Sam svoj matematičar (Pain & Pleasure Management)

Što ja volim da razumem stvari. A naročito uživam da ih potpuno pojednostavim. Da ih svedem na binarni kod. Na nula i jedan. Kad god je to moguće. Ima struje – nema struje. Ima ljubavi – nema ljubavi. Ima straha – nema ljubavi. Otvoreni smo. Ili smo zatvoreni. Ispunjeni smo. Ili nismo. Kao dan i noć. Kao muški i ženski princip. Kao jin i jang. Moj omiljeni simbol. Iz koga može da se priča satima i danima. Do kraja sveta.

Okosnicu moje radionice čini razumevanje ove dve sile. Koje prati binarnu matematiku života. Tokom dve godine pričam sa herojima o ovim silama. U raznim oblicima. Koje usmeravaju naš život. Određuju sve što radimo. Ili ne radimo. Daju nam odgovore na pitanja zašto nešto radimo? Ili ne radimo? Šta nas pokreće? I šta nas sprečava? Pa mi se čini da je lepo da ih malo bolje razumemo. I naučimo da baratamo njima.

Ove sile su bol i zadovoljstvo. I sve što radimo, radimo da bismo izbegli bol. I da bismo postigli zadovoljstvo. A laboratorije u našim glavama rade svaki dan. Po ceo dan. Od 0 do 24. Pitamo se da li ova situacija znači bol? Ili znači zadovoljstvo? I kako da iz bola odemo u zadovoljstvo?

Ovih dana sam prošla kroz jednu vrlo intenzivnu prazninu. Jedva sam disala. Toliko sam prazna bila. A čekao me je foto-finiš. Samo još ovo. I još ono. Završiti nekoliko izveštaja. Beleška ova i ona. I po neki susret sa herojima mojim. Srediti fioke. Pobacati nepotrebno. Zadržati potrebno. Popraviti. Ispolirati. Sastaviti zbrkane detalje svakodnevice. Zatvoriti repove. I sve to tako. U stilu mitološkog sortiranja semenja. Bez koga znam da nema dalje. Nema novih herojskih krugova dok se stari ne zatvore. To je moje verovanje.

A nije mi se radilo. Epohalno. Celo moje biće je odbijalo da radi. Za svaku stvar mi je trebalo 10 – 20 puta više vremena nego inače. Često sam se sebi činila tako glupavom. Nisam mogla da nađem reči. Neke obične reči. Ja. Koja dosta solidno baratam rečima. Ostajala sam bez daha. Dok sam pričala. Sebe sam više puta podsećala da je Merkur retrogradan. Da je planeta koja je zadužena za razmišljanje pijana. A kada sam osećala da posustajem i fizički, zvirnula sam da vidim šta mi kažu zvezde. Pa sam videla da je Mars, planeta zadužena za vitalnu životnu silu u Ribama. Što je značilo kao da je sva moja vatra zatomljena na dnu okeana. Baš sam se tako osećala poslednjih 10ak dana. Zatomljeno. I ni malo vrcavo.

Nuh. Ipak sam ja Marsovo dete. Nindža. Istrajavala sam. Polako. Reč po reč. Plakala sam od umora. Od posustajanja. Ali ipak nisam posustala. I podsećala sam se Rambovih stihova: Kljakav ali živ.

Setila sam se priče o oštrenju testere. Poslednja dva dana dok sam skoro ceo dan kucala izveštaj za koji mi inače treba pola sata. Slovo po slovo. Baš kao čovek koji se zaposlio u pilani. I kome se svideo mu se posao. Pa je na njega prionuo svim srcem. Žarko. Prvog dana je isekao 15 stabala. A upravnik pilane ga je potapšao po ramenu. I čestitao mu. Drugoga dana je rešio da premaši sebe. Ipak, oborio je samo 11 stabala. Trećeg dana je rešio da preskoči pauzu. Da ostane malo duže. Jedva 9 stabala. I tako, dan za danom, sve je više radio. A sve je manje stabala sekao. Dok nije stigao do borbe sa jednim stablom. Osećao se loše. Bedno. Stideo se upravnika. Strepeo je za svoj posao. Do kojeg mu je baš bilo stalo. Pa je otišao kod upravnika. Ispričao mu je svoj slučaj. A ovaj ga je pitao: Da li si naoštrio testeru? Ah. Pa naravno da nije. Nije imao vremena. Od sečenja stabala. E, o tome se radi.

