Kolekcionarka sam ideja koje nas sklanjaju od lepog života. Volim da ih uvidim. Razumem. A onda u Muzej pohabanih uverenja odložim. I javno da ih podelim. U ovom mom Muzeju, glavni eksponati su ideje koje nas sklanjaju od stvaraštva. Šta sve mislimo da nam je potrebno da bismo stvarali. Liste su nepregledne. Uglavnom je to nedostatak „školovanja“ na temu. Kurs. Škola. Fakultet. Master. Ah. Školarcima i dalje vlada verovanje da se stvari uče najpre teorijski. Da se sriču. Slovo po slovo. Pa da onda sledi praktična nastava. Pa obuka. Pa mentorski rad. Pa se tek onda ulazi u stvarni život. Desetak godina nakon prvog kursa.
Sledeći set ideja koji nas od stvaralaštva sklanja je onaj o materijalnim dobrima. Šta je sve potrebno. Da se ima. Da se kupi. Da bi se stvaralo. Najpre firma. Da se registruje. Da se plate porezi. Da se ima atelje. Da se kupi. Eventualno iznajmi. Da se kupe najbolje sprave. Jer bez alata nema zanata. Pa onda još kurs – dva –tri. Na kojem se nauči kako se koriste sve te sprave. I kurs- dva – tri kako se vodi firma. I kurs – dva – tri o knjigovođstvu. I prođe život. A Muze otišle netragom.
Drugujem sa mnogim stvaraocima. Umetnicima. I skoro svi su samouki. Organski nastali. Intuitivno. Prirodno. Onako kao što su naučili da govore. Da hodaju. Kako je savladala novu veštinu košenja trave kosom? Pitam jednu multitalentovanu umetnicu. Probam. Uradim. Znam. Rekla mi je. A tako je nastalo i celokupno njeno stvaralaštvo. Iako je tehnički zahtevno. Reklo bi se. Fotografija. Kamera. Montaža. Pravljenje filmova. Proba. Uradi. Zna. To je recept.
Isto pričam i sa mojim Frizerom. I on je samouki stvaralac. Uzme. I napravi. Ošiša. Izvaja. Sazida. Od metala napravi. Nedavno je ušao u svet šivenja. Prvi put. Bez ikakvih instrukcija. Bez kursa. Bez spoljašnjeg znanja. I krenuo je da fotelje u novo ruho oblači. Ni manje ni više. Prvi par njegovih fotelja završio je kod mene. Evo smeše mi se dok ovo pišem. Crvena i crna. Ženska i muška. Ti rani radovi često su remek dela. Dok „ne znamo“ ništa. To je meni prosto čudesno.
Njegov sin Anton sa 7 godina već je gotov majstor. Odrastao je u radionici. Ništa ga nije učio. Samo ga je pustio. Da proba. Da uradi. I da zna. Nije se brinuo da li će se povrediti. Dok je bio beba. Samo mu je pokazao kako se makaze drže. A bebac je već krenuo u svoj majstorski život.
Bebeće znanje danas se naročito dobro vidi po baratanju dece kompjuterima. Čim se rode – već znaju. Ne treba im kurs. Ni praksa. Ni mentor. Samo tablet u ruke. Na svu sreću još im nismo objasnili da im je potreban kompjuterski kurs. Da bi se igrali tabletom. Niti da tablet mora biti njihovo vlasništvo. Da bi se igrali. Ne boje se ni da će nešto pokvariti. Prosto uzmu tablet. I igraju se. Probaju. Urade. Znaju.
A odrasli koji su učili da koriste taj isti kompjuter i dalje ne znaju da ga koriste. Jedino što bebe i nas razlikuje bebe u ostvarenju su ideje šta nam je sve potrebno. Da bismo stvarali.
