Evo polako se sklapaju kockice mog novog života. I nove epohe. Koja je započela mojom odlukom da se preselim iz Inter brigada. Nakon osam godina življenja & stvaranja & deljenja u istoj kući. Ne bih li izbegla sve veće troškove. I sve veće rasipanje energije. Novca. Vremena. Resursa raznih. Takođe… osetila sam snažnu potrebu i za svojom intimom. I za razdvajanjem Radionice od mog življenja. Podsetila sam se da sam ipak mnogo više od Radionice. Iako je ona jedan od centralnih stub mog življenja. Dok sam bila u prostoru u kojem je Radinica bila na pijedestalu…. prirodno da joj je sve bilo podređeno. Pa i ja. Čitav tim je održavao… spremao… kosio… gostio… i organizova Radionice. Koje su godinama prerasle u Bepine gozbe. A Bepa od svega toga nije postizala da se bavi drugim poslovima.
Pisac u meni se bunio. Tražio je više vremena za sebe. Za pisanje. Za idavaštvo. Papirno i elektronsko. Onoliko stotina napisanih strana. Knjiga koje su čekale moje neuznemireno vreme. Stotine sati snimljenog materijala koje su čekale da ih editujem. I u neke fine forme upakujem. I svetu ponudim Bepine gozbe. Onoga što je moj primarni kvalitet. Primarni dar. Samim tim i najveća obaveza. Koju prema svom Daru osećam. I svakako mislim da sam boljia Autorka nego Šef kuhinje. Ipak… sada kada je raskrčmio herojski restoran… Šef kuhinje je po malo setan. Sigurna sam da ću i za njega naći pravo mesto u nekoj bliskoj budućnosti. Možda kao mesečni ili sezonski specijal… na nekom divnom mestu. Ali više u formi Special Guest Stara. Nego svakonedeljne kuvarice.
I Nindža u meni se bunio. Dok sam živela u Inter brigada. Bio je željan pokreta. Avanture. Novih poduhvata. Oslobađanja od viškova. I povratak esencijalnom principu mog života. Potrebno i dovoljno. Koliko je važno znati svoje prave mere. I redovno luftirati svoje odaje od viškova. Bila sam kraljica da u jednom srednjem koferu i jednom tobolcu na ramenima spakujem ceo svoj život. I da se svetom krećem slobodno. Tako je uostalom i nastajala moja Filozofija slobodnog kretanja svetom. Odjednom.. osam godina nakon „sedećeg“ življenja… na istom mestu… ja koja sam promenila najmanje pedeset staništa… osetila sam se kao neki tromi medo što ide na bal. A korice mog prvenca Nindže od Japana sa Balkana sa koferom i tobolcem a ona zagledana u viziju izlazećeg sunca me je i pokrenuo na odluku da iz voljenih Inter brigada izađem. Iz Inter birgada udobnih i ušuškanih… nuh nezgrapnih i preskupih… i za ovo doba krajnje nefunkcionalnih.
Ko je spakovao ove stvari? Kako sam samo bila ponosna Nindža kada su me selidbari pitali. Otvorivši moj beogradski storidž. Koje mi je omogućio celokupnu kombinatoriku selidbe u nepoznato. I u kojem sam ostavila sve stvari za koje sam naslućivala da će mi u novom životnom prostoru trebati. Kada ga nađem. A nisam znala kada ću ga naći. Pa sam poslušala svoju najbolju drugaricu. Intuiciju. I na Amazonku ponela stvari koje su njoj pripadale. Letnju & jesenju garderobu. Osećala sam da ću se do zime skrasiti. Pa moje radne sveske. Koje su mi uvek potrebne. Kao i kvintesencijalne knjige. Table. Kreativni materijal. I sve što mi je za Amazonija Experience trebalo. Ostalo sam ostavila u brižljivo složenom storidžu. Koje se nalazilo u mojoj dojučerašnjoj zgradi. U Inter brigada. Pa je sve protiklo cimanja bez. Elegantno. Zahvaljujući Gazdićken. Mojoj prvoj komšinici i saborcu. Cveće i dragocenosti ostavila sam kod ostalih milih komšija. Koje su jedna od najznačajnijih tekovina ovih osam godina. I bez kojih cela ova Nindža kombinatorika ne bi bila izvodljiva. Bog & komšija… skoro da jedno su.