Tako sam i ja. Ovog novembra i decembra. Baš sam se pustila sebi. Svojim ritmovima. Stvaranju. Radu. Radionicama. Individualnim konsultacijama sa herojima. Sve se nekako uduplalo. Ušla sam u totalni tempo. Uživala sam u obavljanju svakog i najsitnijeg zadatka. Sve mi je bilo muzika. Simfonija. Kojoj sam se pustila. Nekada i do granice poroka. Naročito kada bi moj muškarac odlazio u Kopenhagen. Ili Sombor. Pa sam imala ceo dan da aranžiram po svom. U mom slučaju, to znači i 20 sati bavljenja. Stvaranja. Sretanja. Rada. Posvećivanja. Nekada se toliko zaradim, da obnevidim. A i dalje pišem. Pričam. Radim. Radim nešto iz mog repertoara.

Kada se vrati sa tih svojih dansko-somborskih tura, moj muškarac se zabezekne. Od mene. Radilice. Tih prvih dana budemo malo daleki. Nakon što se on pustio svom boemskom ritmu. A ja svom Nindža ritmu. Pa nam treba nekoliko dana da uhvatimo zajednički korak. Koji je dobar za oboje. I vrlo lekovit.

Nego da se vratim na momenat pred oštrenje testere. Kada sam videla da ceo dan kucam izveštaj od pola sata. Kada mi je trebalo sat vremena da se obučem. I još sat da krenem iz kuće. Ja koja sam obično brza kao metak. Plakala sam od zamora. To je malo nezgodno kad radite sa ljudima. Koji očekuju da je moja energija uvek barem na 100. A moje celo telo je vrištalo. Bunilo se. Pomislila sam kako ću održati sledeći coaching? Ovako prazna. Nemam šta da dam. Osećala sam se kao da cedim suvu drenovinu svoga bića. Da se još malo dam. Ah.

A onda sam u svoj toj boli shvatila da sam počela da živim drugačije nego što pričam. Da sam se poprilično pretegla. Preko one moje čuvene granice prijatnosti. Da sam sa življenja i uživanja, prešla na mod preživljavanja. Učinilo mi se kao da varam ljude. Pričam im o punom životu. A bičujem se. I ne živim. Nego preživljavam. Nolajferka. Uh. Koja priča o lajfu. Ta misao mi je bila strašna. Vrlo bolna. Svakom svom heroju bih rekla da odjebe sve. Da otkaže sve. Odmah. Sada. I da pod hitno udesi sebi. Iz ovih stopa.

Nindža Marija se bunila. Rekla je rekla da ona nikada ništa nije otkazala. Da nikada nigde nije nedošla. Zakasnila. Neuradila. Uh. Što mi je to tek bilo tužno. Taj uvid koliko sam sebe disciplinovala. Obuzdala. I ubila svoju divljinu. Dete u sebi. Stvaraoca. Mariju Pizdariju. Plakala sam. Ridala sam.  A onda se još pitam kako nemam inspiraciju? Kreaciju? Bože dragi. Marija Pizdarija nije mogla da dođe do izražaja od robota.  U kojeg sam se poslednjih dana pretvorila.

Setila sam se i žene mog oca. Koja je nekada davno mojoj uplakanoj sestri rekla: Sine, ne moraš da sediš dok plačeš. Možeš da plačeš i da nešto korisno radiš. Ah. Kao da sam je angažovala za savetnika. Dok sam plakala i radila. Da ne dangubim.

I hvala tom bolu što je bio tako jak. Neizdržan. Pa sam morala da otkažem poslednja dva zakazana termina. Dala sam sebi dozvolu da ne uradim još ta dva izveštaja. Uostalom, to je bio zadatak koji mi je često davao učitelj Dušan Milojević. Da ne uradim zadatak. Što je to dobro. I kad ne uradim zadatak, ja sam ga uradila. Mrnjau. Kako god okreneš – Nindža sam. Već je sve počelo da mi se sviđa. I ponovo sam počela da se sviđam sebi. Što je meni najvažnije.