Volim taj organski, prirodan, bebeći princip stvaralaštvu. I verujem da je lični samorazvoj najvažniji. Da razvijemo naš lični stil. Bez pravila. Bez kalupa. I tuđeg uticaja. I tek, i samo tek nakon što smo razvili naš lični stil, možemo da razmislimo o mentoru. Koji bi eventualno mogao da nam šapne neko znanjce. Neku tehnikicu. Koje neće ubiti i ukalupiti naše stvaralaštvo. I načiniti nas istima kao što su svi. Niti istima kao što je on. Pričam o mentoru koji će nas uroniti još dublje u sebe. U svoj izraz. Podsetiti nas na ono što smo oduvek i znali. I što je u nama zapisano. Baš kao što je i bebama zapisano baratanje tabletima. Makazama. I svim čudima sveta.
Skoro sve dobre stvaralače priče koje znam nastale su najpre iz nekog štapa i kanapa. Iz kućne laboratorije. Napravljene su običnim telefonom. Malom opremom. Iz igre. Zanimacijom. Pisanjem. Crtanjem. Sviranjem. Kuvanjem. Tesanjem. Zidanjem. Bez firme. Ateljea. Kursa. I najskuplje sprave.
Ako mislite da vam treba nekoliko hiljada eura da biste kupili neku spravu, da biste na njoj nešto stvarali… znajte da od tog stvaralaštva nema ništa. Još nisam srela nekoga ko je uložio u sprave. I ko je sa njima nešto napravio. Princip je obrnut. Najpre se nešto napravi sa postojećim elementima. A sprave su sledeće. One stignu kad stvaralaštvo potekne.
I ja sam nekada davno nasela na ove ideje. Šta je sve potrebno za stvaralaštvo. Dok me život nije demantovao. I dok ih u onaj moj Muzej nisam odložila. I ja am verovala da je potrebno školovati se za stvaralaštvo. Dok nisam srela toliko talentovanih samoukih stvaralaca. I mnoštvo poznavalaca umetnosti. Koji nikada nisu stvorili ni reč. Ni red. Ni notu. Ali koji su zato besprekorni kritičari svakog stvaranja.
Nasela sam i na ideju da je za stvaralaštvo potrebna firma. Uh. Tada ništa drugo nisam ni radila. Nego se bavila plavim kovertama. Knjigovođama. Porezima. Brigama. Moje Muze su utekle glavom bez obzira. Zato i pišem o ovim idejama. I javno ih odlažem u Muzej pohabanih uverenja.
Baš kao i većina stvaralaca, i ja sam samouka. Naivna umetnica. Da kažem. Bavim se onim što nisam učila kako se radi. Nego prosto uzela. Probala. Uradila. Znam. I obrnuto. Ne bavim se ničiim za šta šta sam dobila formalno znanje. I odlikovanje. Što su me učili kako se radi.
Prva od stvari koju ne radim, a za koju sam se ceo život spremala jeste moja matematika. Bavljenje matematikom bih ipak mogla da relativizujem. Zato što se bavim ljudskim razmišljanjem. I njegovim razgibavanjem. Tegljenjem. I povezivanjem nove svesnosti sa srcem. I telom. Nuh… to radim na apsolutno moj način. Koji je obrnut od onog kojem su me u školama učili. Ne sviram ni instrument koji sam u muzičkoj učila. Iako sam pre muzičke bila vrlo zainteresovana za instrumente. Iskustvo muzičke škole dalo mi je odijum prema sviranju. Položila sam državni ispit. Učila sam lokalnu samoupravu. I ništa od svega toga ne znam. Imam nečije tuđe ideje. Neka pravila. Ali nemam nikakvo iskustvo. I ne znam. I ne radim. I ne šijem. Iako sam završila ozbiljan kurs šivenja. I imala svoju skupu mašinu. Koju sam dobila prvog dana mog nesuđenog šnajderskog života.
