čak i ako nam se ceo svet smeje. Pa lepo je zasmejati ljude. Ionako su mnogo smrknuti. Administrativni. Sivi. Jedva čekaju da im obojite život svojom ličnom ludošću. Da ih pozovete na parti u 7 ujutru. Da im brendirate boraniju. Da… Smislite.
Meni je ideja ranih radova najuzbudljivija. Obožavam taj osećaj kada se umetnici traže. Napipavaju. Kad još nisu presigurni. Kad još nisu sve razumeli. A u stvari jesu. Osetim u njima radost otkrivanja. Blagu naivnost. Nagoveštaj. Kao buđenje ranog proleća. Divan je osećaj pratiti razvoj ranih radova. Rascvetavanje lične ludosti. Zna Sting kakav je užitak pratiti cvetanje Edina Karamazova. Sigurno se i Rambo oseća dobro. Dok prati sve like-ove, share-ove. I divne komentare koje sam dobila. Zahvaljujući njemu. Baš kao što i ja uživam u njegovom opusu. Od prvih dana. Kad sam ga slušala i gledala na prvim performansima. Pre nego što je postao opšte mesto. Rambo nacionale. Oduvek mi se sviđala njegova lična ludost.
Moja je privilegija da budem podrška ljudima baš u tim ranim radovima. U prvim koracima. Oni stvaraju dela. A ja stvaram ambijent. Što bi rekli u administrativnim svetovima: povoljnu poslovnu klimu. Pa se nekako i ja osećam kao ko-stvaralac.
A što se Maestra Gorana tiče, evo spreman je za ulicu. Baš kao što smo i pričali. Uveliko zida i vaja svoj atelje. Na ulici. Glavnoj. Dúnavskoj. Prepoznaćete ga već. Takve ludosti nema. Upravo se spremamo kod njega. Petar i ja. Želim da se moj muškarac i moj frizer upoznaju. A na redu mi je i nova frekvencija. Povezivanje sa novim Bogovima. Novim idejama. Uskoro ćete znati. I nemojte mnogo da mislite. Mišljenje je posledica neznanja. Došlo je vreme da znate. Ako niste sigurni, uradite suprotno od onog što mislite da treba.
Eto tako.
2 sveta i 2 grada, Beograd i Sombor, prve nedelja marta 2016.
Nagoveštaj ranog proleća