Ovo je bio momenat mog isceljenja. A što je tek Marija Pizdarija volela kada sam otkazala termine. Ugasila kompjutere. I sredila se. Onako uplakana nad sobom sam se setila da već mesec dana planiram da sebi kupim veš. I sve sam stizala. Osim toga. Da častim sebe. Da izađem sebi u susret. Ah. Koji bol. Klasično nevoljenje sebe. A baš sam pomislila da sam u popriličnoj meri zavolela sebe. Zanimljivo je kako stara svesnost zna da iskrsne na razne načine.

I tako sam istrčala iz kuće. I  kupila sebi veš. Božanstveni. I sve te fine novogodišnje stvarčice. Kojima bih hranila svoju dušu i telo. A onda sam na mesto upražnjenih coaching termina ipak zakazala dva coachinga. Sa sobom. Dala sebi tretman – dva. Malo energije. Malo yoge. Malo dobrih misli. Nahranila telo i um lešnicima, bademima, smokvama, suvim šljivama i jabukama. Muzikom. Ludovicom. Experience. Igrom. Podsetila se abecede. Odnosno slova A. Da naše biće želi da ga uvažimo svaki dan. Da se častimo. I da su svi simptomi posledica neuvažavanja sebe. Svaki dan.

Sledeći korak je bio da razumem binarnu matematiku svog života. Strukturu moje punine. I praznine. Nisam imala bolju priliku. Nego sada. Kada mi je duša kričala. Kao da ju je Munk slikao. Odmah sam znala šta mi je. Počela sam da dajem svoje sveto vreme. Ukinula sam sebe. Svoja jutra. Skratila sam pisanje. Jutanje vežbanje. Moje sveto stvaranje. Koje je moje isceljenje. I stvaranje energije. Koju posle delim sa drugima. Davala sam moje termine za sebe drugima. Poređala sam živote tolikih ljudi. A ja ostadoh nepoređana. Jebeš frizera bez frizure. Krojačicu bez dobre haljine. Prodala sam veru za večeru. Tako sam se osećala.

Počela sam da se ne budim sama od sebe u svoje sveto vreme 4:43. Inspiracija je počela da mi pada. Osećala sam se kao da cedim suvu drenovinu svoga bića. Da dajem ono što nemam. I tako. Napravila sam propust. Bila sam bolećiva prema potrebama drugih. Kad su me tako lepo molili za još termina. Želeli su moje jutarnje vreme. I tako. A nisam slušala svoje potrebe. Nasušne. To je hleb naš nasušni. Naše potrebe. Ono što nam duša ište. Polako sam ukinula svoju radost. Divljinu. Sebe. Devojčicu koja stvara. Mariju Pizdariju. Koja je zbog svoje uskraćenosti morala da smišlja razne načine. Da napravi nekavu dobru pizdariju. Da je čujem.

Ovaj moj razgovor sa samom sobom je trajao do momenta, zvanog: A sad je stvarno bilo dosta. Dok nisam otkazala coachinge. Dok nisam prestala da radim ono što mi se ne radi. Dok nisam sebi dozvolila da ne uradim još ona dva izveštaja. I dok se nisam posvetila onom što mi se hoće. Pa makar i ne završila sve što sam planirala za ovu 2016. Jebe mi se. Koji divan, lekovit princip. I osećaj.

U binarnoj matematici života, je pored razumevanja bola, jednako važno bilo i da razumem drugu stranu ovog novčića. Sačinjenog od bola i zadovoljstva. A to je zadovoljstvo koje sam propustila sebi da dam. Koju svoju potrebu nisam zadovoljila? Potrebu za stvaranjem. Za igrom. Za divljinom. Za sobom. To je moja prva potreba. I obećala sam sebi da počevši od sada vratim sebi sebe. Da vratim sebi svoja jutra i pre podneva. I da tek nakon što  stvorim dovoljno energije i probudim dovoljno ljubavi da je imam i prelivam, mogu da idem u svet. Tačka. Obećanje. Ovo se naravno ne odnosi na dane kada imam Radionice. Jer Radionice su jedna milost božija. Moje osnovno punjenje. Razmena. I radost. Za radionice se spremam cele nedelje. Eto tako. Tačka. Obećanje sebi dato. I konsultacije ću držati popodne. I to najviše tri puta nedeljno. Tačka.