Za razliku od stvari kojima se u životu bavim. Evo da krenem od SADA. Od pisanja. Nisam dobila nikakvu poduku u pisanju. Nikakav kurs kreativnog pisanja. Ništa. Osim principa pisanja sastava u prvom razredu osnovne škole. Uvod, razrada, zaključak. Samo sam pustila sebe da se izrazim. Ispoštovala sam svoju potrebu da pišem. I svoju davnu želju da budem pisac. Kao i mnogi pisci koje sam volela. Čitala. Poštovala. A kojih nije malo. Čitala sam autore koje nisu baš svi čitali. I nisam čitala one koji su svi čitali. I na moj način sam promišljala svet.
Tu je i javni nastup. Kojim se bavim. Ako mislite da su me tome učili na matematičkom fakultetu – nisu. Tamo gde su me spremali za profesorku matematike, nisam dobila ni reč o tome kako se čas drži. Učili smo neke praistorijske metodike. Pedagogije. Kojih se ne sećam ni reč. A časove sam držala samouko. Kao kada beba uzme tablet. Proba. Uradi. Zna. Naravno da su u praskozorju moga znanja bili smešteni svi dobri predavači. Koje sam u životu doživela. A bilo ih je. I to je bilo sasvim dovoljno. Da se poklonim. I počnem.
Nakon što sam održala časova matematike za čitav ljudski vek. I nakon što sam pričala i pričala…. desila mi se jedna radionica javnog nastupa. Koja je promenila tok moga života. I na kojoj sam srela mnoge značajne ljude. Ta radionica bi mogla da bude početak filma o mom novom životu. Na njoj su se pojavili mnogi karakteri koji će narednih decenija igrati vrlo značajne uloge u mom životu.
Nakon ove radionice, nastavila sam još nekoliko godina sa svojim radionicama. Dok nisam poželela da učim od majstora. Prijalo mi je da „izađem iz sebe“. Na tren. Sklonila sam svoje znanje. I pustila se da budem učenik velikog majstora. Ipak sam ja školarac. Učenik. I ona koja voli da uči. Uh. To je bilo istovremeno i veličanstveno i vrlo frustrirajuće iskustvo za mene. Skloniti ta svoja znanja. I krenuti od nule. Naravno da sam dobila neke nove smernice. Neke male tajne velikog majstora. I da sam se brzo vratila sebi. I svom stilu. Sa nekim novim idejama.
Možda je ovo suvišna informacija. Ali ipak da je kažem. I govorim i pišem van svih pravila. Van svih smernica. Nekom svojom rečenicom. Svojom poetikom. Svojim ritmom. Svojim izrazom. Kojem me nije mogao naučiti niko. Naprotiv. Mogli su mi ga samo utrnuti. Ubiti. Objasniti da ne može ovo. Da ne ide ono. Baš kao što su mi objašnjavali da su mi tekstovi predugački. Da u današnje vreme niko više ne čita toliki tekst. Da ih skratim. Pojednostavim. Ah. Naravno da ih nisam poslušala.
Tako sam na tren prestala da plešem. Kada sam naučila plesne korake raznih standardnih plesova. Koji su obustavili ples plesačice koja je igrala i na ulicama. I gde god je stigla. Ništa mi nije trebalo. Nakon što sam naučila korake, odjednom mi je falila sala. Parket. Tango cipele. Partner. Haljina. Muzika. Ah. Dok nisam vratila moj slobodni pokret. I slobodni izraz. I našla plesnu praksu koja podržava moj slobodni izraz. I učitelje koji taj moj izraz poštuju.
Baš kao što sam sada, nakon napisanih jedanaest knjiga, možda spremna za neku radionicu kreativnog pisanja. Na kojoj ću dobiti neki dobar štos. Neku ideju kojom mogu da obogatim svoje pisanje. Od nekog velikog majstora. Naravno. I na kojoj ću možda sresti neke nove ljude. Koji će obeležiti naredne decenije mog novog života. Što je još verovatnije.
I zato tako često govorim na ovu temu. Zato i pišem ovaj tekst. Da kažem koliko je važno da pustimo svoju ličnu ludost da se izrazi. Slobodno. Nesputano. Organski. Pa tek, i sam tek kada je razvijemo do određene mere… spremni smo da pustimo velikog majstora da nas malo nafajta svojom energijom. Svojim znanjem. Svojim tajnama.