Isprva nisam razumela zašto me pitaju ko je pakovao. Ipak sam Nindžeći hrabro odgovorila… JA. Odali su mi priznanje. Bravo druže. Davno ovako zapakovano nismo videli. Koliko toga je stalo. I kako si to upakovala. Svaka čast. Ah. Nindža u meni kao da je dobio zlatnu medalju. A meni je to tako bazično. Matematika. Kombinatorika. Zdrav razum. Veće pa manje pa najmanje kamenje. Pedeset plus neka selidba. Praksa čini majstore. A nakon prvobitnog nabacivanja i muvanja… selidbari su me proglasili drugom. Još neki minut kasnije su me proglasili direktorkom selidbe. I pustili mene da proces vodim. Ti bolje ovo organizuješ od svih nas. E što sam bila ponosna. Jedan od milijih komplimenata. Koji direktno hrani moj dar snalažljivosti. Koji je možda i primarna odlika moga bića. Na koji me je moj učitelj Dušan davnih dana podsetio. U bilo koji kraj sveta da kročim… snalazim se. U bilo kojoj vatri da budem. U sebi sam. E da. I koji s vremena na vreme valja da se aktivira. Istrči. I ispolira. Tome nam valjda darovi i služe.
A bila sam zadovoljna i sa Nebeskom mehanikom. Kojoj sam se ove godine posvetila. Da je još bolje razumem. I da je složim. U novu knjigu. Koja je spremna za lekturu. I za svet. Zadovoljna sam što sam opet… po pedeseti put uvažila svoj Poziv. Što sam se pustila krizi. Da preraste u katarzu. I da me podari novom Vizijom. I što sam po hiljaditi put krenula u nepoznato. Zato sam se ovog leta i povukla od sveta. I objavila svoju stopostotnu posvećenost završavanju rukopisa. Da ne bih sto puta morala da odgovaram na pitanje… a gde se seliš? Ionako nisam znala gde se selim. Znala sam da se selim. I da su mi stvari na sigurnom. U skladištu. Što je bilo sasvim dovoljno za pokret. Jasna Vizija. I prvi korak.
Na prvi dan leta mi je u naručje sleteo božanstveni studio za Radionicu. U srcu grada Beograda. Sa čijeg prozora se vidi Zadužbina Dušana Grujića. Što je bilo puno ime mog tata Duška. I što mi je bio sasvim jasan Znak da je sve u redu. I da mogu da napravim iskorak. Aktiviram stopostotnu veru u Nebesku mehaniku. I otkažem moje voljene Inter brigade. Moju Republiku. I pustim Život da mi predloži svoja rešenja. A ja da mu poverujem. Toliko puta mi je dokazao da zna šta radi.
Sa punim poverenjem sam se sklonila od sveta. Nebu sam šapnula da mi pošalje divan miran nov ili renoviran dorćolski jednoiposoban stan. U finom kraju. I obavezno da ima terasu. I divan pogled na svitanje. A ja sam se pustila tihovanju. Plivanju. Pisanju. Biciklanju. Amazoniji. I gle čuda… s neba mi je sleteo moj stan. 8.8. Istog dana kao i prošle godine kada mi je u naručje sletela Amazonka. Posle sam tek saznala da je osim Lavlje kapije u astrološkom kalendaru… to dan Letnje Svete Petke. Koja je moja zaštitnica. I zaštitnica moje porodice.