Moje biće je odmah počelo da ciči od radosti. Onaj bol koji se desetak dana manifestovao tugom, ćutanjem, prazninom, suzama u očima je odjednom minuo. Zato što je ispunio svoju svrhu. Bol je naš veliki prijatelj. Koji nam kaže kada smo skrenuli sa svog puta. Kada smo izašli iz sebe. Ova moja bol ne bi minula ni od jednog leka na svetu. A nije ni trebala da mine. Dok me nije podsetila sebe. Moje istine. Mog puta. Onoga što je dobro za mene. To joj je uloga.

Odmah sam se setila Saše. Moje sestre po izboru. Sada sam istinski i zaista mogla da razumem njene borbe. Kojima sam se nekada čudila. Doduše u sebi. Dok je ona proživljavala hamletovske dileme. Da li da prihvatiti da predaje nekoliko časova na njujorškom fakultetu. Ili neće? Mislila sam: Bože dragi, kakv je sad to drama? Šta je to 5-6 časova nedeljno? To joj naravno nisam rekla. Nego sam rekla da ona najbolje može da razume šta je najbolje za nju.

Objašnjavala mi je kako joj to ne daje vreme za komponovanje. A ona je pre svega kompozitorka. I tako. Oprosti mi Saša. Sad razumim tebe. I tvoje nasušne potrebe. I kako „nekoliko“ časova na fensi njujorškom fakultetu može da te skloni sa tvog puta. Kao što je i mene mog puta sklonilo sa nekoliko prekobrojnih konsultacija. I kao što me je sklanjalo svaki put kad sam radila nešto što mi se nije radilo. O tome se radi.

A osvestila sam još jednu novu bol. Koja će me ubuduće štititi od davanja sebe preko granice prijatnosti. Preteranim radom diskvalifikujem sebe za rad. Diskvalifikujem sebe za svoj rad svakim prekomernim davanjem. Postajem militantni mučenik. Prevarant. Koji ne živi do kraja svoju ideologiju. Cedim suvu drenovinu svoga bića. Bičujem se. Dodavala sam i kitila sam ovu listu. Da mi nikada na pamet više ne padne. Da se ovoliko zajapurim. Da iscedim sočnost svoga bića. I u kadru mi se pojavila savetnica u kostimu bivše maćehe: Sine možeš ti i da plačeš i da radiš. Uh. Što sam volela ovaj uvid. I što volim da dođem do tih malih slatkih apsurda. Onda se lepo zbunim. I pustim se svojoj pravoj prirodi.

E, to se zove baratanje ovim silama. Bolom i zadovoljstvom. Kao ekvilajzerom naše svesnosti. To je ono što učim moje heroje. Od druge radionice. Da budu DJ-evi svoje svesnosti. Da budu sam svoj matematičar. Ako nešto želimo da promenimo. Ako smo u nekom delu života stigli do tačke koju smo prerasli. Ne moramo da čekamo da zaista dođe taj momenat: E sad je stvarno bilo dosta. Ne moramo da ne možemo obučemo ništa od svoje garderobe. Ne moramo da stignemo do 101 kile. Ne moramo da potrošimo svu energiju. Ne moramo ni da se razbolimo. Niti da bankrotiramo. To i jeste odlika ljudske vrste. Koju ne koristimo baš često. Da svoju svesnost premotamo fast forward. Po raznim osama. I iskreno. Ruku na srce. Da pitamo sebe:  Ako ovako nastavim, kako će moj život izgledati? Kako ću se osećati? Kako će to delovati na mene? Na moje okruženje? I da odgovaramo. To je takođe vrlo važno.

Jednako je važno da što više zacrnimo tu crnu bolnu sliku. Do granice nepodnošljivosti. Ja sam tako prestala da pušim. Pre sada više ni ne znam koliko. Tako što sam zamislila kako će moj život izgledati ako nastavim da pušim. Da kašljem. Da…  Opet sam stigla do istog bola. A to je da budem nedostojna posla koji radim. Radionice. I heroja. Ne mogu se nepoređana baviti ređanjem drugih. Tako ja to razumem. Zato što nikada nisam verovala debelim popovima. Zadriglim intelektualcima. Žutim i suvonjavim lekarima. Niti korpulentnim nutricionistima. Neošišanim frizerima. I sličnim nedoslednostima.