Bože kad se samo setim prošlogodišnje avanture sa you tube video nastupima. Kada su ljudi oko mene tražili da napravim novi izraz. Koji meni baš i nije prirodan. Niti omiljen. Niti spontan. Suviše mi je hermetičan. Neživ. Smešten u jednu tačku u prostoru. U kojoj nemam kome ni da se poklonim. Da bih počela. Gde nemam ljudi koji su moja glavna inspiracija. Ipak sam krenula u avanturu. Na moj način. Probam. Uradim. Znam. Ah. Mislila sam da su hiljade sati javnog nastupa sasvim dovoljne. Da se poklonim. I počnem. A onda sam shvatila da je kamera sasvim novi izraz. Novi svet. I da sam u tom svetu apsolutni početnik.
Bilo je dirljivo pratiti kako se koprcam u tom video nastupu. Koji nije moj izraz. Kako mi svako daje neke svoje instrukcije. Šta da obučem. Kako da se isfriziram. Kako da stojim. Odnosno da sedim. Manje da gestikuliram. Manje da se bečim. Neka gledam ovamo. Neka govorim malo sporije. Malo kraće. Počela sam da ih slušam. I da se sapinjem. Da bih u petom videu završila kao neka druga osoba. Svoja obrnutost. Smerna. Skrušena. Sedeća. Nesigurna. Ona koja drhti pred kamerom. I ne zna ni šta da kaže. Ni gde da gleda.
Dok nisam popizdela. I rekla… A sad je bilo dosta. I napravila video baš na tu temu. Šta zna dete šta je 300 kila. Man’te me se ljudi. Pustite me da se igram. Ako vam se sviđa – gledajte. Jebe mi se da li vam se sviđa. Više vas ništa ne slušam. Zato sam i napravila svoj video kanal. Da se igram. I zato što ste vi tražili. Ja ću napraviti tako da se meni sviđa. I da se sebi sviđam. A vama ako se svidi – svidi. Ako pak ne – toliko je youtube zvezda. Široko vam you tube polje.
Tada sam mogla da shvatim koliko je jaka buka sveta. I koliko njih „zna“ teoriju stvaranja. I kako treba. A najviše kako ne treba. Oni samo čekaju nekoga da se odvaži. Da ga svojom bukom odvrate od stvaranja. Da bismo bili dobar stvaralac, na početku moramo postati stvaralac. Pa možemo da budemo i nevešt stvaralac. I nevešt pisac je ipak – pisac.
I opet dolazimo do početka svih početaka. I naslova mog opusa. Heroji novog doba. Za stvaralaštvo je potrebna odvažnost. Možda i više nego talenat. Koliko je talentovanih, a moglo je biti stvaraoca. Koji čuče i buče. I stvaraoci nikada ne postanu. A još je više onih manje talentovanih. Koji svojom smelošću polako postanu stvaraoci. I to vrhunski. Nesavršena praksa stvara majstore. Kažu.
A kad smo već kod mog prošlogodišnjeg ne-mnogo-spretnog video izraza… Mnogi ljudi su me upoznali baš putem you tube-a. Dobila sam mnoge aplauze za video rad. Za godinu dana imam 25 hiljada pregleda. Ono što me posebno ohrabruje jesu statistički podaci. Koji kažu da je prosečna gledanost videa oko 10 minuta. Što je opet suprotno informacijama koje dobijam od znalaca. Koji mi objašnjavaju da je danas pažnja prosečnog gledaoca sposobna da prati 6 sekundi nečega. I da danas svetu možemo ponuditi samo insta poruke. U formi floskule, rečenice na majci ili mini klipa. Da. Sa ovim se nikada nisam složila. Uvažila. Niti hoću.