Nisam išla čak ni da ga vidim. Dovoljne su mi bile fotke. I to što je vlasnica Prijateljica moje Prijateljice. Zadovoljavao je skoro sve moje kriterijume. A sa njima sam tokom ovog perioda velikog preslaganja bila vrlo načisto. Tako da sam u treptaju mogla da kažem DA. Bez da ga zaista i vidim. Nije Dorćol. I manji je desetak kvadrata nego što sam planirala. Ali sam kod Botaničke bašte. Centralno. Na pet minuta od svega. Od dve pijace. Od Atelja. U divnom mirnom kvartu. Sa malim porodičnim zgradama. Dvorište. Mir. Koji je Pisac u meni zahtevao. I inspiraciju. Jednoiposoban je. I ima sve što mi treba. Tu je divna velika terasa. Koja je bila (dis)kvalifikacioni uslov. A njegov visok salonski format mu nadomešćuju neki kvadrat površine. Komšiluk je iz moje farbe. Sve neki lepi divni ljudi. Maserka. Slikarka. Montažerka. Što mi je vrlo važno. Sredina je naravno pet friendly. Da ne zaboravim jedan od prvih kriterijuma za moje življenje. Da prima mog mačora Srećka. I da ima dvorište za moj bicikl.
U svim ovim kombinatorikama desio se i Fruškogorski Randevu sa Muzama. I Amazonija Experience. I ne samo da su se desili… nego su bili veličanstveni. A Miljenice Muza & Amazonke mi svakodnevno javljaju koliko im je bilo bajno. Moćno. I pišu o impaktima ovog našeg intenziva. A sve to organizovala sam sa dva bajka. I kola bez. Da naglasi Nindža u meni. I još malo dokiti kompliment leta. Koji je od selidbara dobio.
Najveća upitanost bio mi je mačor Srećko. Koji je vrlo teritorijalan. I nikako ne obožava da menja prostore. Nakon Inter brigada… taman se navikao na Amazonku… pa sam ga dan pred Amazonija Experience preselila u Virtuozov stan. Da se skloni od velike gužve. Koju nikako ne obožava. I taman se navikao na Virtuozov stan… sutra ga vodim nazad u Beograd. U naš novi stan. Koji nije velik. Ali ima sve što nam treba. Sad me još čeka da prilagodim terasu da može i on da uživa na njoj. U nebu. Ogromnoj smokvi. Lešnicima. Pogledu.
I evo me na Amazoniji. Došla sam po Srećka. Da ga vodim u njegov novi dom. I da zaokružim ovu staru epohu. Sortiranjem sitnih detalja. Gde šta pripada. Poneka vinska čaša. Omiljena šolja. Peškir. I potpuno sam očarana Nebeskom mehanikom. U dosluhu sa intuicijom. Kako se takoreći sve besprekorno uklopilo. Na Amazonku sam ponela baš ono što je trebalo. A u Gazdićkinom storidžu sam ostavila tačno ono što mi za novi beogradski život treba. Skoro sve je na svom mestu. Znam gde mi je šta. Svi viškovi su prosejani. Svedena sam na svoju pravu meru. Potrebno & dovoljno. Sve što treba. I ništa što ne treba. Što je vrlo važan princip i za Pisca u meni. Troškove sam racionalizovala. Da ne mora Radionica da košta milion eura. I da nemam osećaj da ložim pare. Kao što sam poslednjih dana stare epohe osećala. Napravila sam vreme za Pisca. Što je on zahvalno & galantno uzvratio novim rukopisom. Autorka je takođe vrlo zadovoljna što ću uvažiti i njene stotine strana raspisanih scenarija. I stotine sati snimljenih materijala. I toliko toga upakovati u neke fine formate. I sa svetom ih podeliti. Verujem da će to biti prava Bepina gozba. Pravi Bepin specija. A Šef kuhinje? E pa… on će za sada malo da odmori. I da sačeka da mu u naručje sleti neko fino mesto… gde će kao Special guest star praviti neke Sočne Experience. A do tada će možda napraviti neki kuvar. Od ovih stotina autorskih jela. I stotina osmišljenih i sprovedenih gozbi.
A već ove subote… na rođendan tata Duška… sa pogledom na Zadužbinu Dušana Grujića… u mom novom Studiju otvaram novu sezonu. Sa mojim heroinama. Džombama. Dvadeset i neka radionica. Dvadeset i neki mesec našeg rada. Verbalnim aikidom. Moj ultimativni specijalitet. A spremna sam i za nove generacije herojske. Koje se već uveliko ekipiraju. I uživo. I onlajn. I nova epoha može da počne! Inshalah.
Amazonija, 6. septembar 2022.