To su moji najveći bolovi. Da ne budem odana sebi. Da ne budem dostojna ljubavi koju dobijam. Koju mi život daje. Da ne budem dostojna šanse koju sam dobila. Posla koji obavljam. Ljudi sa kojima radim.

U tom je stigao moj muškarac. Tren nakon što sam završila svoj prvi coaching termin sa sobom. Prethodnih dana se pitao šta mi je. Nikada me nije video ovakvu. Da nije nešto sa nama? Da li je on nešto rekao? Kako može da mi pomogne? Eh. Vrlo rešeno sam mu rekla da sve ovo nema nikakve veze sa njim. Sa nama. Isključivo autorstvo nad ovom prazninom je moje.

Ispričam mu sve ovo što sam i vama pričala. Zahvalna sam životu što mi ga je poslao. Što mi je on najinspirativniji sagovornik. Savetnik. Što me obuhvata. Razume. I mnogo više i dublje no što i sama sebe razumem. I što mi uvek da onih 5 centi da sve to složim.

Kako li se osećaju ljudi koji žive život u kojem mnogo toga ne vole? Koji ne vole svoj posao? Koji ne vole svoje kolege? Pa se vrate kući koju ne vole? Partneru koga ne vole? Kako se to izdržava? I dokle se to izdržava? I kada dođe onaj čas? E sad je stvarno bilo dosta! Meni je moje biće napravilo totalno uznemirenje za nekoliko dana. Tokom kojih nisam radila čak ni nešto što ne volim.  Nego sam ono što volim radila nešto malo više nego što volim. I manje sam radila ono što je moja potreba nasušna. U čemu se i nalazio ključ moje dreniranosti.

Nema dva ista. Svako ima svoju računicu. Kojom sebi lepo  objasni da mu je veća patnja odlazak iz tog nevoljenja, nego što mu je patnja ostanka. I dokle god je nejednačina tako postavljena, odlaska nema. Kaže mi moj muškarac. Između dva zla biraju manje. Ah. Uh. Kakav zadatak. Od dva zla izabrati manje.

Meni ovo bude potpuno čarobno. Kako on na svoj način i svojim rečima ispoentira ono što ja filozofiram danima. O čemu mislim. Pričam. I pišem. To je ta binarna nejednačina. A promena se dešava onog momenta kada patnja ostanka postane veća. I kada zadovoljstvo odlaska počne da se naslućuje.

Pričam mu priče o dedinjskim ženama. O njihovim brakovima bez ljubavi. O kojima mi je neki dan pričala moja Čarobnica Dali. Koja nas sve neguje. I ulepšava. One ne vole svoje muževe. A žive već decenijama sa njima. Ne vole ni njihovi muževi njih. Imaju mlade i još zgodnije ljubavnice. A dedinjske žene se mangupski nasmeše. Od zadovoljstva što su glavne kreditne kartice ipak kod njih. A ne kod ljubavnica. I što se deca skupo školuju. I što se posle svih avantura muževi ipak vrate njima. Volim da čujem ove binarne nejednačine. Klackalice između bola i zadovoljstva. I slušam njihova zadovoljstva. U pravu je moj muškarac. Nema dva ista.

Kako znaš da su one nesrećne? Otkud ti ideja da su ljudi koji ne vole mnogo svoj posao nesrećni? Otkud znaš da te žene nisu srećne? Pita me moj muškarac. Kažem mu da vidim. Osećam. Po atmosferi na ulici. Po izrazima lica. Po odsustvu smeha. Po držanju tela. Po apotekama koje niču na svakom ćošku. Po belosvetskim istraživanjima o sreći. O bruto nacionalnoj sreći. O kojoj sam prvi put slušala od prijatelja iz Butana. Gross National Happiness. Po bruto nacionalnoj (ne)sreći. Čujem po tome šta mi pričaju kada dođu kod mene. U herojski svet. Vidim po plodovima po kojima se drvo poznaje. Kažem mu.