You tube ipak nije moj izraz. Za razliku od hiljada knjiga koje sam pročitala. I hiljada radionica koje sam pohađala. I pohađam. Nikada nisam odgledla ni jedan you tube snimak. Video nisam pravila iz svoje želje. I potrebe. Nego zato što su mi drugi tražili. I zato sam u njemu bila toliko nevešta. Zato se vraćam mojim formatima. Celodnevnim radionicama. Koje traju od 8-9 sati. Pišem tekstove od isto toliko stranica. Snimam emisije koje traju barem 15-20 minuta. A nosim se mišlju da napravim i dokumentarni film. Celovečernji. Naravno. To bi već mogao da bude moj format.
Da ne duljim. Želim da sa vama podelim moje aktuelno i aktivno stvaralaštvo. Nastalo je baš kao i svi moji omiljeni formati. Iz moje potrebe. Želje. Loženja. I u dosluhu sa Muzama. Poslednjih godina baš sam se nekako odvojila od prirode. Povremeni odlasci na Adu Ciganliju bili su čitava moja priroda. A kada sam na novosadskim ulicama videla goluba kako se koprca u barici na asfaltu, shvatila sam da se osećam upravo tako. Da mi biće vrišti za zelenim. I da mi je vreme da odem u prirodu. I tako mi se desila Fruška gora. Sveta Fruška gora. Melem za moj urbitis. Sa kojom sam drugovala davnih godina. Početkom ovog milenijuma.
Desilo mi se i jedno divno imanje. Kome je trebalo života. Društva. I koje je želelo da otvori svoje kapije. Da ugosti neke drage ljude. I da bude mesto nekih dobrih razgovora. Da pokaže svoju sakrivenu lepotu. Onima koji će znati da je vide. Da živi svoj puni potencijal. Što bi rekli. I tako sam od prvih prolećnih dana redovno odlazila na ovo imanje. Stopila se sa njim. I poželela da ga podelim sa herojskim svetom. I tako mi se javila ideja radionice u zelenom.
I pored sveg vračarskog urbitisa, nisam baš vešta u gledanju u beskraj. U odmaranju na sedeći način. I ponovo sam se podsetila da meni ne treba odmor od Muza. Od stvaralaštva. Nego od grada. A Muze su obožavale ovaj zeleni ambijent. Dolazile su redovno. I svakoga dana se rađala neka ideja. Kada mi Muze donesu dah novog, volim da ih odmah uvažim. Muze baš ne vole čekanje. Pa sam krenula da razigravam ideju.
I kako to obično biva, svesni um je krenuo u svoj ples. Zvani komplikacija. Krenuo je da odlaže. Da namišlja šta mu je sve potrebno. Stolice. Tabla. Amfitetar. Odjednom sam videla da ne rade ni radijatori. Kako da držim radionicu u avgustu bez radijatora? Stvarno. I tako sam stigla do proračuna od nekoliko hiljada eura. Koji su mi potrebni za infrastrukturne radove. Možda još i neki kurs o tome kako se drže radionice na otvorenom? Možda da preživim još jedno Nindža preživljavanje? Da registrujem firmu za outdoor activities? Da se konsultujem sa knjigovođom? I evo meni gotovog odustajanja.
Bože koliko mi je to bilo slatko. Kada sam se osvrnula oko sebe. I videla ono božanstveno imanje. Kuću. Verandu. Sve ono drveće. Hrast. Kesten. Orah. Šljivu. Trešnju. Četinare. Veliku radionicu. Zen česmu. I kada je moje razmišljalo pokazalo svoj apsurdistan. Da li je moguće da ovako božanstvena kuća…u kojoj ima sve… i bukvalno sve… nije dovoljna za moju radionicu? Smehom sam sklonila komplikaciju. I pustila se mom omiljenom principu zaduženim za Čuda. Sa onim što imam. Da uradim ono što mogu. I to SADA.