I znam da je sada u cipelama te nevoljene dedinjske žene. Koja se raduje zato što ne mora da radi. I što se njen muž ipak vraća kući. Sa glavnicom kartica. Skoro svakoga dana. On sa neuporedivom lakoćom uskače u tuđe cipele. A ja ga vraćam u njegove cipele. I podsećam ga da on uvek razgovara sa svojim srcem. I da sa svojim mozgom priča tek nakon što se dogovorio sa srcem.  I dok je u Paćoti cipelama dedinjske žene, podsećam  ga da um i srce često ne govore isto. I da su meni te racionalizacije čisto sranje. I da naviknutost da nesreću za mene nije sreća.

Pričamo o duši. O duševnim bolnicama. Koje su nekada postojale. A koje su nasledile  mentalne bolnice. A šta je mentalna bolest, nego posledica duševne patnje? Baš kao što je i moja duša do pre par minuta kričala. I što mi ne bi pomogao nikoji doktor. Niti lek. Osim da utrnem i da zaboravim na svoju bol. Na tren. Ali ne radi se o tome. Radi se upravo o tome da osetimo bol. Da se ne anesteziramo. Da je razumemo. Da se konsultujemo sa svojom dušom. Srcem. I da vidimo kakav smo narativ ispričali sebi. Koji nas je doveo do ove praznine.

O bože kako lako skliznem u mudrijašenje. Tada najviše volim da se vratim na binarnu matematiku života. Da pojednostavim. Nula i jedan. Punina ili praznina. Sviđa ili ne sviđa. Ako ti se sviđa, nastavi. Ako ti se ne sviđa menjaj. Tačka.

Podsećamo se priče o eksperimentu sa žabama. U kojem žabe ubacuju u lonac vrele vode. A one odmah iskaču. Dok žabe koje ubace u hladnu vodu i polako ih zagrevaju i krčkaju do ključanja, ostaju u loncu. Oguglale na ključanje. Da se skuvaju. I da. Zato mi tako lako vidimo druge ljude koji se krčaju u vreloj vodi. A ne primetimo kada smo i samo polako stigli do tačke ključanja.

Pričam mu o mojoj prijateljici. Pravoj heroini. Koja se pre nekoliko godina otisnula iz udobnog porodičnog života. Otišla je od muža. Koji ju je voleo. I posle 30 godina braka. I od velikih sinova. Njoj to više nije bilo dovoljno. Osećala se prazno. Na sahrani svoje majke, ta bol je dostigla tačku ključanja. Znala je da će uskoro i ona stići tu pored svoje majke, ako ne ode. Odmah. Sada. To je bila ta tačka. A sad je bilo dosta. Otišla je. Iznajmila stan. U pedesetim je počela svoj život iz početka. Nije joj bilo teško da uzme kredit. Da kupi novi stan. Da pravi kombinatoriku života. Svakoga dana je imala sve više zadovoljstava. A danas izgleda kao devojčica. Nasmejana. Raspevana. Razigrana. Svoja. U odličnim odnosima sa bivšim mužem. A sinovi je slave kao svetao primer. Kao učitelja. Kako se živi pun život. Kako se ne pristaje na mali ples. Na oguglavanje. Iako su se isprva malo durili zbog njenog odlaska. Zato što ga nisu razumeli.

A neke njene prijateljice se i dalje čude. Dok se polako krčkaju u svojim životima. Dok piju lekove da uminu bol koja im javlja da urade nešte. Pitaju je zašto je iskakala? Zašto je morala da uzima kredit? Da kupuje stan? Da ide u neizvesnost? Kada je imala muža. I stan. A sad sve mora ispočetka.

U toj binarnoj nejednačini bola i zadovoljstva, jednako je važno razumeti i drugu stranu nejednačine. Zvanu zadovoljstvo. Većina ljudi ostaje u nezadovoljavajućim situacijama samo zato što nisu dovoljno nakitili svoju radost. Pa onda tavore i krčkaju se do momenta kada se zaljube. Kada im se otvori neka nova mogućnost. Moja matematika kaže da je jednako važno naći zadovoljstvo koje će biti jednako snažno. Ali će biti zdravo i prosperitetno za nas.

Zato što naše biće želi da bude uvaženo svakoga dana. Da se časti svakoga dana. Pa ako ne smislimo šta je to, onda se častimo na razne ne mnogo mudre načine. Često se setim mog tata Duška, koji se častio nebrijanjem. Kao ćerka svoga oca i ja se ponekad častim otkazivanjem. Nekog dogovora. Ali se trudim da smislim i neka opipljivija čašćenja. Koja nisu otkazivanje.

Često me ljudi pitaju kako izdržavam sa mojim programima ishrane? Kako izdržavama da ne jedem ovo i ono? Da ne pijem? Da ne pušim? Da redovno vežbam? Pa zato što sam po raznim pitanjima stigla do tačke: A sad je stvarno bilo dosta. I zato što sam tu crnu sliku zvanu: Ako ovako nastavim…  zacrnila do krajnjih granica. Da mi više ne padne na pamet.

A onda sam se pozabavila i zadovoljstvom. Osmislila sam nova zadovoljstva. Zdrave i hranljive obroke. Od kojih sam laka. Razigrana. Života od koga dišem punim plućima. Igram. Od koga sam uzbrdo brza. Ne mogu vam opisati zadovoljstvo od trčanja. Jakog plivanja. Delfinanja. Osam sati plesa. Telesnog izraza zdravog i vitalnog tela. Pa se onda umesto jakom hranom, alkoholom, nikotinom i sedenjem častim vežbanjem, trčanjem, plesom. Pisanjem. Vitalnošću. Disanjem. Punim plućima. Tek sam nedavno zaista razumela kakvo je to zadovoljstvo. To disanje punim plućima. Ah.

U toj binarnoj matematici postoji još jedna promenljiva. A to je vreme. Ne može da svane pre zore. I ne može pre nego što može. Priča mi još jedna draga prijateljica kako se ona igrala potenciometrom svog bola i zadovoljstva. Posle dve-tri godine braka se osećala prazno. Utišavala je svoju bol rečima: Ma sve je ovo privremeno. Proći će. Da nije imala taj narativ, razvela bi se još tada, kaže. Poštedela bi sebe svih loših stanja u kojima je posle bila. I iz kojih se na jedvite jade izvukla desetak godina kasnije. Kaže.

O tome se radi. Lepo je da iskoristimo kvalitet svesnosti koju smo od svih vrsta na planeti, dobili samo mi ljudi. A to je igra svojim bolom i zadovoljstvom. Dobro je  da se s vremena na vreme zapitamo: Ako ovako nastavim….. kako će moj život izgledati za 2-3-5-10 godina? I odgovarati. Obavezno odgovarati. I pratiti osećaj u telu. Sviđa? Ili ne sviđa?

Na ovu temu, moja draga heroina mi neki dan reče: Neću više da mi bude dobro. Ne treba da mi bude dobro. Misleći na radno mesto koje joj više ne prija. I za koje je sama sebi rekla: Ako nastavim da radim tamo, jedino je sigurno da ću se razboleti. I sada se igra svojim bolom. Koji joj postaje prijatelj. Neće da joj bude dobro. Hoće da joj bude neizdrživo. Do momenta kada će reći: A sada je stvarno bilo dosta. U međuvremenu se bavi i razumevanjem druge, krasne slike. Smišlja svoj novi posao. Bavljenje koje će biti u skladu sa njenim bićem. I koje će je ispunjavati.

A onda će samo doći momenat. Smena noći i dana. Svitanje. Kada će staro otpasti. A novo će narasti. I u tom momentu jednako je važno da uradimo još jedan fine tuning. A to je da onu crnu sliku lepo odcrnimo. Kada smo odlučili da odemo, više nema potrebe da se kurblamo. Da se vatriramo. Onda je lepo da spustimo taj potenciometar. I da blagosiljamo i ono što ne biramo. Baš kao jedna od mojih heroina. Koja je neki dan dala otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova. Pa uživala u otkaznom roku. Dolazeći ispunjena na posao. Od budućeg zadovoljstva.