Dakle… sa onim što imam.. bez ikakvih ulaganja.. ili sa minimalnim ulaganjima… da uradim ono što mogu sada. Ponavljala sam svoju mantru. Zaduženu za čuda. Odgovor je stigao sam. Već za dva dana me je čekala moja novosadska radionica. Novosađankama sam javila da ćemo raditi u Zelenom. Oduševljenje je bilo opšte. I taj dan je bio čudesan. Toliko oduševljenja. Radosti. Razmene. Sve Muze su bile tu. Da nas podrže. To su tu rani radovi. Neuporedivi. Ta početnička sreća. Kada se ceo Univerzum zaveri da se neka ideja ostvari. Što Koeljo reče. I to je bila čista jedna Ljubav. Stvaranje. Festival Muza.
Nakon ove početničke sreće, više nije moglo nazad. Sledećeg vikenda čekala me je još jedna radionica sa novosadskim svetom. Grupa je mlada. Nova. Tek formirana. Pa je moj svesni um krenuo da me proverava. Možda još uvek nije vreme? Možda im neće biti zgodno da dođu? Ovo im je tek druga radionica. Možda da se od treće radionice preselimo na Frušku? Od avgusta? Ili septembra? Nemam dosta stolica. Nemam tablu. Ah.
Presekla sam ovaj narativ. I po principu minimalne investicije, kupila sam nekoliko kamperskih stolica. Pozajmila sam tablu. I … kako to obično biva. Sledeći put desila se i kiša. I grmljavina. I zahlađenje. I sve što u prirodi može da se desi. Četiri puta smo menjali mesto. I to je bilo super. Grupa se totalno integrisala. Postali su grupa zvana Složne ruke. Što je bilo totalno super. Na drugi način u odnosu na prvu početničkom srećom praćenu radionicu. Shvatila sam šta znače Zelene radionice. Na svu sreću imamo divnu verandu. Kuću. Dnevnu sobu. Imamo i grejalice. A radijatori nam, na svu sreću nisu bili potrebni.
Nakon druge radionice sa mojim postojećim herojskim plemenom shvatila sam da sam testirala rad u zelenom. I to mojim takođe omiljenim kaizen principom. Principom svakodnevnih malih koraka. Dokupila sam još par stolica. I shvatila da je za moju radionicu dovoljno 12 udobnih stolica. Tabla. Dobar ambijent. I herojsko pleme. Spremno za avanturu.
A onda sam shvatila i da je knjiga koju trenutno pišem u stvari priča koja me cele godine uzbuđuje. Loži. I mira mi ne da. Razvojni put jedne Bepe je knjiga posvećena stvaralaštvu. I razvojnom putu Stvaraoca. Videla sam da mi je nova radionica spremna. Sama se napisala. A biće ovo i divna prilika da se sretnu moji razni herojski svetovi. Koji vazda pitaju jedni za druge. Stari. Novi. Beogradski. Novosadski. Da provedemo jedan Zeleni dan. Na Fruškoj. I da napravimo Randevu sa Muzama.
I tako početkom avgusta na Fruškoj gori spremam dva druženja. Dva Randevua sa Muzama. Dvanaest stolica je tu. Tabla je još uvek pozajmljena. Ali mislim da ću uložiti u novu tablu. Vidim da su fruškogorske radionice već postale omiljene. I pre nego što smo ih potpuno razradili. To su ti rani radovi. Koji su uvek čudesni. Zato što su nastali iz potrebe. Iz želje. I loženja. U dosluhu sa Muzama. Po čudesnom principu. Sa onim što imam. Uradim ono što mogu. I to sada. Probam. Uradim. Znam.
Možda i neće biti savršeno. Nesavršena praksa stvara majstore. Muze ionako ne vole savršenstvo. Ono je dosadno. Odsvirati pogrešnu notu nije problem. No svirati bez strasti je nedopustivo. A strasti imamo. Zato i pravimo Randevu sa Muzama.
Poklanjam se. I počinjem. I čekam vas.
I am ready for the floor.
https://www.youtube.com/watch?v=8Cxry9cLFQI
Novi Sad, 6. jul 2018.