Što volim tu matematiku života. Binarnu. Svaki korak je put ka sreći. Ili put ka patnji. Divota je to što možemo da se opustimo. Čak i ako skrenemo, uvek možemo da se vratimo. Bol na putu će nam biti znak da nešto treba da promenimo. Bol je veliki pokretač. I prijatelj. Kada smo ga razumeli i kada nas je pokrenuo, više nema razloga da nas boli. Pa utihne. A možemo i sami da ga utihnemo. Blagosiljajući i ono što ne biramo. I tako.

Kaže mi moj muškarac da ga danas ne bole više one boli koje su ga nekada bolele. Naprotiv. Voli ih. Ponosi se njima. Iz njih je narastao. To je ta matematika. Kada ispred svih boli osmislimo svoje lično neponovljivo autentično zadovoljstvo. Kada ispred svih nula dopišemo jedinicu. Pa kome od toga više treba?

E to se zove punina. Od koje pravimo umetničko delo od svog života. Važno je samo da najpre razumo matematiku svoje duše. Da budemo sam svoj matematičar.

Eh što volim ovu matematiku. I život koji sve to tako čudesno ukomponuje. U međuvremenu se približio i kraj godine. Ja sam sebi dala dva coachinga. Razumela sve što sam trebala. Bolovi su uminuli trenutno. A zadovoljstva počela da šljašte. Nakon što sam otkazala ona dva termina. Kupila sebi veš. Raznu hranu za dušu. I ponegovala se na mnoge kreative načine. I slovo po slovo napisala dva poslednja izveštaja. U tom je stigao i 31. decembar.

A onda smo moj muškarac i ja otišli da se nađemo sa kumovima. Da proslavimo prvu godinu naše ljubavi. Koja je počela prvog dana ove godine. I razvija se svakoga dana u svakom pogledu. I tako smo stigli na matine dočeka nove godine. Usput mi je od Čarobnice Dali stigla poruka. Ona koja nikada nikoga ne otkazuje. Otkazala je dve svoje mušterije. Da bi se ona sredila. Mora nekad neko i da se otkaže. Napisala mi je u poruci. Ah što sam volela.

Na kumovskom skupu sam čula jevrejsku mudrost Šabata. Toga dana se ponaša kao da smo sve poslove završili. I da nema ničega što treba da se uradi. To je dan kada se pokoravamo sebi. Ah. Da sam ovo znala samo nedelju dana ranije. Nema veze. Sve u pravi čas. Ova mudrost me je podsetila na reči koje mi je podarila jedna divna žena. Posao se ne završava. Nego prekida. I tako.

Na matineu dočeka nove godine, u suton ove božanstvene 2016. godine naše ljubavi bila sam potpuno ispunjena. Uradila sam sve što sam želela. Tu sa mojim muškarcem. Sa mojim kumovima. A pevala nam je Nincy. Magično. Dinamično. Vibrantno. Ljubavno.

Kući nas je vozio taksista koji je takođe deo ove priče. Mi smo mu poslednja vožnja. Neće više da radi. Ide kući. Da bude sa svojima. Ne oseća se dobro da ljudima naplaćuje duple tarife. Stidi se. Boli ga. A veće mu je zadovoljstvo da bude sa svojima. A i nije neka naročita zarada. Veći mu je ćejf da stigne kući.

I tako. Poslednji trenuci 2016. su isticali. Moj muškarac i ja smo krenuli da kitimo našu proslavu. Da se obučemo u nova odela. Koja smo za ovu priliku šili. Da do-aranžiramo naš ambijent ljubavi. I da se osvrnemo na 2016. Na ono što smo voleli. Na ono što nas je bolelo. I da smislimo kako da se što češće osećamo ispunjeno. Da nam srce još više peva. Telo još lepše igra. A duša još više veseli. I da ne radimo ono što nas prazni. Što nas ne raduje. Što nam se neće. Eto tako.

Što i vama želim. Da radite ono što vam se radi. I da ne radite ono što vam se ne radi. Za vaše najviše dobro. Živeli! I radovali se! Često i mnogo.

I ne pitajte se šta vam nova godina donosi? Nego budite sam svoj matematičar. I naoštrite testeru. Trebaće vam.

Beograd, 3. januar 2017. godine